Domovinski rat: Zadnji pokušaj za plan Z-4, 3. kolovoza 1995.
Slika 1. Okupirana područja Republike Hrvatske (Wikipedia)
3. kolovoza 1995. završili su pregovori između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Genthodu kod Geneve koji nisu donijeli nikakav pomak. Pobunjeni Srbi odbili su prijedlog „mirne reintegracije“ i kocka je bila bačena.
Zločinački plan međunarodne zajednice da planom Z-4 stvori pobunjeničku državu u državi Hrvatskoj propao je jer Srbi nisu htjeli živjeti u hrvatskoj državi iako im je planom dana velika autonomija. Imali bi: predsjednika, parlament, vladu i sudove, ime, zastavu, grb, vlastiti novac, upotrebu jezika i pisma, pravo na vlastite poreze, vlastitu policiju, vlastitu carinu i sklapanje međunarodnih ugovora. Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!
Na planu se počelo raditi 1994. godine. Plan je službeno obznanjen početkom 1995. godine. Plan su napravila četiri veleposlanika: Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska) i predstavnik Ženevske konferencije. Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, bio je na čelu skupine četiriju stranih veleposlanika koji su radili na tom planu. Veleposlanik SAD-a Peter Galbraith nije ništa znao niti je bilo što naučio o povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. Sjeo je na srpski traktor nakon poraza agresora i tako pokazao da je pristran i da nije ništa shvatio dok je bio veleposlanik u Hrvatskoj. Hrvatske žrtve ga nisu zanimale, nisu ga zanimali hrvatski prognanici. Nakon četničkih zločina u Vukovaru, Slunji, Pakracu i diljem Hrvatske, nakon etničkog čišćenja i nakon pokolja u Srebrenici sramotno je ponašanje veleposlanika.
Slika 2. Mapa plana Z-4 (Wikipedia)
Tim planom međunarodna je zajednica nagradila zločine nad Hrvatima, nagradila oduzimanje i uništavanje njihove imovine te etničko čišćenje u području takozvane Krajine što je sramotno i neprihvatljivo.
Hrvatska strana nije plan odbila, ali ga nije ni prihvatila u tom obliku. To je bio dobar diplomatski potez. Vodila se diplomatska bitka koja je urodila plodom, donošenjem rezolucije 981 UN-a, promjenom mandata UN- ovih snaga na području Hrvatske. Milošević nije htio primiti veleposlanike već ih je uputio Milanu Martiću u Knin, u veljači 1995. godine, koji nije htio razgovarati o planu (sve u dogovoru s Beogradom). Oni su pripremali vojnu akciju „Vaganj-95“, koja je trebala započeti 5. kolovoza 1995. godine i nadali su se vojnom uspjehu pa ih plan Z-4 nije zanimao. Bosanski Srbi imali su vojsku od 180.000 vojnika i planirali operaciju „Vaganj-95“ koja je imala cilj napasti hrvatske snage u području južno od Kupresa, područje Livna, doline Neretve i Metkovića te napasti postrojbe Armije BiH na području Zapadne Bosne, odnosno Bihaća gdje je bilo oko 200.000 stanovnika u okruženju. Operacija „Vaganj-95“ trebala je započeti 5. kolovoza u 6 sati ujutro. Planirano je da u akciji sudjeluje oko 80.000 vojnika.
VRO „Oluja“ preduhitrila je operaciju „Vaganj-95“ i tako spriječila veliku humanitarnu katastrofu koja bi nastala u Zapadnoj Bosni da je došlo do pada Bihaća u četničke ruke.
Slika 3. Planirana operacija agresora „Vaganj 95“ (Wikipedia)
Kocka je bečena i 4. kolovoza zapuhala je oslobodilačka OLUJA te otpuhala agresora, pobunjenike i četnike.
Dr. Marko Jukić
