Zločin Armije BiH u općini Mostar (1992. – 1995.)

Ponedjeljak, 9 svibanj 2022 4:30
Written by: Michael Jukic

Popis stanovništva u općini Mostar 1991. godine: Muslimana 34,63%, Hrvata 33,80% (43.037), Srba 18,83% i ostalih 12,54%. Prema popisu iz 2013. godine struktura stanovništva bile je: Muslimana 44,20%, Hrvata 48,30% (51.227), Srba 4,30% i ostalih 3,20%. Zbog preseljenja stanovništva iz područja pod kontrolom Srba došlo je do povećanja broja Muslimana i Hrvata, a smanjenja broja Srba koji su odselili ili prognani u područja pod kontrolom Srba. Broj Hrvata povećao se za 8.190 (19.03%).
U knjizi Davora Marijana i suradnika navedena su imena 99 žrtava (Hrvata) ratnog zločina kojeg su počinili Bošnjaci/Muslimani u općini Mostar (ratni zločin, vidi: Hrvatska enciklopedija).
Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Mostaru je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 484 osoba hrvatske nacionalnosti (88 civila i 396 vojnika).

U Mostar se nakon srpske agresija doselilo muslimansko stanovništvo (više od 18.000 Muslimana koji su pobjegli s područja koje su okupirali Srbi). Također su se doselili Hrvati iz područja koje su okupirali Srbi i područja pod muslimanskom kontrolom (maltretiranja i progon Hrvata iz Konjica, Jablanice i drugdje).
Za vrijeme srpske agresije (1992.) Mostar su branili Hrvati i Muslimani u postrojbama HVO-a. Bošnjačko-muslimansko političko i vojno vodstvo inicira sukobe s ciljem da Mostar postane „grad u punom sjaju islama“. Petog siječnja 1993. muslimansko vodstvo objavljuje Mostarsko upozorenje i najavljuje rat.
Napetosti u Mostaru započinju u ožujku 1993. godine kada je Armija BiH napala HVO u Konjicu. U Mostaru su neslaganja bila oko kontrolnih točaka, punktova Armije BiH i HVO-a. Jedni i drugi su se međusobno optuživali za kršenje dogovora. Ujutro, 19. travnja 1993., započeo je sukob između HVO-a i Armije BiH u središtu Mostara. Od 19. travnja do 9. svibnja 1993. bilo je stanje ni rata ni mira uz pojedinačne izgrede i međusobna optuživanja. Stanje u Mostaru pogoršalo se jer Armija BiH nije poštivala sporazum u Konjicu. Muslimani su se pravdali da se radi o drugoj općini.
U Mostaru je projektilom iz zolje pogođen kombi s vojnicima HVO-a. Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa Armije BiH preko radija najavljuje da će Mostar biti očišćen od „nemuslimanskog življa“. Muslimani napuštaju HVO, odnose oružje i okreću oružje protiv dojučerašnjih saveznika.
Kada je Bill Clinton najavio (travnja 1993.) vojnu intervenciju (zračne napade) zbog bombardiranja muslimanskih položaja i zbog odbijanja Vance-Owenova plana, Muslimani su na brzinu potpisali sporazum sa Srbima pa su tako zaustavili Clintonovu akciju. Ni Muslimani nisu prihvatili plan Vance-Owena; nisu ga izričito odbili, ali su bili protiv.
Američki predsjednik Bill Clinton najavljuje akciju međunarodne zajednice da je „došlo vrijeme da se međunarodna zajednica ujedini i djeluje brzo i odlučno“ (prema Oslobođenju od 8. svibnja 1993. godine). Nakon te najave Sefer Halilović (načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH) i Ratko Mladić (vrhovni general Vojske Republike Srpske) potpisuju Sporazum o prekidu vatre na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine (da bi otklonili akciju međunarodne zajednice, što su i uspjeli)! Takvo ponašanje može se objasniti jer je muslimansko političko i vojno vodstvo računalo s osvajanjem Mostara i drugih područja s ciljem izlaska na more.
Nakon potpisaivanja mira sa Srbima, Armija BiH intenzivira rat s Hrvatima; pozivaju Muslimane da razoružaju pripadnike HVO i da ih zarobe što su i napravili.
Armija RBiH naložila je 19. travnja 1993. godine napad na HVO u Mostaru (9. svibnja 1993.) sa šifrom ‘RAK-625’. Bošnjačke tvrdnje da je HVO napao Armiju BiH su netočne jer da je HVO zaista planirao i izveo napad na Armiju BiH 9. svibnja 1993., onda bi osim razoružanja (pa i zarobljavanja) Muslimana iz svojih redova, uhitio više od osam Bošnjaka i ne bi izgubio dio teritorija, niti bi tražio pojačanje iz Čapljine!
Tijekom suđenja u Haagu predstavljeni su dokumenti – dvije Zapovijedi Armije BiH o napadu na HVO.
Zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka je 19. travnja 1993. godine izdao zapovijed:

“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum.”

