„U ovoj svetoj noći, dok promatramo novorođeno Dijete Isusa, položeno u jasle, pozvani smo na razmišljanje. Kako prihvaćamo Božju nježnost? Dopuštam li da me Bog zahvati, da me zagrli, ili ga sprječavam da mi se približi?“ — papa Franjo (Božićna homilija, 2014.)
Badnja večer uvodi nas u svetu tišinu Crkve koja bdije. To je noć iščekivanja, noć u kojoj se tama ne poriče, nego biva prosvijetljena svjetlom koje dolazi od Boga. Dok se svijet smiruje, vjernik je pozvan zastati i otvoriti srce otajstvu Boga koji dolazi ne u sili, nego u slabosti djeteta. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“ (Iz 9,1).
U središtu ove noći stoje jaslice. Marija i Josip, bez krova nad glavom i bez razumijevanja, nose u sebi nadu svijeta. Odbijeni od ljudi, postaju prostor u kojem Bog nalazi prebivalište. Sin Božji dolazi u siromaštvu, tišini i ranjivosti. Kako uči sveti Leon Veliki: „Onaj koji je pravi Bog, rodio se kao pravi čovjek, ne umanjujući božanstvo, nego uzimajući našu slabost.“
Ovo otajstvo nije romantična slika, nego duboka objava Božje ljubavi. Božja nježnost očituje se usred grubosti svijeta. I danas, obilježeni ratovima, patnjom, prirodnim katastrofama i ljudskom ravnodušnošću, lako možemo podleći napasti udaljavanja od Boga. Ipak, ljudsko srce ostaje u traženju. Kako kaže sveti Augustin: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“
Bog se u Božiću ne povlači pred ljudskom tamom, nego joj se približava. Dolazi kako bi bio s nama. Sveti Pavao podsjeća: „Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga“ (Gal 4,4). To je Bog koji ne ostaje dalek, nego ulazi u našu povijest, u naše slabosti i rane.
Sin Božji, rođen u siromaštvu, na kraju svoga zemaljskog života ponovno će biti odbačen. Ipak, Očeva vjernost ne prestaje. U uskrsnuću se očituje punina Božjeg milosrđa: Bog podiže Sina, otvara put spasenja i povjerava Crkvi poslanje da bude znak njegove ljubavi u svijetu. Papa Ivan Pavao II. naglašava: „Milosrđe je najdublja dimenzija Božje ljubavi, ondje gdje se ona susreće s ljudskom bijedom.“
Badnja večer stoga nije samo spomen rođenja, nego poziv. Poziv da se zapitamo: ima li u našem srcu mjesta za Boga? Dopuštamo li mu da nam se približi ili ga zadržavamo na pragu zbog straha, užurbanosti ili ravnodušnosti? Papa Franjo nas podsjeća da se Božja nježnost ne nameće, nego čeka da bude primljena.
Primiti Božju nježnost znači postati njezin nositelj. Pozvani smo živjeti Kristovo poslanje kroz konkretna djela. Tjelesna i duhovna djela milosrđa postaju produžetak Božića u svakodnevici. Kako je svjedočila sveta Terezija iz Lisieuxa: „U srcu Crkve, moje majke, ja ću biti ljubav.“
Dok bdijemo u ovoj svetoj noći i pripravljamo se za radosni navještaj Kristova rođenja, neka tišina Badnjaka pročisti naše srce, a svjetlo svijeća podsjeti nas da je Krist „Svjetlost svijeta“ (Iv 8,12). Dopustimo Bogu da nas zagrli, kako bismo i sami mogli zagrliti druge — osobito one najranjivije.
Neka nas, kako potiče apostol Pavao, „ljubav Kristova nagoni“ (2 Kor 5,14), da i nakon što se ugase božićna svjetla ostanemo svjedoci Božje nježnosti, milosrđa i nade u svijetu.
Izvor: Catholic Apostolate Center
Prijevod i uređivanje: Hrvatska udruga Benedikt
