Obraćanje za 30. godina „BITKE NA STOLOVIMA – CRNOGLAVU”

Udruga i bivši pripadnici, dragovoljci I, samostalne satnije Sv. Jure, Žrnovnica i raketne baze Sveti Jure obilježavaju jubilarnu 30. godišnjicu velike pobjede Hrvatske vojske u bitci na Crnoglavu — Stolovi —južno bojište, odaju počast petorici svojih poginulih suboraca u tim povijesnim borbama, kao i obilježavaju imendan i dan svog Svetca zaštitnika Sv. Jure. Takoðer, Sv. Jure je zaštitnik i imendan klape HRM „Sv. Jure„ koju je takoder, naša postrojba utemeljila u Raketnoj bazi Sv. Jure, sa vizijom i ciljem, a koji klapa Sv. Jure svojim djelovanjem ispunjava.

– Uz Božju pomoć i zaštitu „ Sv. Jure „ baš na Sv. Juru, 23.04.1992. udarne snage titogradskog korpusa, uz angažman nekoliko desetina „ Niških specijalaca, uglavnom Crnogoraca i domačih lokalnih odreda pripadnika T.O. i četničkih skupina, imajući precizna, todna saznanja da su se postrojbe HV, lijevo i desno od 1. s.s. Sv. Jure 4GBR povukle, u vojnički dobro organiziranom napadu, a u neviđenoj nadmoći u Ijudstvu, tehnici i naoružanju naišle su na organiziranu obranu strateški prijevoja Stolovi i brda Crnoglav, kojeg je branila 1.s.s. — 4GBR pod mojim zapovjedništvom. Postavio sam obranu za njih punu iznenađenja, ali iznimne odlučnosti i hrabrosti nekoliko skupina pripadnika l.s.s. Sv. Jure — 4GBR na isturenim položajima. Bitka je trajala gotovo cijeli dan, do samog kasnog popodneva. Artiljerijska priprema neprijatelja bila je neviđena, pa su u samom početku borbe hitajući odlučno na svoj položaj, pokošeni granatom poginuli Marko Čavlina i Milan Sićenica, mitraljezac i njegov pomoćnik a koji su se iznimno iskazali u prethodnoj bitci

16.04.1992.. Uslijedile su borbe prsa o prsa sa specijalcima koji su bili rasporedeni u tri grupe, dok je njihova artiljerija sprječavala dolazak ostalog dijela satnije na naše položaje. Neprijatelj je našom odlučnošéu lucidnošću i hrabrošću spriječen da probije našu prvu crtu. Naneseni su mu značajni gubitci.

U tom periodu vrhunca bitke konstantno sam u niz navrata pozivajući na motorolu tražio potporu u Ijudstvu nadredenog zapovjedništva TG — 2 zapovjedništva 4GBR, kao i upućivao poziv ostalima, ali sam dobivao istovjetan odgovor od svih: „ Nemamo brigadnih rezervi, nemamo pričuvnog Ijudstva ili zaista nismo u mogućnosti „! No, bitka je usmjerena u samim početcima odlučnom obranom, šokantno za neprijatelja, odsijecanjem formacija neprijatelja efektom domina. To je nešto kasnije dalo motiv i samopouzdanje dijelu ostalih naših da popunimo redove. Vidjevši situaciju sa pripremljenog dominantnog i utvrdenog zapovjednog položaja na prvoj borbenoj liniji i dobivajući povratne informacije od drugih naših isturenih položaja, pravovremeno donoseći zapovjedi, osjetio sam pogubljenost kod neprijatelja, ali još pojedine njihove postrojbe ne odustaju. Neprijatelj pokušava dovesti pojačanje, spašavati se, ali naš maljutkaš i snajperist, kao i mitraljezac postavljen na samoj isturenoj istočnoj hridi brda Crnoglav uspješno djeluju. Obranjen je i drugi vrh Crnoglava u pokušaju napada grupe diverzanata sa sjeverne strane, kao i pokušaj proboja izmedu brda Crnoglav na zapadnoj strani obrane i dominantne kote Meteriz— brdo Budisavina.