Zapovijed za napad (9. svibnja 1993.) Armije BiH na položaje u zapadnom dijelu Mostara, koje je kontrolirao HVO, izdana je 19. travnja pa ne stoje tvrdnje da je HVO napao Armiju BiH. Drugu zapovijed izdao je 20. travnja 1993.: “Težiti da u našoj zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar”, stoji u zapovijedi.
Sve to planiralo se iza leđa u vrijeme kada je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO. Izviđački vod trebao je zauzeti zgradu “Elektrohercegovina”, a diverzantski vod imao je zadaću “napasti objekte Žitoprometa”.
“Izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve”, stoji doslovno u pozivu za mobilizaciju.
“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625” (Večernji list).
Nakon podlog napada Muslimana (9. svibnja 1993.) HVO je razoružao i zatočio dio Muslimana koji su bili u postrojbama HVO-a. Zarobljene Muslimane HVO je zatočio u novootvoreni „Logor Heliodrom“. Prvi zarobljeni Muslimani zatočeni su 10. svibnja 1993. godine – dan nakon napada Armije BiH na HVO u Mostaru (Prvi muslimanski logor za Srbe otvoren je godinu dana prije, 10. svibnja 1992. godine).
Reakcija HVO-a je normalna jer puštanje Muslimana koji su bili prije u HVO-u predstavlja izravnu vojnu prijetnju (bilo je i pušteno 595 Muslimana – vojnika). Muslimani su napravili izdaju, odnijeli oružje, razoružali i zatočili pripadnike HVO-a, ali i druge Hrvate u više logora. Nakon toga je HVO razoružao Muslimane u svojim postrojbama i zatočio ih jer je njihovo oslobađanje predstavljalo izravnu vojnu prijetnju Hrvatima i HVO-u. Zatočenici su bili maltretirani i na jednoj i na drugoj strani.
Tadašnji muslimanski lideri u Međugorju potpisuju primirje, 12. svibnja 1993., koje koriste za pripreme konačne akcije osvajanja Sjevernog logora, Vrapčića, Potoka, Bijelog Polja i spajanja sa 6. korpusom.
Gledajući s vojnog aspekta, primirje sa Srbima je tempirano za isti dan kada je počeo napad Armije BiH na HVO. Na ovaj način je Armija pasivizirala veliku frontu prema Srbima kako bi oslobodila snage za ofenzivno djelovanje prema Hrvatima. Čak i u trenucima kada je u ljeto 1993. Ratko Mladić izbijao na Igman i faktički nanio najveći vojni poraz Armiji BiH u cijelom ratu odsjecajući Sarajevo od ostatka teritorije, glavni Štab Armije BiH izvlačio je specijalne jedinice iz Sarajeva za pripremu operacije protiv Hrvata („Neretva 93“).
Sefer Halilović pravio je opstrukciju formiranja Zajedničkog stožera Armije BiH i HVO-a dogovorenog još 1992. godine. On je osobno imenovao KOS-ovog agenta Muharema Šabića za komandanta Armije BiH u Prozoru, gdje će Šabić kasnije „objaviti početak agresije HVO na Muslimane“. Halilović je bio protiv provedbu Vance-Owenovog plana; potpisao je primirje s Ratkom Mladićem u trenutcima kada je intervencija NATO saveza bila više nego izvjesna. Razlog za takvo ponašanje bio je bošnjačko-muslimanski plan osvajanja Mostara, doline Neretve i izlaz na Jadransko more. Dana 9. svibnja 1993. Armija BiH započela je rat u Mostaru, a time i u Hercegovini. Muslimani, pripadnici HVO-a, izvršili su izdaju, okrenuli oružje u svoje dojučerašnje suborce, prešli u Armiju BiH te zauzeli područja na lijevoj obali Neretve, sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima. Od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine Muslimani su zauzeli sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Kako je Armija BiH napala HVO pojasnio je Arif Pašalić u članku objavljenom u Oslobođenju:

„Tridesetog juna ujutro izveli smo planiranu akciju na vrlo specifičan način. Munjevito, sa vrlo malim brojem ljudi, odnosno ubacivanjem vlastitih ljudi u redove neprijatelja. Mi smo u 24 sata ubacili skoro 200 ljudi u položaje HVO-a. Istina, tu su nam strahovito puno pomogli naši ljudi koji su pristalice Republike BiH po opredjeljenju a bili su u sastavu HVO.

