DOMOVINSKI RAT: VRO „Oluja“ – Zašto?
Slika 1. Karta operacije VRO “Oluja”
Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči, oni hoće da zaboravimo!
Ne smijemo zaboraviti!
VRO „Oluja“ je veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske i Policije, je završna operacija oslobađanja hrvatskih okupiranih i razorenih područja. „Oluja“ je kruna obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata o kojoj se ne uči (malo uči) u hrvatskim školama.
Zašto VRO „Oluja“?
Peter Galbraith bio je svjedok na suđenju Miloševiću, 25. lipnja 2003. odgovarao je na pitanja o planu Z-4:
Na upit sudca: Koliko je trajao proces Z-4?
Svjedok je odgovorio: od 23. ožujka 1994. godine do operacije „Oluja“ u kolovozu, 4. kolovoza 1995. godine. Pregovori o planu Z-4 trajali su oko 8 mjeseci.
Z-4 je bio proces od tri faze:
- Prva faza je bio prekid vatre u Hrvatskoj između Vlade RH i pobunjenih Srba (sporazum je postignut 30. ožujka 1994.)
- Druga faza ekonomski pregovori, pregovori o mjerama za jačanje povjerenja (Zagrebački sporazum, 2. prosinca 1994.).
- Treća faza je političko rješenje za Hrvatsku.
Galbraith je svjedočio kako Srbi nisu htjeli ni fizički uzeti plan Z-4, a o raspravi nije moglo biti govora. Milošević nije htio primiti plan već je „genijalce“ veleposlanike poslao u Knin gdje ih Martić nije htio saslušati niti primiti plan (sve u dogovoru s Miloševićem).
Galbraith je svjedočio da je o Operaciji „Oluja“ saznao 21. srpnja 1995.
Galbraith svjedoči „ Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju i naglasili smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u poteškoće, da ni u kom slučaju ne bi mogli očekivati pomoć od SAD. Vrlo sam izričito rekao Tuđmanu da ukoliko dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilnog stanovništva, srpskih civila, i za to da ne budu povrijeđeni ili ranjeni pripadnici mirovnih snaga UN.“
Galbraith je svjedočio da je Babiću 2. kolovoza u Beogradu rekao da je hrvatska vojska spremna za akciju i ako ne prihvate zahtjeve predsjednika Tuđmana: povlačenje Vojske Krajine iz Bosne (napadi na Bihać), otvaranje naftovoda kroz sektor sjever, otvaranje cestovnih veza i željezničkog prometa kroz Knin te pregovori o političkom rješenju u Hrvatskoj (sedam točaka ), slijedi vojna akcija Hrvatske vojske.
Galbraith je svjedočio da je Babić kazao da nitko od njih ne će prihvatiti političke razgovore o reintegraciju u Hrvatsku.
Milošević je 3. kolovoza 1995. odbio primiti otpravnika poslova SAD-a koji mu je je trebao savjetovati da prihvati Z-4. pa je bilo jasno da se sve mora riješiti vojnim putem.
Svjedočenje Milana Babića (svjedok C-061) na suđenju Slobodanu Miloševiću, 21. studenoga 2002. godine
Babić je svjedočio da je Peter Galbraith bio glavni tvorac i predlagatelj plana Z-4. Svjedočio je da je Slobodan Milošević rekao da se plan ne uzme niti u razmatranje. Također je svjedočio da su vojne jedinice Krajine napadale Bihać. Već od ljeta 1992. godine vojne jedinice Krajine ratovale su u Bosni i Hercegovini što je suprotno mandatu UNPROFOR-a, ratovale su u bosanskoj Posavini.
Svjedok Babić kaže, Milošević je rekao: „Vi morate da razumete da vas moramo pomagati na ovakav način, preko službe državne bezbednosti, zato što ona radi na specifičan tajni način i zbog toga vas na možemo pomagati preko službe javne bezbednosti“.
Babić je svjedoči da je 3. kolovoza 1995. razgovarao (u Beogradu, telefonom) sa Slobodanom Miloševićem o prihvaćanju plana Z-4 ali ga Milošević nije podržao.
