Uvod
Da li ste ikada razmišljali kako funkcioniraju naši mobiteli, kompjuteri, televizori i drugi pametni uređaji koji su neizbježni dio inventara našeg doma, ureda ili automobila?
Naime, jedna od važnijih komponenti jesu vodiči, čipovi i baterije unutar sklopa uređaja, kako bi se omogućilo uredno funkcioniranje tih uređaja koje svakodnevno koristimo iz ugodnosti našeg doma ili radnog okruženja.
Svima nam je jasno da je tehnologija postala dio naše svakodnevnice bez koje više ne možemo funkcionirati jer bez nje ne bi bilo moguće uredno održavanje nastave, uređaja u bolnicama, industrijskih postrojenja, trgovine, interneta, prometa i drugih aktivnosti, gdje god je nužna uporaba tehnologije.
No, da bi se izradili nabrojani sustavi, potrebni su rijetki metali i komponente kao što su bakar, zlato, platina, kobalt, litij, silicij i drugi metali, koje eksploatiramo iz rudnika razasutima diljem svijeta, a najčešće na području „trećeg svijeta“, odnosno Afrike, Južne Amerike, dijelova Azije, itd., gdje se nalaze najbogatija nalazišta rijetkih materijala koja još nisu do kraja eksploatirana.
Takva područja se nalaze negdje daleko od nas, koji pripadamo „zapadnom društvu“, pa niti nemamo pravi uvid u uvjete eksploatacije rudnika, uvjete rada, tehnologija koje se koriste prilikom odvajanja rijetkih metala od ostalih dijelova ruda, a koje su jako štetne za okoliš, jer se koriste velike količine vode za ispiranje i dodatni supstrati nužni za proizvodnju tih rijetkih metala.
Također, uvjeti za ishođenje okolišnih dozvola, su neusporedivo manje restriktivni u zemljama „trećeg svijeta“ nego u „zapadnom društvu“, koje je nametnulo izuzetno visoke standarde zaštite okoliša kada se radi o projektima koji su locirani na „razvijenom sjevernom dijelu hemisfere“, odnosno u našoj blizini jer se želimo zaštiti od štetnih utjecaja na okoliš i održivih uvjeta života, dok su nam istovremeno manje bitni uvjeti ishođenja okolišnih dozvola „tamo negdje daleko“.
Isto tako, diljem planeta se vrši prekomjerna sječa šuma, deforestacija, kako bi se stvorio prostor za uzgoj monokultura kao što su kava, banane, palme za potrebe proizvodnje ulja, kakao i druge vrste. Deforestacija osobito dolazi do izražaja na području Amazonije koja predstavlja pluća planeta. Na ovaj način gospodarenja šumama gubi se bioraznolikost šuma, koje su najveće stanište vrsta i biljaka koje međusobno usklađeno funkcioniraju i predstavljaju božanski suživot kako ga je zamislio Bog tvorac prilikom stvaranja Svijeta.
Stvaranje svijeta, (izvor fotografije: The global architect institute)
Ono što je paradoksalno, je da ne razmišljamo da su klimatske promjene globalni fenomen s ozbiljnim ekološkim, društvenim, ekonomskim, političkim i drugim utjecajima na sve stanovnike planeta Zemlje, jer ono što se događa negdje „tamo daleko“ ima neposredan utjecaj na cjelokupni ekološki sustav, uključujući i nas, putem fenomena globalnog zatopljenja, utjecaja na morske sustave, smanjenje prirodnih resursa vode, oštećenja ozonskog omotača, te stoga ne smijemo biti nijemi svjedoci klimatskih promjena i nepravdi koje ne pogađaju samo pojedince nego cijele kontinente, zemlje i narode.
Prekomjerna eksploatacija prirodnih bogatstava
Nekontrolirana eksploatacija se događa na područjima planeta gdje obitava najsiromašniji dio čovječanstva kao najranjivija skupina društva, kako je navedeno na Bolivijskoj biskupskoj konferenciji, Pastoralno pismo o okolišu i ljudskom razvoju u Boliviji, 23. ožujka 2012. godine:
“I zajedničko iskustvo svakodnevnog života i znanstvenog istraživanja pokazuju da najteže posljedice svih nasrtaja na okoliš trpe najsiromašniji”
Ove skupine čine najveći dio svjetskog stanovništva jer je riječ o milijardama ljudi, koji se tek usputno spominju na međunarodnim konferencijama i simpozijima s tematikom očuvanja okoliša, ali u vidu primjera koleterarnih žrtava a ne u vidu dijela čovječanstva za čije spasenje su potrebne hitne akcije i djelovanja.
