“Hrvatska – država koja se samoukida” – predstavljena u Splitu
U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, u srijedu, 19. ožujka 2025., u Splitu, u dvorani Dominikanskog samostana na Pazaru, predstavljena je knjiga hrvatskog novinara i kolumnista Davora Dijanovića pod naslovom “Hrvatska – država koja se samoukida”. Knjigu su, uz autora, predstavili i Josip Jović, Joško Čelan, Ivica Marijačić i Mario Popović.
Predstavljanje je započeo gosp. Popović, koji je sve prisutne upoznao sa sadržajem Dijanovićeve knjige. U prvom poglavlju autor dekonstruira jugoslavensko-komunističke i velikosrpske mitove koji desetljećima udaraju na sve nosive elemente hrvatskog identiteta, a danas ih možemo prepoznati u ideologiji tzv. Srpskog sveta i u geopolitici tzv. Jugosfere. U drugom poglavlju autor razmatra djelovanje duboke države na ekonomskoj, društveno-političkoj i medijskoj sceni, čije posljedice rezultiraju razgradnjom hrvatske države. U trećem poglavlju analizira se područje kulture kao bojnog polja na kojem projugoslavenski i globalistički krugovi nameću svoje političke i vrijednosne agende. U četvrtom poglavlju demografsko se pitanje pozicionira kao ključno za budućnost Hrvatske, u situaciji u kojoj se i u Hrvatskoj počela provoditi zamjena stanovništva. U petom poglavlju propituje se hrvatska vanjska politika, dok u posljednjem poglavlju autor poziva na raspravu o budućnosti Hrvatske, istodobno nudeći vlastite poglede i moguća rješenja.
Predstavljanje je nastavio Ivica Marijačić, glavni urednik Hrvatskog tjednika, koji je svoj govor započeo predstavljanjem pisca. Istaknuo je činjenicu da je gosp. Dijanović već dugogodišnji suradnik i analitičar Hrvatskog tjednika te jedan od najcjenjenijih pisaca na hrvatskoj društveno-političkoj sceni. Autor je dosljedan i nepokolebljiv u svom konzervativnom političkom svjetonazoru. Prati gotovo sve društvene segmente – od demografije, kulture, medija, politike, geopolitike do ekonomije – i svugdje uočava različite društvene anomalije. Gosp. Marijačić zatim ističe da je Hrvatska imala svoje svijetlo razdoblje 90-ih godina, kada je nastajala, a najsvjetlije stečevine ostale su iz tog razdoblja. Nažalost, nakon 2000. godine počela je politička regresija koja traje i danas. Pisac u ovoj knjizi hladno i statistički navodi činjenice koje nisu normalne za jednu suverenu, nacionalno orijentiranu državu. Komunizam je bio čudovišni stroj koji nije uništavao samo društvo nego i ljude u duhovnom smislu, stvorivši moralno oboljelo društvo u kojem cijela nacija jedno misli, drugo govori, a treće čini. Živi dokaz toga je činjenica da se 90 % stanovništva RH deklarira kao kršćani, a nakon izbora se pitamo: “Gdje su nestali glasovi tih kršćana?”
Sljedeći predstavljač bio je Joško Čelan, koji naglašava da se Hrvatska doista samoukida od kobnih izbora 3. siječnja 2000. godine. U narodu je sve rašireniji sindrom samomržnje, koji sustav iznimno dobro plaća. Oličenja su mu na neobičan način instalirane vlasti dvaju najvećih gradova u Hrvatskoj, Zagreba i Splita, uz Rijeku, koja je takva još od 1945. godine, čiji su zaštitni znakovi proizvodnja sumanute globalističke ideologije i autentične urbane destrukcije. Gosp. Čelan ističe i da se Hrvati ne usuđuju glasno razmišljati o budućnosti Bosne i Hercegovine, unatoč znatnom broju Hrvata koji u toj državi žive.
Predstavljanje je nastavio Josip Jović, koji je istaknuo da naslov ove knjige možda zvuči pesimistično, ali njen sadržaj je upravo suprotan – on je poziv na angažman. U nastavku predstavljač govori o tome da tzv. jugonostalgija, koju gosp. Jović naziva i jugočežnjom, i dalje postoji, unatoč tome što Jugoslavija ne postoji više od 30 godina. To možemo prepoznati u upornom ponavljanju izraza poput “naša regija” i “naši prostori”, koje neprestano slušamo. Svakodnevno u novinama možemo vidjeti mnoštvo vijesti iz Srbije, kao da se događaju u našem dvorištu. Informacije o velikim događajima u Srbiji su razumljive (poput prosvjeda u Beogradu), ali mediji nas svakodnevno zatrpavaju gomilom nepotrebnih informacija o banalnim i potpuno nevažnim događajima i osobama. Funkcija takvih informacija zapravo je razvijanje svijesti o zajedništvu, koje djeluje na našu podsvijest. A prije tridesetak godina krvavo smo se borili protiv tog zajedništva. U hrvatskom društvu postoji i moralna podjela na konzervativnu i liberalnu Hrvatsku, pri čemu se konzervativno često pogrešno uspoređuje s nazadnim i regresivnim, dok se liberalno automatski poistovjećuje s progresivnim i naprednim.
Na kraju se okupljenima obratio i sam pisac Davor Dijanović, ukratko opisujući svoju knjigu. Ističe da u današnjem društvu često čujemo izjave poput “Treba ostaviti prošlost i okrenuti se budućnosti”, dok u stvarnosti nitko razuman ne bi pustio lopova da mu se sutradan vrati u kuću. Teze o okretanju budućnosti bez čvrstog temelja u prošlosti zapravo su isprazne. Pisac navodi i primjer bivšeg srpskog premijera koji se fotografirao sa zastavom tzv. SAO Krajine – toliko o “okretanju budućnosti” u Srbiji. Autor ističe da antifašizam u Hrvatskoj nema veze s onim zapadnog tipa, nego se, nažalost, koristi kao instrument za povratak komunizma i jugoslavenstva. U knjizi se bavi i jasenovačkom mitomanijom te mitovima o broju žrtava, koje su opovrgnuli brojni moderni istraživači poput Blanke Matković i Igora Vukića, koji su dokazali da i današnja brojka od 80 000 žrtvi u Jasenovcu nije spojiva sa zdravim razumom.