Milan Babić je svjedoči kako je Ratko Mladić, komandant srpske vojske Vojske Republike Srpske stavio blokadu sjeverno od Banja Luke na mostu preko Vrbasa i nije dopuštao da izbjeglice kreću dalje…
Babić je svjedoči da su Srbi mobilizirali sve muškarce izbjegle iz Krajine.
Slika 2. Karta operacije „Oluja“
3. kolovoza 1995. održan je sastanak, blizu Geneve, između delegacija hrvatske Vlade i delagacije krajiških Srba
Posljednji pokušaj za mirno rješenje okupiranih UNPA sektora Sjever i Jug zbio se 3. kolovoza 1995. godine u mjestu Genthodu (u vili „Saugy“ , 10 kilometara od Geneve). U hrvatskoj delegaciji bili su: Ivić Pašalić (saborski zastupnik i savjetnik predsjednika), Vesna Škare Ožbolt (pomoćnica predstojnika Ureda predsjednika), Smiljan Reljić (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova) i general-pukovnik Petar Stipetić (pomoćnik načelnika Glavnog stožera HV-a). (U delegaciji nije bio Mate Granić -ministar vanjskih poslova, nije bio čovjek od povjerenja).
Srpsku delagaciju činili su: general Mile Novaković, Milivoj Vojnović, Ilija Prijić i Lazo Macura.
Hrvatsko izaslanstvo zatražilo je:
- Neodgodivu mirnu integraciju okupiranih područja,
- Trenutno otvaranje svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja – posebice otvaranje željezničke pruge Zagreb-Split preko Knina,
- Otvaranje naftovoda u roku od 24 sata od završetka razgovora – uz kontrolu hrvatskih vlasti nad cijelom trasom naftovoda,
- Neodložnu primjenu Ustava RH na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava,
- Predaja oružja hrvatskim vlastima uz svjedočenje UNCRO-a u roku od tri do osam dana, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije, osim počiniteljima ratnih zločina
Hrvatske vlasti ponudile su pobunjenim Srbima iz Hrvatske održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu.
Istoga dana, 3. kolovoza 1995., srpsko topništvo iz istočne Hercegovine napalo je oko 18,40 sati šire dubrovačko područje. Poginule su tri osobe a tri su bile ranjene od toga dvije teško.
Srbi nisu prihvatili hrvatske zahtjeve pa je 4. kolovoza 1995. započela VRO „Oluja“.
Međunarodna zajednica je bila protiv vojnog rješenja, čak su govorili da će Hrvatska doživjeti katastrofu. SAD su prešutno podržale vojno rješenje jer je bilo jasno da se rat ne može završiti pregovorima ali su tražili od Hrvatske da čuva civile (pitanje je li bilo civila u takozvanoj Krajini) i vojnike UNCRO-a.
Vlada SAO Krajine, izjava predsjednika Milana Babića 1991. godine: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj volji srpskog naroda u Krajini“
Izjava Milana Martića Predsjednika takozvane Republike srpske Krajine, 8. veljača 1995.
„Za prihvatanje koncepcije tzv. Mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na (to) pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata?Zar da pristanemo na vlastitu smrt?Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakoga rata. Život u Hrvatskoj – zar zar bi to bio život?“
„Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.“ (10. veljače 1995.)
Pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. uzrokovala je velikosrpska politika (plan stvaranja velike Srbije) koja je taj cilj postavila 150 godina prije početka rata 1991. godine. Srpska politika uzrok je mnogih ratova na Balkanu. „Svi Srbi u jednoj državi“ je projekt osvajanja tuđih teritorija, projekt etničkog čišćenja i zločina, projekt zatiranja nesrpskog identiteta.
Treba se sjetiti da je Knin bio sjedište hrvatskih kraljeva u 10 i 11. stoljeću. U Biskupiji se nalaze arheološki ostatci starohrvatske države, treba se sjetiti i teških vremena tijekom povijesti, teških iskušenja i borbi za opstojnost hrvatskoga naroda kojeg su osvajači sustavno pokušavali uništiti, otjerati pa je tako poznato da su srbijanski imperijalisti sustavno tjerali Hrvate iz Knina i okolice Knina. Knin je davno prije pobune bio određen kao centar antihrvatske pobune, stvarane su pretpostavke povezivanja s Obrovcem, Gračacom tako da je pobuna 1990-1991. bila samo finale plana stvaranja velike Srbije. Hrvatsko stanovništvo koje je bilo većinsko je postalo manjinsko tijekom jednog stoljeća. Prije Drugog svjetskog rata Hrvati su bili većinski narod u Kninu i okolici ali su 1991. godine dovedeno na samo 15 posto sustavnom srbijanskom imperijalističkom politikom, politikom obespravljavanja Hrvata.