Ovakvo postupanje kojima se zanemaruju potrebe najranjivijih društvenih skupina je uzrokovano činjenicom što mnogi stručnjaci, kao tvorci javnog mijenja kroz medijske komunikacije se nalaze daleko od ovih zbivanja u svjetskim centrima moći, te ne osjete direktne utjecaje prekomjerne eksplotacije prirodnih bogatstava na najsiromašnije.
Omjer korištenje prirodnih resursa (1970.-2017.) -The Lancet
Čak postoje pokušaji da se ozakoni sadašnji model gospodarenja svjetskim resursima, temeljem kojega “manjina” vjeruje da ima pravo nesrazmjerno trošiti, jer na taj način bi moćne i utjecajne svjetske interesne elite, prikrile svoju direktnu krivnju za trenutno pustošenje planeta, s opravdanjem da je potrebna daljnja “nesrazmjerna” eksploatacija tamo gdje su resursi locirani, a sve pod izlikom omogućavanja daljnjeg tehnološkog razvoja društva.
Pored činjenice opisanog uništavanja prirodnih bogastava, paralelno se odvija proces izvoza otpada i kemikalija u zemlje u razvoju, koje tehnološki razvijenom “sjeveru” postaju svojevrsna odlagališta otpada, jer takvo skladištenje u razvijenim zemljama nije dopušteno a niti poželjno, zbog uređenog zakonodavnog sustava koje ovakvo odlaganje čini nedopuštenim ili izuzetno skupim, pa je stoga jeftinije i prihvatljivije skladištiti nepoželjni otpad negdje daleko od nas.
Cijeli ovaj postupak se odvija paralelno s nametnutnom “zelenom agendom” od strane internacionalnih kompanija, koje nam kroz svoj PR sustav prikazuju različite takozvane “modele održivog poslovanja” i recikliranja otpada koje u stvarnosti predstavlja tek nekoliko postotaka od ukupno stvorenog otpada, dok se ostatak otpada izvozi u “treći svijet”.
Klimatske promjene su globalni problem
Klima je opće dobro, svima pripada i svima je namijenjena.
Obzirom na učestale meteorološke fenomene, kao što su sve učestalija sušna razdoblja koja uništavaju poljoprivrednu proizvodnju, poplave koje odnose mnoge živote i uništavaju kompletne životne sredine, nagla i nepredvidljiva razdoblja izuzetnih hladnoća koja uništavaju infrastrukturu i obustavljaju promet diljem planeta, a događaju se na području „zapadne civilizacije“, postajemo sve više svjesni našeg lošeg gospodarenja planetom i neželjenih posljedica kao uzroka.
Projekcija globalnog rasta zagrijavanja 2011.-2099. (GCM – globalni klimatski model)
Takvo osviještenje budi nadu za promjenom paradigme da „ono nešto“ što se događa daleko od nas, primjerice u Africi, Srednjoj i južnoj Americi ili Aziji, neće utjecati na našu kvalitetu života.
Moramo postati svjesni činjenice da je planet Zemlja ovdje bio prije nas te da nam je ona darovana, kao što se navodi u Knjizi Postanka, 2:15;
“Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva“,
što podrazumijeva odnos odgovorne uzajamnosti između čovjeka i prirode, odnosno da se s pažnjom odnosimo prema našem planetu kako bi omogućili kontinuitet njezine plodnosti za buduće naraštaje, našu djecu i unuke.
Ukoliko nastavimo s protuprirodnim odnosom prema Zemlji, ne možemo očekivati ništa drugo nego prirodnu katastrofu koja će kulminirati nestankom prirodnih uvjeta života koje uživamo danas, a to možemo naučiti iz izvještaja o Noi i općem potopu, Knjiga postanka; 2-7:
„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Jahve: „Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, gmizavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.“
Naime, danas postoje znanstveni dokazi i arheološka iskapanja koja čak i nevjernicima dokazuju da se dogodila velika kataklizma u vidu potopa, koja je uzrokovala veliki pomor živih bića na Zemlji.