Cijele vrijeme bitke bio sam na vezi sa zapovjednikom bitnice višecjevnih raketnih bacača kodnog naziva „ MORE „ ( to je bio, kasnije sam saznao Zvonko Batić, koji je kao i Vicko Mardešié zapovjednik bitnice minobacača 120mm, a koji su u knjizi Ive Jelića „Čovjek i rat ” korektno opisali ulogu l.s.s. Sv. Jure u toj povijesnoj bitci slamanja neprijatelja. Navodio sam djelovanje VBR — ova zvavši tog dana „MORE” gotovo 100 puta. Pomoglo nam je „ MORE” puno, posebno u drugoj fazi bitke kad se je četnički odred pored sela Gaj nastojao uključiti u bitku. Uz pomoć nevidljive vojske anđela, a poradi istine, kao i životne ironije, ne likujući rekao bih: „ Htjeli su na more, a potučeni su plimnim valom MORA, u Hercegovačkim vrletima gornjeg Hrasnog na Sv. Juru od s.s. Sv. Jure! U finišu bitke vidjevši povlačenje razbijenih snaga ostataka specijalaca sa Stolova, pozvao sam dio svojih ratnika u kontranapad i čišćenje terena ( šestorica ). U tom čišćenju iz jedne zemunice pokrivene granama na platou Stolova izvukli smo grupu (petorica) pripadnika 113. brig. — Sibenčana (vjerojatno posada topa T – 12 ), a preko kojih su specijalci prešli i daleko odmakli dok nisu zapeli na pripadnicima naše postrojbe. Povratnim dodatnim informacijama ( pok. Andrija Matijaš), pregrupiranjem i dovođenjem snaga neprijatelja, zatim napuštanjem položaja naših postrojbi lijevo i desno od nas, pa svojom intuicijom pretpostavljao sam sa velikom sigurnošéu da te uslijediti napad, pa sam izvanredne, hrabre izvidače Marinka Zorića i Mladena Mijića rano ujutro tog dana poslao preko linije bojišnice nasuprot Crnoglava na brdo Trnovski brijeg. Oni su odradili značajnu ulogu u toj bitci, ali su nažalost nešto kasnije poginuli ( … taj intrigantan dogadaj, za sada obavijen tajanstvenošéu, kao i dezinformacijama, opisat ću u knjizi koju pripremam )

Moram spomenuti Antu Čatlaka, tada zapovjednika TG — 2, koji je u situaciji kada nije nikoga uspio privoljeti da nam donese na bojište iz pričuvnog skladišta dvije kutije maljutki koje su nam bile nužne, sam sjeo u Ladu Nivu i osobno ih donio gotovo u srce odvijanja bitke na Stolove. U sumrak kada je bitka završila i svi imali saznanja o ishodu, stigli su naši diverzanti — specijalci „ u pomoć – ali kasno opremljeni, maskirani ratnim bojama, puzeći po kamenjaru i oprezni dozivali su jedan drugoga JORGANA 1 zove JORGANU 2, a sve to u trenutcima dok sam ja obilazio utihnulo bojište i davao daljnje zadaée umornim ratnicima s.s. Sv. Jure, rasporedujuéi ih za nadolazeću noć. Tada sam opetovano tražio od TG—2 da nam pošalju brigadne rezerve kako bi osvježili i popunili bojišnicu, no odgovor je bio negativan! Istu noć neprijatelj je na nama sigurnoj distanci tražio i skupljao rnrtve i ranjene. Zapovjedio sam našima na položaju da se ne puca i omogući izvlačenje. U samu noć pozvan sam u Zapovjedništvo 4GBR u Hutovo, gdje me je ispred samog Zapovjedništva dočekao zapovjednik Ivo Jelić sa suradnicima usplahiren, u šoku i ekstazi riječima „ Ti nisi svjestan što si napravio, o tebi će pisati povijest ! Ja, onako iscrpljen, umoran, tiho sam mu odgovorio protupitanjem: „ Imate li za večeras, s obzirom na današnju situaciju, pogibije, iscrpljenosti mojih vojnika, barem 10 — 15 Ijudi da nam na prvim crtama malo osvježe redove? Garantirao sam mu i da neće biti nikakvih pokušaja napada i da je neprijatelj potućen do nogu. Odgovorio mi je da nema tu mogućnost, da je na meni sve i da to organiziram. Znao sam od prije da su bojne 4.brigade vrlo loše popunjene i loše opremljene u odnosu na nas sa po maksimalno 30 —40 Ijudi sposobnih za borbu, ali nitko ni od tih nije došao, ili bio rasporeden, takoder sam na povratku u Cerovici tražio popunu od zapovjednika TG — 2, pod čijom ingerencijom su i ostale postrojbe na kartama ( neke su se privremeno povukle… ) imale zone odgovornosti ( 113. brig., 116.brig… ), ali nitko nije želio uslišati moje traženje niti se tu miješati. Ostali smo dugo vremena nakon toga na našim položajima, do početka ofenzivnih djelovanja HV. Da naglasim, iza nas bilo kakve druge linije obrane nije bilo, osim postavljenih protutenkovskih mina za usporavanje napredovanja na cesti Crnoglav — Cerovica. Put do Metkoviéa i mora bio je otvoren .