Imali smo zadatak da ovladamo Sjevernim logorom, Potocima, Vrapčićima, Salakovcem i Bijelim Poljem. To je 20 kilometara u dubinu neprijateljskih snaga. Ja sam to sa svojim komandantima brigade i bataljona planirao i bio sam uvjeren u uspjeh, ali uz dozu skepticizma da li će uspjeti novim metodom načina rada. Sve je završilo u najboljem redu.

Zadatak smo u potpunosti izvršili. Uzeli smo Sjeverni logor za vrlo kratko vrijeme, tu negdje za oko sat vremena. Uzeli smo Vrapčiće, Bijelo Polje, Potoke i HE Salakovac, do tada utvrđenja nezamisliva da se mogu osvojiti. Sa tim smo dobili 50 kvadratnih kilometara prostora, spojili se sa snagama 6. korpusa…“

Na sudu u Haagu, koje je sudilo hrvatskim vojnim i političkim predstavnicima, dokazano je da HVO nije napao Armiju BiH već da je Armija BiH planirala i izvršila napad na HVO.
Haško sudsko vijeće zaključilo je da je u pitanju napad, a ne deblokada Mostara, a takav zaključak, između ostalog, temelji i na izvješćima Međunarodnih promatrača prisutnih na mjestu događaja. Oni su u svojim izvješćima naglasili da je “po svemu sudeći, vojni cilj ove akcije ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica”.
…Napad na vojarnu “Tihomir Mišić” 30. lipnja 1993. godine: U paragrafu 103. Optužnice, spominje se da je 30. lipnja 1993. ABiH napala i zauzela kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” (poznatu i pod nazivom Sjeverni logor) u Sektoru Sjever grada Mostara.
Također se navodi da je 30. lipnja i tijekom nekoliko sljedećih dana ABiH tako uspjela staviti pod svoju kontrolu zonu sjeverno od istočnog Mostara, u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, a naročito kasarnu “Tihomir Mišić”, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka.

Nakon napada Armije BiH na HVO (30. lipnja 1993.) rat se rasplamsao, Muslimani su protjerani iz zapadnog dijela grada koji je bio pod kontrolom HVO-a. I jedna i druga strana razarale su grad u tom krvavom ratu. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma prestao je muslimansko-hrvatski oružani sukob.

Kronologija sukoba i zločina

Vojnici Armije BiH su 5. svibnja 1993. uhitili dva maloljetnika u Mostaru i oduzeli im vozilo.
U Bišću Polju, na raskrižju putova za Nevesinje, Armija BiH je 6. svibnja 1993. razoružala tri civilna i dva vojna policajca HVO-a i odvela ih u nepoznatom pravcu. Istog dana je u Donjoj Mehali napadnuto vozilo HVO-a, jedan vojnik je ubijen, a sedam ih je teže ranjeno. Poginuli i većina ranjenih bili su Muslimani u postrojbi HVO-a.
Armija BiH je 6 i 7. svibnja 1993. razoružala i otela 13 hrvatskih vojnika i policajaca; ubila je jednog vojnika, dva je teže, a 6 lakše ranila.
Nakon povratka sa smjene, 6 svibnja 1993., koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor (oni koji su ostali živi).
Sefer Halilović, zapovjednik GŠ Armije BiH, najavio je konačan obračun s Hrvatima. „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Dana 9. svibnja 1993. muslimanske postrojbe žestoko su napale HVO na svim crtama razgraničenja.
Nakon što su 10. svibnja 1993. godine pripadnici Armije BiH područje Grabovice stavili pod svoju kontrolu ubijene su 4 osobe. U Grabovici je živjelo 1991. godine 98% Hrvata. Zauzimanjem Grabovice od strane Armije BiH stvarani su preduvjeta za osvajačku operaciju Armije BiH („Neretva 93“).
Tijekom tri dana (9. – 12. svibnja) vođene su žestoge borbe u Mostaru. 12. svibnja potpisano je primirje koje nije bilo poštivano.
U Bijelom Polju (30. lipnja 1993.) Bošnjaci/Muslimani, pripadnici HVO-a, dezeritirali su i prešli u postrojbe Armije BiH. Zarobili su, a potom ubili 4 pripadnika HVO-a. Nakon toga su uslijedila zatvaranja civila, pljačka i paljevina hrvatske imovine. Armija BiH napala je HVO na većem dijelu crte razgraničenja; težište napada bila je vojarna „Tihomir Mišić“ i Bijelo Polje.
“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Hrvati, pripadnici HVO-a predali su se; odvedeni su u zatvor (logor) u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni.
Bošnjaci/Muslimani su također ubili 9 zarobljenih pripadnika HVO-a i civila Jozu Sesara, a Marko Leko (pripadnik HVO-a) je nestao. U svojoj kući ubijen je Marijan Mihalj. Ubijeno je više Hrvata bez ikakva povoda.
U mjestu Potoci je 30. lipnja 1993. zarobljen pa ubijen pripadnik HVO-a. U selu Vrapčići pripadnici Armije BiH zarobili su pa potom ubili tri pripadnika HVO-a.
Dana 2. srpnja 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 2 pripadnika HVO-a.
U logoru (u osnovnoj školi u Potocima) ubijeno je 7 zatočenika (Hrvata).
U logoru u IV. osnovnoj školi ubijeno je 16 zatočenika. Od posljedica mučenja još su umrla 2 zatočenika.
Granata ispaljena s muslimanskih položaja je 3. rujna 1993. ubila 3 osobe. Još je jedan civil odveden iz kuće i ubijen.
Dana 4. rujna 1993. snajperist je ubio jednu osobu.
Pripadnici Armije BiH su 9. rujna 1993. godine počinili masovan zločin u selu Grabovica; ubili su 32 civila (starce, žene i djecu). Njihove kuće su opljačkali i zapalili. Neka tijela su bacili u jezero hidrocentrale Grabovica/Salakovac ili u rijeku Neretvu. Grabovica je bila blorirana; nije se moglo ući, nije se smjelo znati za zločin.
Operacija Neretva 93. je na mostarskom području započela 14. rujna 1993. godine, ali je doživjela neuspjeh. Borbe su vođena sve do primirja između zaraćenih strana (ožujka 1994.). U borbi za ostvarenje svog plana Neretva 93. Muslimani su se udružili sa Srbima protiv HVO-a. Srbi su pružali topničku potporu (Hercegovački korpus) Armiji BiH pri obračunu s Hrvatima.
U selu Radoč 20. rujna 1993. ubijene su 4 osobe.
Snajperisti Armije BiH su u Mostaru ubili više od 12 osoba.
Ubijeno je 8 hrvatskih civila na različitim lokacijama općine Mostar.