(Foto: Pixabay)
Kako bi izbjegli opisani scenarij potrebno je poticati smisleni dijalog o okolišu u međunarodnoj politici, koja mora ukazati na to da je čovječanstvo jedan narod koji živi na istom planetu, te da štetna reakcija jednog dijela naroda uzrokuje štetnu protureakciju drugom dijelu naroda na drugom dijelu planeta a što opet ciklički uzorkuje negativne posljedice za cijeli planet. Moramo prihvatiti činjenicu da smo međusobno povezani, te da svijet može prirodno i održivo funkcionirati samo ukoliko se postignu međunarodni dogovori, ali koje će se zbilja provoditi a ne biti samo deklarativne prirode.
Uzmimo primjerice Pariški sporazum o klimatskim promjenama, potpisan na 21. zasjedanju Konferencije stranaka (COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u Parizu 2015. godine.
Glavni cilj sporazuma jest ograničavanje globalnog zatopljenja na temperature „znatno ispod“ 2°C, osiguravanje opskrbe hranom, ali i ojačavanje kapaciteta država da se bore s posljedicama klimatske promjene, razvoj novih „zelenih“ tehnologija i pomaganje slabijim, ekonomski manje razvijenim članicama u ostvarenju svojih nacionalnih planova o smanjenju emisija. (izvor: wikipedia)
Cilj sporazuma je razuman i plemenit, no u međuvremenu, sporazum su napustile određene zemlje potpisnice, a sve kako bi ostvarile parcijalne državne interese, jer ih ciljevi postavljeni u sporazumu ograničavaju u npr. eksploataciji nafte, korištenja fosilnih goriva, otvaranja novih rudnika i sl.
Ono što će potaknuti stvarne promjene je promjena ponašanja, prije svega nas kao pojedinaca, a zatim prenošenja promjena na članove naše obitelji, zatim na zajednice, države i u konačnici na cijeli svijet, s naravno prihvaćanjem činjenice postojanja „iznimki“ koje neće prihvatiti takve promjene, ali na nama je da djelujemo kako bi kritična masa ljudi postigla konsenzus te pokrenula promjene koje se neće više moći zaustaviti jer će postati opće prihvaćena kultura i način življenja.
Dakle, svi moramo solidarno doprinositi promjeni paradigme jer najgore što možemo činiti je da znamo što treba činiti, a ne činiti i biti nijemi promatrači.
Jakovljeva poslanica, 4, 17
„Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je.“
Takav konsenzus mogao bi primjerice dovesti do planiranja održive poljoprivrede, razvoja obnovljivih izvora energije, učinkovitijeg korištenja energije, održivijeg upravljanja morskim i šumskim ekosustavima i osiguravanja svima pristupa pitkoj vodi.
Zaključak
Kako bi izbjegli gore navedene za nas pogubne scenarije, potrebno je našim zajedničkim djelovanjem, promijeniti paradigmu upravljanja planetom Zemljom od strane tehnokracije i središta moći, iskorištavanja siromaštva zemalja „trećeg svijeta“, te omogućiti svakom pojedincu bilo gdje na Zemlji, pravo na jednake uvjete samodostatnosti i korištenja onoliko resursa koliko je potrebno za dostojanstven život, te time izbjeći prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa.
Kako bi sažeo ovaj zaključak citirati ću točku 94. enciklike „Laudato si’“:
„Bogat i siromah imaju jednako dostojanstvo, jer „obojicu ih Jahve stvori“ (Mudre izreke, Poglavlje 22; 2), „on je stvorio i mala i velika“ (Knjiga Mudrosti 6,7) i „on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima“ (Matej, 5, 45). To ima praktične posljedice, poput onih koje su izložili paragvajski biskupi: „Svaki seljak ima prirodno pravo da posjeduje razumni udjel zemlje, gdje može zasnovati dom, raditi da uzdrži svoju obitelj i osigurati si egzistenciju. To pravo mora biti zajamčeno na takav način da njegovo ostvarenje ne bude iluzorno, nego stvarno. To znači da osim vlasništva nad imovinom seljak mora imati pristup sredstvima stručne naobrazbe, zajmovima, osiguranju i tržištu.“
Sljedeći članak donosi razmatranje odnosa tehnokracije i upravljanja svijetom.
„Ora et Labora“
Autor: Ante Merčep, Hrvatska udruga Benedikt