Detalje bitke 23.4.1992. ( i 16.4.1992. ) kao i ostala djelovanja nase postrojbe, opéu situaciju na bojištu od Bistrine do Ostoga ( siječanj — lipanj 1992. ) kao i ostala djelovanja tu detaljno opisati u knjizi koju pripremam, a sve popraćeno relevantnim povijesnim dokumentima. Sve navedeno u ovom mom obraéanju za jubilarnu 30. godišnjicu bitke na Stotovima — Crnoglavu 23.4.1992., je potkrijepljeno i asnom Eovjeku razvidno u originalnim ratnim izviješćima, ostalim ratnim dokumentima, pohvalama nadredenih, izvadcima iz napisanih knjiga nadredenih, prikupljenom arhivskom gradom u državnom institutu za povijest Domovinskog rata, ali zasigurno nije povijesno istinski postavljeno, valorizirano i adekvatno prihvaćeno. Ipak nečasno i povijesno lažno su odredene postrojbe i zapovjednici Mazalin, Beneta, Krstičević, Obradović i drugi, pokupili zasluge i najviša odličja i priznanja za povijesne uspjehe HV — odnosno u glavnoj ulozi 1.s.s. Sv. Jure, a koji su usmjerili (promijenili) daljnji tijek Domovinskog rata na Južnom bojištu (u RH i BiH ) i obranili dolinu Neretve.

Zasigurno bi trebala biti čast i obaveza prema budućim generacijama da institucije RH sa gradonačelnicima Metkovića, Neuma, Dubrovnika i ostalih okolnih mjesta proglasi imenom naše postrojbe svoje trgove, ulice a zasigurno i počasnim gradanima desetinu naših pripadnika. Ivo Jelić zapovjcdnik 4. Gbr u svojoj knjizi „ČOVJEK I RAT ” na str. 234 kaže:  “U okviru ocjene vrlo uspješnog djelovanja svih postrojbi 4.brigade ipak moramo izdvojiti junaćko djelovanje 1. samostalne satnije pod zapovjedništvom Vinka Barbarića koja je slomila napad neprijatelja na Stolovima koji je kretao iz pravca Udora.”

“Može se bez namjere podcjenjivanja drugih postaviti i upitnost situacije i sve posljedice koje su mogle nastati po cijeli bojni poredak na ukupnoj bojišnici da se tu nije nalazila postavljena 1. samostalna satnija…”

Inače sa Jelićem nismo bili prisni niti se u puno toga slagali. Pošto se prava istina o Domovinskom ratu u doprinosu i značaju s.s. Sv. Jure krije kao zmija noge u kontinuitetu od njenog utemeljenja 15.8.1990., velikih ratnih postignuća posebno u Splitu i Južnom bojištu, značaju RB Sveti Jure, nadležni su snimili službeni dokumentarni film o HRM cca 40 minuta, gdje se gotovo 30 minuta vide naše rakete na brodovima i MOL-ovima, a nijednom riječju nisu spomenuli doprinos naše postrojbe značaju i snazi HRM!? Za 30. godišnjicu jubilarnog ratnog dogadaja , pogibije naših petero ponajboljih ratnika, na dan našeg imendana i svetca zaštitnika reći ću sljedeće dajući odgovor zbog čega se nastoji prikriti ili umanjiti veličanstveni ratni uspjeh s.s. Sveti Jure:

1. Jasno je svima koji poznaju naš Ratni put da smo mi kao postrojba od 15.8.1990. tretirani kao paravojna i od dominantne većine vladajućih tretirani kao takvi (Špegelj, Manolić, Letica itd. ). Željeli su nas kao takve ukinuti a onda za odredene stvari iskoristiti, pa opet ukinuti, a to su i napravili. Takoder, mi smo imali svoj cilj i ostvarili smo ga jer se nismo dali.
2. Dominantna većina zapovjednika u HV a bivših pripadnika JNA uključla se aktivno i vidljivo kada je JNA iz gradova otišla ili bila pred odlaskom, a neki su dok su intenzivne blokade i neizvjesnost još uvijek postojala oko pregovora na razini vrha države, još uvijek bili na drugoj strani ili kalkulirali, pa kad su snage JNA otišle, prešli na zakonit način na stranu HV. Oni i danas apsolutno dominiraju u MORH — u, MUP-u i HV-u, a nisu se dokazali sa ućinkovitošću, spremnosti na žrtvu. Čast dokazanim iznimkama…
3. Oni kao „ školovani kadar ” uvijek su prezirali neke dragovoljce, koji su za njih niža razina, a nemaju u čestim slučajevima ni iste ili slične svjetonazore. Kada se pojavi netko, kao baš dragovoljačka l.s.s. Sv. Jure, a za mnoge od njih nedohvatljivim, bezobraznim, ratnim uspjesima onda jaz postaje sve veći, gotovo nepremostiv, frustracije rastu sve više, a svjetonazori se pored provedbe politike pomirbe teško usklađuju. Također, dezerterstvo i izdaja u Domovinskom ratu u interesu politike i pomirbe nisu kažnjeni.
4. Najavljivana lustracija na razini Države, od gotovo svih nadležnih nije napravljena, već su oni koji su trebali biti lustrirani, lustrirali one koji su zazivali potrebitu lustraciju u interesu budućih generacija.
5. Danas su ti isti na Vlasti još uvijek u svim državnim institucijama, njihova djeca i rodbina zauzimaju sve ključne pozicije u RH, velikom brzinom očekivano mijenjaju šinjele. Bili su velikom većinom članovi KP ili bliski suradnici, a danas po modelu „ bombona ” regrutiraju i nove tzv. demokratske kadrove. Sve stranke i partije međusobno surađuju u cilju kako kažu ”biznisa a ništa im nije sveto, a po tom modelu na našu žalost i velika većina Udruga branitelja sa vladajućima.

U svemu gore navedenom je zasigurno odgovor u prikrivanju ili umanjivanju, ne valorizaciji povijesne istine, doprinosa i značaja stvaranju RH, od samostalne satnije “Sveti Jure” — Žrnovnica.

Ali, povijesna istina je urezana vječno u kamen, za nju zna naš nebeski svetac zaštitnik Sveti Jure i ona je neizbrisiva i neuništiva, a mi kao pripadnici naše postrojbe i sudionici tog vremena moramo biti ponosni jedni na druge i taj period našeg života, zahvalni našem svetcu zaštitniku što smo ostali živi i sa svojim obiteljima.

Danas se prisjećamo žrtve Marka, Milana, Marinka, Mladena i Denisa, ali i spremnosti na žrtvu svih nas. Strah je sastavni dio Ijudskog bića, svi ga mi u određenom trenutku imamo, ali nije svatko isti jer netko ga u kritičnim trenutcima rata lakše savladava, netko teže. Zato kao zapovjednik nikome ništa ne zamjeram. Rat i situacija, a da preživiš je najgori stadij čovjeka i čovječnosti, gori i od bilo kakve opake bolesti. Kako starim a sa prikupljenim iskustvima, mogu slobodno reći da mi je žao i neprijateljskih žrtava, kao Ijudskih bića. Neki su se kao i mi hrabro borili. Tonći Perišić naš pripadnik koji gotovo svake godine ide sa grupom dragovoljaca upaliti svijeće našim poginulim ratnicima, tada je jednom prigodom susreo i kolonu sa protom koji odaju počast svojima, upravo na Stolovima, kratko popričao sa protom koji mu je po riječima Tonća rekao: „ Tog dana ste imali samo više sreće, da Bog da se ne ponovilo! ” Da, mogu se sa protom složiti, ali i reći da je nadmoćna Srpsko — Crnogorska vojska sa velikim uvjerenjem u uspjeh krenula izvršiti napad i prodor u teritorij naše majke Domovine i zapela je na satniji dragovoljaca. Ja ću isto reći „ da Bog da se ne ponovilo! No, znajući da Velikosrpski planovi težnje nikada neće prestati imati ambiciju izbiti na taj dio Hrvatske obale i mora, moramo biti oprezni i generacije koje dolaze živjeti sa tom spoznajom.

Prije 30 godina to im je za dlaku izmaklo iz ruku zahvaljujući providnosti i svekolikoj zaštiti našeg svetca zaštitnika kojeg danas blagujemo „ Svetog Jure! „ Na kraju bih svim bivšim pripadnicima l.s.s. Sv. Jure i RB Sveti Jure, svim članovima naše udruge Mosor —SJ u čijim prostorijama obilježavamo ovaj dan, čestitao dan našeg svetca zaštitnika ( iako je sutra ), posebno svim sudionicima povijesne bitke jubilarnu 30 godišnjicu velike pobjede na Stolovima — Crnoglavu!

Budimo uvijek ponosni, dostojanstveni, ponizni — čestitam!!

Pukovnik Vinko Barbarić