Pobuna 1991. godine je bila dio šireg plana koji je određen Memorandumom SANU, bio je to pokušaj stvaranja velike Srbije, pomicanje granica na crtu Virovitica, Karlovac- Karlobag. Ta crta je određena još krajem 19 stoljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su provodili plan stvaranja velike Srbije, učinili su mnogobrojne zločine nad Hrvatima i izvršili etničko čišćenje pa je pobuna 1991. godine bila nastavak zločinačke srbijanske imperijalističke politike.
Ne smijemo zaboraviti srbijansko-četnički teror, ubijanja civila i protjerivanja nesrpskog stanovništva, paljenje sela, bombardiranje gradova, uništavanje infrastrukture, rušenje sakralnih objekat. Tako je na kraju 1991. godine u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika. Pored spomenutog broja prognanika u inozemstvo se smjestilo 150.000 hrvatskih izbjeglica, Dakle oko 700.000 izbjeglica kasnije će u Hrvatsku doći još pola milijuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koji će većinom otići u europske zemlje a neki i u prekomorske.
Slika 3. Naslovnica knjige o „Oluji“
4. kolovoza 1995. započela je VRO „Oluja“
Vojno-redarstvenom operacijom Oluja ’95 (4.-8. kolovoza 1995.) Hrvatska vojska i postrojbe Specijalne policije oslobodile su 10.400 četvornih kilometara hrvatskog teritorija (u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu ). Akcijom je prekinuta blokada Bihaćke enklave.
Rano ujutro na dan početka operacije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je izdao proglas i pozvao Srbe da ostanu u Hrvatskoj ali budući da oni nisu mogli smisliti hrvatsku državu ni vlast oni su otišli. Takozvani predsjednik takozvane Krajine, milicionar Milan Martić, je potpisao Zapovijed o evakuaciji Srba iz takozvane Krajine. Zapovijed pod brojem 2-3113-1/95 o evakuaciji Srba potpisana je 4. VIII 1995. (oko 16,45 sati) Od prije su postojali detaljni planovi o napuštanju Krajine. .
Nakon 5 godina terora koji je započeo „balvan revolucijom“ 17. kolovoza 1990. godine, 4. kolovoza 1995. godine je krenula oslobodilačka operacija , vraćanje hrvatskih prostora u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, stvaranje uvjeta za povratak prognanika i prometnu povezanost Hrvatske.
Treba podsjetiti:
- broj poginulih i ubijenih na hrvatskoj strani je: 6.891 hrvatski vojnik (48,7%) i 7.263 civila (51,3%), dakle ukupno 14.154 poginula i ubijena. Poginulo je (ubijeno je) više civila nego vojnika tijekom Domovinskog rata! Podatak da je agresor ubio 3.381 osobu stariju od 60 godina pokazuje bestijalnost agresora.
- agresor je ubio 3.182 žene (43,8% od ukupnog broja ubijenih civila), ranio je 3.560 žena. Od ukupnog broja stradalih žene čine 39,3%!!!! Žene su uglavnom stradale u svojim domovima od posljedica granatiranja, bombardiranja ili agresorskih akcija pri kojima su ubijale koga su gdje zatekli.
- ranjeno je 37.180 osoba, evidentirana su 19.224 invalida. Bez jednog roditelja je ostalo 4.285 djece, a bez oba roditelja njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece, kao nestalo vodi se 15-toro djece.
- tijekom Domovinskog rata ubijena su 402 djeteta (4,8% ubijenih civila), ranjeno 1.184 djece, a 108 djece su ostali trajni invalidi. Od ukupnog broja stradalih djeca čine 8,9%.
- ubijeno je 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara, 3 svećenika a ranjeno je 48 medicinara i 4 svećenika.
- u ratu je uništeno i oštećeno 17 bolnica i preko stotinu ambulanti. Najgori zločin se dogodio u Vukovaru nakon okupacije grada,
- iz vukovarske bolnice su odvedene 294 osobe i mučki su ubijene. Na Ovčari je nađena masovna grobnica s ostatcima 200 osoba a za ostale se ne zna gdje im je grob.
