Mostov poučak: Vrijeđaj, laži, blati, a kad časno izgubiš onda isto, samo još male jače
Zeljko Brkic
- travnja 2022.
PODIJELI S PRIJATELJIMA!
Rat u Ukrajini, strah od novog svjetskog ratnog sukoba i neizvjesnost glede opskrbe hranom, energentima, inflacijom i poskupljenjima, gotovo su mjesec dana potpuno u drugi plan stavile domaće političke saborske prizemne igre i igrice.
Da hrvatska javnost ne zaboravi na gigante, zvijezde saborskih govornica, pobrinuo je jedan od glavnih junaka provokacije, metkovski borac za pravicu, isprva graditelj mosta između lijevog i desnog, a nakon toga i rušitelj istog veličanstvenog političkog projekta.
Nikola Grmoja obično grmi osim kad šapće ne znajući da je mikrofon uključen pa je tako bilo i u programu N1 televizije u sučeljavanju sa zaboravljenim asom HDZ-a, utemeljiteljem Marijom Kapulicom. Nikola je pod svaku cijenu želio Kapulicu staviti u aferu Slovenska, pače, fizički ga postaviti negdje uz aparat za brojanje novca i uz mladu janjetinu.
Uzalud Mariju uvjeravanja da on nije “veliki dečko za ekskluzivne klubove”, da je on samo Kapulica, a ne “kapula”, da u taj klub nije kročio nogom. Na kraju je sve završilo okladom – idemo na poligraf pa tko laže ide iz politike. Stisnule se desnice, hrvatska će politika ostati bez jednog lažova.
I stvarno ode prozvani na poligraf, plati ga i dokaže: nikad nisam bio u Slovenskoj, Grmoja laže i neka ispuni obećanje. Hvata ga za riječ, okladu pred gledateljima uživo. Mislio Kapulica da Grmoja to misli stvarno. Još k tome testira se i drugi put.
Ništa od povlačenja iz javnog života, držanja riječi… Takvi su naši političari srednje i niže klase. Bučni, arogantni, prijetvorni, spremni na sve za malo medijske pažnje, razaraju jer ne znaju graditi, napadaju jer ne znaju surađivati, podmeću jer im je stvarnost neprihvatljiva. On ne hvata za riječ, već za grkljan.
Jadne li politike kad je glavna tema dana blaćenje suparnika, pa onda pranje od blata, posipanje pepelom i objašnjavanje zašto nešto ne činiš što si obećao da ćeš učiniti. Pljuni ga i optuži i nikakav ga poligraf ne može oprati, nikakva ga istina ili pravda ne može spasiti. A onda udari još jače jer samo mrtav ili osramoćeni hadezeovac dobar je hadezeovac.
Tako valjda bude s mostovima koji vode od nigdje prema nikamo. Čini se da je jedini pravi hrvatski most onaj Pelješki, iako, istini za volju, ni tamo još nisu gotove prilazne ceste.
