Hitrec: Mladima su priče o Titu i Pilatu nejasne, a Uskrs sveden na mladi luk i šunku
18/04/2022
Gledajući ovih blagdanskih dana hrvatsku televiziju, prepunu baštinskih i crkvenih slavlja, uskrsne čestitke državnih (o)vrhovoditelja i opću narodnu raznježenost u slici i riječi, odjednom mi se učinilo da nismo uzalud uradili što jesmo, mi koji smo zemlju preveli iz bezbožnoga komunizma u neku vrst slobode, makar s kojekakvim ograničenjima, lutanjima i patuljastim politikama. Samo oni koji su živjeli u olovnim vremenima mogu razumjeti što govorim, mladima su priče o Pilatu i Titu nejasne, daleke i nevažne. I Uskrs je većini njih sveden na rotkvice, mladi luk i šunku, kao sve više i njihovim roditeljima, a duhovnu dimenziju čuvaju još samo jaja, kao simbol novoga početka svemira.
Dotle se Putin razdivljao, sjedinio u sebi sve vrline čudovišnih uzora, ubija ljude i gradove, ubija djecu i sve je bliže naslovu najvećega zločinca u 21. stoljeću, barem za sada, ako ga neki zavidnik poslije ne nadmaši. Neupitni je broj jedan, zbog njegove “specijalne misije” Ukrajinci ne će moći smisliti ne samo Putina i putinovce nego i Ruse uopće, barem u idućih stotinu godina. Odmiču se od njega i oni koji to čine nevoljko, samo u Srbiji stječe to veći ugled što je bješnji. Navodno ga podržava osamdeset posto Srbijanaca, više nego Rusa.
Našli su novoga vožda koji će ih napokon odvesti na toplo more, nakon što su njihovi devedesetih “omanuli”, sfušali, sanjaju kako će Hrvatsku denacificirati, odrezati joj jezik i velik dio teritorija, a ako Bog da i cijeli, sve kako stoji u uputniku (kurikulu) drugoga memoranduma za koji nesretni sadanji “vladari” Hrvatske ili ne znaju ili ne haju, kao što polovicom osamdesetih prošloga stoljeća nisu “hajali” zblenuti komunistički vlastodršci u Hrvatskoj, pa im je Tuđman morao ondašnji memorandum prevesti na hrvatski i protumačiti.
Glede Tuđmana, bliži se svibanj u kojemu je rođen prije stotinu godina. Kako će proslaviti stranka koju je osnovao kao polugu za stvaranje hrvatske države, ne znamo. Navodno proslavu priprema Matica hrvatska, što je u redu, Tuđman je bio istaknuti matičar u vrijeme Proljeća. Valjda će nešto prirediti i HAZU, Tuđman bijaše akademikom, i red je. Sprema li se, recimo, Institut za povijest, ne zna se, ili slične ustanove. Ono što se zna, a prijeti velikim skandalom jest akcija veterana, utemeljitelja i suradnika Franje Tuđmana iz vremena stvaranja pokreta ( i države), ljudi nazbilj koji su željeli obljetnicu rođenja proslaviti kako bi Franjo htio – s narodom.
Ljudi od imena, od ugleda i odličja, u ovom trenutku zbunjene Hrvatske poslali su pisma Hrvatskom saboru, Gradu Zagrebu i na još nekoliko adresa, u želji da stoti rođendan proslave u sabornici (odbijeno), sa zahtjevom da prirede veliko slavlje na Trgu bana Jelačića (odbijeno, zelenocrveni beamteri zagrebački htjeli su znati tko će pjevati, što im je jako važno, te tko će govoriti, kao da smo u olovnim vremenima ili u filmu Tko to tamo peva). Pa je i to, čini se, palo u vodu, skupa s narodom, hrvatskim narodom, koji bi takvu svečanost sigurno rado prihvatio i pribivao u velikom broju. Tako su veterani pokreta koji je doveo do uspostave moderne hrvatske države od te iste države tretirani kao suspektni smutljivci od kojih se valjda svašta može očekivati, pa je bolje spriječiti ih na vrijeme da bude reda i mira, da ne bude slučajno prijeđena crvena nadpartijska crta ili nedajbože politička korektnost. I da budem osoban (o tome će se još čuti), ta je linija odbila dati novac za projekt igranoga filma “Tuđman u Oluji”, koji je trebao biti dio obilježavanja stote obljetnice. Država ne da novac, daje samo za havcuntarije. Film će ipak biti snimljen, u igrano-dokumentarnoj verziji. I prikazan u mnogim hrvatskim gradovima. Tako država šalje Tuđmana u niskobudžetnu produkciju. Ništa tu nije slučajno.
