SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Paklenica
Paklenica je prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine ali se to nije radilo. Novo proglašenje Nacionalnog parka Paklenica bilo je 19. listopada 1949. godine.
Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica je, uz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”.
Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita u Paklenici se javlja izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli koja se je iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve i bora. Paklenica posjeduje najveći sačuvani šumski kompleks u Dalmaciji od oko 2000 ha. Oko 55% parka je prekriveno vegetacijom, dok je oko 45% goli krški reljef. Vegetacija se uglavnom sastoji od šuma bukve (52%), crnog bora (20%), njihovih miješanih šuma (8%), te šuma u kojima se nalaze drveća kao što su: hrast medunac, bijeli grab, crni grab i drugi.
Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji, a ujedno i najimpresivniji su kanjoni Mala i Velika Paklenica koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeća do jeseni može vidjeti na stijenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stijeni Anića kuku (712 m).
NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Vaganjski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m).
U nacionalnom parku postoji i nekoliko špilja i jama od kojih su najpoznatije i najveće špilja Manita peć iznad kanjona Velike Paklenice i Jama Vodarica između kanjona Velike i Male Paklenice.
