Moralna nam je obveza istinu braniti od laži i čuvati od zaborava. Istina nas prosvjetljuje, ali nam nije draga kad nas osuđuje! Ipak, istina se neda izmisliti, ona je neuništiva i svevremenska. Danas, kada se toliko ističu ljudska prava i slobode ima li hrvatski narod, kao skup pojedinaca, pravo na zaštitu povijesnih istina i na zaštitu nacionanog dostojanstva, zaštitu uspomena na junake i događaje iz obrambenog Domovinskog rata? Hrvatsko domojublje je čuvar stvarnosti od zloporabe, borba pamćenja protiv zaborava. Identitet je uvijek ukorijenjen u pripadnosti. Ne stidimo se svoje prošosti već učimo od nje! Ideali naše živote pokreću ka lijepome, a žrtvi daju smisao. Ideal slobode i nezavisnosti države Hrvatske narod je čuvao i očuvao. Branio i obranio. Umiralo se sa spomenom Hrvatske na usnama.
Što se događa kad ispunjavamo svoj saborski staž samo se osvrćući na zakone, uredbe i amandmane i ispravke netočnih navoda a pri tom zaboravljamo na odnose kao široki prostor za ljubav ?
Mediji pišu, govore i izvješćuju samo o senzacijama, bilo onima političke naravi ili kopajući po intimama slavnih i neslavnih. Laž se dobro prodaje, a demokracija zlorabi etiketiranjima bez pokrića. Danas se Hrvatskoj i domoljubnim Hrvatima nastoji imputirati nacizam, fašizam, ustaštvo, naravno uz koruptivne navade koje su nam kao genetski ugrađene….
U poplavi manipulirajućih udruga i medija koji promiču ušančena uvjerenja umotana u konfekcijsku retoriku nekih tako predvidljivih aktualnih i bivših političara, koji uporno razvijaju kaotičnu zbirku zla i promašaja vladajućih, zlorabi se demokracija. Doima se kako saborska oporba s istomišljenicima pokušavaju sve za dobrobit države, ali ih vladajući ne čuju.
A zapravo smo svi odgovorni. Jer, svi imamo božanski kompas u sebi koji nam točno pokazuje razlike između Dobra i Zla. Ispravno od neispravnoga, razlikovanje istine od laži. Država kao organizirani okvir uređenoga življenja svoga naroda i državljana treba samo urediti življenje prema dobru za svih!
Vrijeme brzog zaboravljanja i organiziranog zataškavanja istine o događajima iz razdoblja Domovinskog rata na žalost traje!
Procesi detuđmanizacije dolaze na naplatu. Neistine i podvale postaju močnije od „nevažnih“ istina. Neshvatljivo mi je kako neki saborski zastupnici, klišeizirani bivši političari kao i dio medija koji ih recikliraju, ustrajno promiću neistine o Hrvatskoj jučer i Hrvatskoj danas, šireći razdor u narodu, podjele, čak ponegdje i mržnju, ometajući budućnost ili podništavajući njezin napredak. Destrukcija im je moto. Istovremeno su pri tom na redovnoj visokoj mjesečnoj plaći te iste zemlje, odnosno novca njenoga naroda, ušuškani u otete ili jeftino kupljene komunističke stanove. Naravno, tu ima i inozemnih škuda za one zasliijepljene željom za vlašču. Trebalogijom i kritizerstvom nam pune uši opravdavajući vlastite izvrsno unovčene pozicije. A logika dobre domaćice koja sjajno vodi svoje kućanstvo, koja rađa, hrani i brani, odgaja i uči, štedi i nabavlja, ali iznad svega ljubi svoju obitelj, dovoljna je i za vođenje države! Međutim, kad stvari pođu krivo, tražimo krivca, a kad idu dobro ne tražimo tko je zaslužan za to.
Upravo je završila prekrasna izložba posvećena 1100toj obljetnici hrvatskog kraljevstva. Kameni i pisani dokazi njegova postojanja, nacionalna memorija. Crno na bijelom, dokazi našeg postojanja, žilavosti naših korijena, snažne samosvjesti i nacionalne pripadnosti, Ukorijenjeni identitet.
U Korizmeno vrijeme, u Velikom tjednu kada činimo neke osobne vivisekcije i inventure imam potrebu podsjetiti na jedan prešućivan kameni spomenik i zapis, jednu memorijsku kapsulu iz recentne povijesti Domovinskog rata, na Zid boli. Zid boli, jedinstveni je spomenik potaknut beskrajnim očajem, kojeg su spontano stvarale drhtave ruke uplakanih majki, očeva, braće, sestara, udovica i djece, duž Selske ulice u Zagrebu, oplakujući svoje ubijene i nestale. Nastao je 1993. godine ispred zgrade stožera UNPROFOR-a kao prosvjed na izostanak očekivane zaštite hrvatskog naroda u jugočetničkoj agresiji na mladu Republiku Hrvatsku. Spontano, cigla po cigla, s ispisanim imenom ubijenoga ili nestaloga utkana je u to jedinstveno groblje stradalnika hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu, stradanju branitelja i civila. Zid boli, taj najtragičniji zid u našoj recentnoj povijesti bio je nijemi svjedok s 13.600 imena žrtava, napisanih na crvenim i crnim ciglama. Crvene za nestale, crne za ubijene. Cigla je moje ime i moja tama pisao je pokojni zadarski branitelj i pjesnik Ivica Matešić Jeremija. Imao sam čast da u prašini povijesti budu i moje stope.
