Osvrt na dokument Dominus Iesus
Dokument Dominus Iesus od iznimne je važnosti za naše vrijeme u kojem se pokušava relativizirati uloga Crkve. Možda je već i ofucano govoriti na temu „Krist da Crkva ne“ jer gotovo da nema teologa koji se toga nije bar dotaknuo. No ovaj dokument ipak zaslužuje našu pozornost jer se tu učiteljstvo suprotstavlja tako uvriježenom mišljenju. Tu se nalazi odgovor o apsolutizmu Crkve i koliko je ona potrebna te se suprotstavljaju stare istine s modernističkim liberalnim strujanjima.
Na početku dokument govori kako je Isus poslao učenike, a jednako šalje i nas danas, da naviještaju evanđelje cijelome svijetu i krste sve narode. Nauku koju su poučavali sadržan je u vjerovanju. Od toga se ne uzmiče, sve više od toga na pragu je hereze, sve manje od toga je osiromašenje. Riječ „svi narodi“ mora se shvatiti bez iznimke. Ne nasilno niti pod prisilom već smo dužni svim narodima navijestiti ljubav Isusa Krista. Jer kad bi mi, kršćani, živjeli po principima koje je pokazao Isus svijet bi bio umnogome drugačiji, a kamo li da čitav svijet počne istinski nasljedovati Krista.
No Crkva vodi dijalog i s drugim religijama. Deklaracija sadrži nauk prijašnjih dokumenata.
Opasnost su relativističke teorije koje nastoje opravdati religijski pluralizam. Tu dolazimo do prvog problema. Pluralistički svijet pokušava izjednačiti sve religije tj. sve ih učiniti irelevantnima. Svesti ih na određene filozofije ili filozofske pravce.
Crkva isključuje onaj mentalitet ravnodušnosti »prožet vjerskim relativizmom koji je sklon reći da ‘jedna religija vrijedi koliko i druga’«. Upravo je Crkva dužna držati čvrsto ovakav stav i to poradi spasenja duša. Kako ćemo reći malo niže u tekstu sigurno spasenje je moguće samo u sakramentalnom životu Katoličke Crkve.
Zato se u ovom dokumentu tvrdi kako je nužno ponovno potvrditi značaj definitivnosti i punine objave Isusa Krista.
Pogrešno je, dakle, poistovjećivati vjeru u Trojedinog Boga s vjerovanjem u ostalim religijama.
Druge religije, premda različite od kršćanstva, ipak odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali to su tek mrvice dok je punina objave za čitavo čovječanstvo upravo u Isusu Kristu.
Isus nije tek jedan od povijesnih likova. U njemu prebiva sva punina božanstva. »Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.« (Dj 4,12)
Sad dolazimo do drugog problema „Krist da, Crkva ne.“ A dokument odgovara Krist i njegova Crkva ne mogu se pomiješati, ali ni razdijeliti, te čine jednog »Krista cijela«.
Crkva je dakle znak i oruđe Kraljevstva te je pozvana naviještati ga i uspostaviti.
Nadasve se mora čvrsto vjerovati da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje.
Jasno je da bi bilo u proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova spasenja, ona je jedini siguran put. Ima li spasenja izvan Crkve? Prevladava mišljenje da ima ali pod kojim uvjetima se izvan Crkve ljudi spašavaju to mi ne možemo znati. Zato su misionari kroz povijest išli u najudaljenije krajeve, sv. Franjo Ksaverski je još početkom 16. stoljeća, tek nekoliko godina nakon Magellana i Vasca da Game otišao sve do Japana jer je bio duboko uvjeren da spasenja nema izvan Crkve. Tako dolazimo do Drugog Vatikanskog koncila i čuvenog “Subsistit in.” Riječi koja je otvorila vrata spasenja i izvan Katoličke Crkve. I tako možda i ne htijući dovela do pada žara za misijskom djelatnošću. No ponovit ćemo kako je jedini siguran put spasenja život po sakramentima Katoličke Crkve sve ostalo je preveliki rizik za čitavu vječnost.
Doista, „Bog hoće da se svi ljudi spase I dođu do spoznaje istine.“ (usp. 1 Tim 2,4)
Spasenje jest u istini. A Krist je jednom rekao: „Ja sam (…) Istina…“ (Iv 14, 6)
Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se odnosi na Boga i njegovu Crkvu, tražiti i, pošto je upoznaju, prihvatiti je i ostati joj vjerni.