Muslimanski logori za Hrvate

Nakon početka muslimansko-hrvatskog sukoba u istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, IV. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara. Ubijeno je 7 zatočenika Hrvata.
U logoru IV. osnovne škole zbog zlostavljanja, teškog rada na prvoj crti bojišnice umrlo je ili ubijeno 16 zatočenika, od posljedica zlostavljanja u logorima umrle su još 2 osobe.
Zatočenici su bili maltretirani (fizički i psihički), korišteni su za kopanje rovova i druge teške fizičke poslove. Bio je formiran radni vod s 20 zatočenika. Zatočenici logora prisilno su morali davati krv. Nehumano su se ponašala i dva liječnika: dr. Dragan Milavić (zapovjednik ratne bolnice Armije BiH u Mostaru i dr. Zlatko Skikić (kirurg). Miralem Omanović je optužen za ubojstva, ali je nedostupan pravosuđu.
Logor u IV. osnovnoj školi u Mostaru bio je otvoren od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine. Zatvoren je nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog sporazuma u Parizu. Tada je oslobođeno između 115 i 130 zatočenika, vojnika HVO-a, među njima su bile 4 žene pripadnice HVO-a i 6 civila.
Muslimani su zatočili i maltretirali sve Muslimane koji su bili pripadnici HVO-a, a nisu izvršili izdaju i dezertirali u Armiju BiH.
Etničko i vjersko čišćenje
Nakon napada Armije BiH na HVO započeo je muslimanski teror i progon Hrvata iz općine Mostar pod kontrolom Armije BiH. Muslimani su provodili fizički i psihički teror s ciljem istjerivanja Hrvata iz njihovih domova. Iz Mostara, pod kontrolom Armije BiH, prognano je više od 10.000 Hrvata. U knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” nevedeni su imenom i prezimemom slučajevi muslimanskog terora nad Hrvatima u općini Mostar.

Suđenja za ratni zločine

Pripadnici HVO-a, vojni i politički predstavnici Hrvata, odgovarali su za zločine nad muslimanskim stanovništvom, za razliku od muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika. Sud u Haagu nije bio sud pravde već politički sud koji nije adekvatno procesuirao počinitelje zločina niti s jedne strane. Haški sud propustio je optužiti i kazniti muslimanske i srpske vojne zapovjednike i političare po zapovjednoj odgovornosti (npr. Sefera Halilovića, Rasima Delića, Arifa Pašalića, Momčila Perišića, Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića i druge).
Za muslimanske ratne zločine na području općine Mostar kažnjeni su malobrojni pripadnici Armije BiH nižeg ranga dok po zapovjednoj odgovornosti (vojnici i političari) nitko nije kažnjen.