Voljela sam, kao i brojni Zagrepčani obići taj Zid i umetnuti mali buketić cvijeća među opeke. Nosila sam te ljupke zagrebačke pušleke i kasnije, kada Zida više nije bilo i umetala ih u žičanu ogradu koja je dijelila zgradu od pločnika. Utješno je bilo vidjeti da u ogradi ima i drugoga cvijeća, dakle ima još ljudi koji zahvalno pamte, govorila sam sebi.
A što se Zidu boli dogodilo da je nestao u ranim jutarnjim satima 2005. godine?
Bilo je riječi o potrebi njegovog saniranja, ali nikako o njegovom izmještanju, daleko od oka. Nažalost, braniteljske udruge i zaslužni pojedinci, tada nejedinstveni u stavovima nisu obranli Zid.
Stvaran kao neponovljivi spomenik stradalim braniteljima u Domovinskom ratu, oblikovan rukama onih koji su ih voljeli i ukrašavan od onih koji su ih beskrajno poštovali zabadajući zagrebačke pušleke među opeke, Zid boli je nestao. Preživjeli branitelji nisu ga uspjeli obraniti. Naprasno je premješten na Mirogoj, opeke samljevene i ugrađene u temelje spomenika Dušana Đamonje Glas hrvatske žrtve- Zid boli. Tako je Zid boli, hrvatski zid plača i očaja pokopan bez oproštaja, zastave, himne i križa. Svi koji su tomu kumovali trebaju se stidjeti. A većinom su još živi i u snazi, bez obraza, jer vole javno moralizirati sadašnjicu. U mom oku tražiš trun a u svome ne vidiš brvno!
Ivan Šimat Banov, istaknuti povjesničar umjetnosti je tada kazao To što je Zid boli preseljen na Mirogoj jednako je tome da se primjerice Mirogoj preseli na Velebit. Narod bi to preveo Daleko od oka, daleko od srca! Trebalo je još jednom pokušati brisati memoriju naroda. Svjesni koliko je jaka patnja hrvatskoga naroda, u još ratno vrijeme, odlučeno je izgraditi zavjetnu crkvu nacionalne zahvale braniteljima na mjestu na kojem se narod tijekom ratnog razdoblja spontano okupljao moleći za branitelje i hrvatsku slobodu. Katolička crkva je dragocijeni hrvatski arhivar, nacionalna kraježnica i okupljalište, pa ne čudi da je iz Salezijanskih redova pokrenuta ideja o gradnji crkve posvećene braniteljima i Domovinskom ratu. Prema rješenju poznatog hrvatskog arhitekte Nikole Bašića a kojoj je odabrao ime pokojni kardinal Franjo Kuharič nastala je Crkva Sveta Mati slobode. U njoj je izrađen Kenotaf, prazan grob s imenima i prezimenima, godinom rođenja i pogibije 15.840 poginullih branitelja Domovinskog rata. Tako Kenotaf, taj zidani zapis u kamenu čuva od zaborava naše branitelje koji su se darovali Hrvatskoj. Zaštitini znak crkve Pieta Croatica izradio je pokojni umjetnik i branitelj Ivan Lackovič Croata. Ipak, onaj tko umre a ne nestane, uživa dugovječnost!
Mali, anonimni, najveći čovjek u svakodnevnici naroda i planete, iako prečesto žrtvovan, jedini je čuvar istinskoga dobra. Jedino on, svojom odanošću pounutrenim ljudskim vrijednostima čuva sebe i drugoga, obitelj, zavičaj i narod. I zemlju, sve do neba. I pamti. Jer, kako kaže sveti Augustin, kako bismo, prosuđujući, mogli reći da je jedno bolje od drugoga, ako u nama nije utisnuto temeljno shvaćanje dobra.
Zaključujem kako usprkos svemu navedenome, oko svakoga od nas ima toliko prekrasnih samozatajnih ljudi koji tiho čine i čuvaju Dobro. U sebi i oko sebe. Oni su kvasac na kojem opstojimo. Samo o njima ne pričamo, čak ih niti ne prepoznajemo niti primjećujemo, a kamo li slavimo! Taj dah dobrote kojim odišu, iako često neprimjećen, snažniji je od zla i čuva nas.
Prepoznajmo ga u sebi i okolini, udišimo, napajajmo se njime, širimo ga. To su oaze u planetarno globalnoj moralnoj i inoj zagađenosti.
I ne bojmo se. Ne budimo jedno drugome novčanik ili bešćutni suputnik. Zagrlimo se mišlju i djelima. Vjera u Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga jedini su putokaz.
„Nepravdu treba svladati pravdom, laž istinom, osvetu opraštanjem a mržnju ljubavlju“ poručio je Ivan Pavao II.
U sadašnje, korizmeno vrijeme, imadoh potrebu slaviti maloga -velikoga čovjeka kojemu je Isus uvijek usmjeren.
Neka nam vidici ne ostanu zamućeni, neka nam laži ne zamijene istinu i postanu ispraznice bez pravca i sadržaja, neka nam nutrina bude otvorena Dobru i ljudima. Na tom putu i zajedničkom hodu koji nije lagan, neka moj voljeni narod ostane ustrajan, a mi se ne umorimo činiti dobro.
Sretan Uskrs.
Korizma 2026.
Vini Rakić, autorica spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli
