Domovinski rat: Srpski miting mržnje u Srbu, 25. srpnja 1990.
Slika 1. Naslovnica knjige „DossierBoričevac“ (mj)
Dana 23. srpnja 1990. sastali su se predsjednik dr. Franjo Tuđman i vođa srpske pobune predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS-a) psihijatar Jovan Rašković.
Rašković je izjavio „… da se može govoriti o ustanku srpskog naroda, koji još nije oružani, ali da do takvog nedostaje ‘jedna mala distanca’ i da je srpski narod ‘lud narod’, odnosno: To je lud narod, ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja Vam to kažem, da je lud… To je lud svijet. Oni su naoružani neviđeno. To je svijet koji je naoružan, isto kao i komandosi.“ (Barić)
Jovan Rašković najavio je oružanu pobunu Srba. Izjavio je da su Srbi „lud narod“ i da su „naoružani neviđeno“!
Na velikom mitingu u Srbu 25. srpnja 1990. usvojena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda u Hrvatskoj.
Poruke mitingaša bile su: „Živio Milošević!“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojimo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“ (Valentić)
Prije mitinga pobunjeni su Srbi održali sastanak i donijeli odluku o osnivanju Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), koje se danas naziva Srpsko narodno vijeće. U sastav SNV-a su ušli: Jovan Rašković, Milan Babić (predsjednik Skupštine općine Knin), David Rastović (predsjednik Skupštine općine Donji Lapac), Slavko Dokmanović (predsjednik Skupštine općine Vukovar), Velibor Matijašević (predsjednik Skupštine općine Glina), Simo Rajšić (predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni), Mile Dakić (predsjednik JSDS-a), Vojislav Lukić, jerej Savo Bosanac (predstavnik Srpske pravoslavne crkve), kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac“ (Barić)
Srpski sabor u hrvatskoj državi
„Deklaracija u svojoj programskoj dimenziji unosi u pobunjenički program dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij“ (Valentić). Pobunjeni Srbi su sebe proglasili suverenim narodom te da imaju pravo na autonomiju. Politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj bi bio Srpski sabor, a njegovo izvršno tijelo bit će Srpsko nacionalno vijeće (Valentić).
Srpski sabor (miting) u Srbu je proglasio ništavnim sve ustavne promjene i odluke Hrvatskoga sabora. Time pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zastavu i grb. Za njih je hrvatsko službeno znakovlje – „ustaško“ znakovlje.
Ministarstvo pravosuđa i uprave Vlade RH zaključilo je 4. kolovoza 1990. da je organiziranje referenduma nelegalno. SNV je u Dvoru na Uni 16. kolovoza na svojoj drugoj sjednici odlučilo da ne će provesti referendum, već „izjašnjavanje“. Ono je i provedeno među pobunjenim Srbima u Hrvatskoj „od 19. avgusta do 2. septembra“. Rezultat izjašnjavanja: „U opštinama i dijelovima opština u kojima je sprovedeno izjašnjavanje izjasnilo se o srpskoj autonomiji ukupno 567.731 od toga: za srpsku autonomiju 567.127, protiv je bilo 144, a nevažećih listića 46“ (Pauković, Piskač).
Temeljem Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda i rezultata „izjašnjavanja“ pobunjenih Srba u Hrvatskoj, „Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj na sjednici u Srbu 30. rujna 1990. g. proglasilo je srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod živi, i koje se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao Federalne jedinice SFRJ“ (Pauković).
O pobuni Srba pisali su:
Mile Dakić. 2002. Krajina kroz vijekove. Beograd.
Piskač. 2005. Nebeska Srbija u Hrvatskoj. Zaprešić.
Pauković, 2005. Uspon i pad „Republike Srpske Krajine. Zagreb.
Barić. 2005. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. Zagreb.
Valentić. 2010. Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995. Zagreb – Slavonski Brod.
Dr. Marko Jukić