- uništeni su desetci tisuća civilnih domova, ukupan broj oštećenih i uništenih hrvatskih gradova i sela je veći od 500.
- tijekom Domovinskog rata uništeni i oštećeni su objekti Katoličke crkve. Potpuno je uništeno 380 crkava i drugih sakralnih objekata, teško je oštećeno 416 crkava i drugih sakralnih objekata, oštećeno je 630 crkava i sakralnih objekata. Ukupno je uništeno, oštećeno 1.426 crkava i sakralnih objekata. Brojke govore o bestijalnosti agresora kojemu nije ništa sveto.
- otkrivene su 144 masovne grobnice i više od 1.400 pojedinačnih grobova žrtava srpske agresije. Još se traga za 968 nestalih od čega 606 civila i 362 branitelja.
- pri napadu na Zagreb (svibanj 1995. godine) poginulo je 7 osobe i 205 ih je ranjeno od toga 60 teško. Ranjeno je 19 djece, 85 žena i 25 starijih osoba. Zagreb je napadnut s 12 raketa od čega je 9 raketa pogodilo sami centar grada.
- stradanja u UNPA zonama: iz UNPA zona (pod pratnjom UNPROFOR-a) protjerano je 17.991 osoba, ubijeno je 347 civila, silovanih je bilo 26 (ukupno je silovano više od 3.000 žena) i mučenih 1.617. Podatci govore kako je UNPROFOR bio u službi agresora. UNPROFOR nije obavio svoj zadatak već je potpomogao etničko čišćenje i osiguravao okupaciju hrvatskih teritorija, pri tome je agresore potpomagao hranom, gorivom i lijekovima.
- agresor je protjerao 210.000 Hrvata i drugih nesrpskih naroda s okupiranih područja . Izvršili su etničko čišćenje u potpunosti.
Navedeni podatci nam govore o karakteru agresora, njegovoj genocidnosti i nečovječnosti. Prof. dr. sc. Andrija Hebrang zapisao je: „Zločin je ubijati civile, a jednako je zločin zatajiti civilne žrtve i tako politizirati smrt onih koji su ubijeni bez suda“.
Mnogi zaboravljaju da je operacija „Oluja“ bila nužna i da je spriječila mnogobrojne ljudske žrtve i razaranja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bosanski Srbi su imali vojsku od 180.000 vojnika i planirali su operaciju „Vaganj“. Tu operaciju je operacija „Oluja“ preduhitrila i tako spriječila veliku humanitarnu katastrofu koja bi nastala u Zapadnoj Bosni da je došlo do pada Bihaća u četničke ruke.
Slika 4. Karta operacije “Vaganj”
Operacija „Vaganj“ imala je za cilj napasti hrvatske snage u području južno od Kupresa, područje Livna te doline Neretve i Metkovića te napasti postrojbe Armije BiH na području Zapadne Bosne, odnosno Bihaća gdje je bilo oko 200.000 stanovnika u okruženju. Operacija „Vaganj“ je trebala započeti 5. kolovoza u 6 sati ujutro, planirano je da u akciji sudjeluje oko 80.000 vojnika. Dakle operacija „Oluja“ je onemogućila četnike u osvajanju novih teritorija i izvršenju novih četničkih zločina. Nadalje, operacijom je oslobođen veliki dio teritorija Republike Hrvatske i izvšena je deblokada Bihaća i na taj način je spriječena velika humanitarna katastrofa jer bi stanovnici Bihaća i okolice bili protjerani i/ili ubijeni jer je to bio poznati obrazac etničkog čišćenja i ostvarivanje cilja etnički čiste velike Srbije. Zločin je zatajiti ovu činjenicu!
VRO “Oluja” je bila nužna operacija za opstojnost RH u njenim međunarodno priznatim granicama. Nije postojalo drugo rješenje!
Izvori: Davor Marjan Oluja; Ante Nazor: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; Davor Marjan: Domovinski rat; Andrija Hebrang: „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“; podatci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, internet i drugi.
Dr. Marko Jukić
(Napomena Uredništva, članak je izvorno objavljen 04.08.2022.)