Nego, u filmu će biti plasirani Tuđmanovi govori na postajama Vlaka slobode od Zagreba do Splita, u Karlovcu, Kninu i drugdje. Pa kada malo razmislim, a poznavajući svaku rečenicu tih govora, posve mi je jasan zazor vladajuće garniture u ovo doba, budući da je Tuđman na tom putovanju govorio iz duše i srca hrvatskoga naroda koji je toliko godina tavorio u prognaništvu i sada se vraća kući, u svoj dom (makar i razoren), u svoje dvorište (iz kojega je sve opljačkano). Pa je Franjo u strastvenim istupima ponekad prešao danas svetu i posvećenu granicu političke korektnosti, nazivajući stvari i srpske teroriste pravim imenom. Slava Tuđmanu.
I njegovim generalima, koji u tom trenutku nisu ni sanjali da će biti razapeti, uhićeni, degradirani. Junaci Domovinskoga rata, zapovjednici trijumfalne vojske, početkom 21. stoljeća odvedeni u haaške ćelije.
Sada su se, slobodni, našli na skliskom terenu u svezi s Perkovićem i Mustačom, osuđenima u Njemačkoj i potom potresenima u Glini. Navodno su mnogi od rečenih zapovjednika u Domovinskom ratu potpisali, supotpisali molbu predsjedniku države, to jest Milanoviću, da zatočene oslobodi i priredi domjenak u Slovenskoj. Stvar je doista delikatna. U Perkovićevu slučaju vraća mi se misao na Josepha Fouchea koji se u vrijeme francuske revolucije pridružio žirondincima i glasovao za kraljevu smrt na giljotini, pa zatim montanjarima i teroru u Lyonu, Direktorij ga nakon pada jakobinaca počastio mjestom ministra policije, za Napoleona je ministar unutarnjih poslova, u vrijeme druge restauracije ostao na položaju. Slično i Perković, u komunističko doba progonitelj Hrvata, u samostalnoj hrvatskoj državi stavio se na raspolaganje i učinio štošta korisno.
Mustač je druga priča, bio sam nazočan kada ga je Degoricija nudio Tuđmanu i sjećam se predsjednikova izraza lica, ali i geste kojom je dao do znanja da Mustača ne želi. A ipak ga je, čini se, rabio kada je trebalo. Nije sve tako jednostavno kako se čini onima koji nisu bili u grotlu tadanjih događaja. Zadnje vijesti kažu da se neki generali ograđuju. Zanimljiva dvojba svakako. Jesu li se spomenuti udbaši iskupili za svoje grijehe? A što je s onima javnosti nepoznatima, koji su u samostalnoj Hrvatskoj isprva oprezno izmiljeli iz kanalizacije, a onda se sve hrabrije uključili u “društveni život”i sada se njihovo tiho djelovanje može posvuda zapaziti.
Ipak se kreće
Šalje mi sveučilišna profesorica, jezkoslovka dr. Sanda Ham sliku korica i jedne unutarnje stranice udžbenika za hrvatski jezik Hrvatska krijesnica, autorica Slavice Kovač i Mirjane Jukić. U čemu je posebnost toga udžbenika? Usvojio je i đacima prenio nove riječi koje (skoro) svake godine rađa natječaj “Jezika” i nagrađuje ih. Tako autorice udžbenika sugeriraju djeci da pišu (i govore) uspornik, a ne ležeći policajac, da za riječ bookmarker sada postoji hrvatska riječ straničnik, za tablet zaslonik, za emotikon osjećajnik, za touch screen – dodirnik.
Hrvoje Hitrec/HKV
