Davor Dijanović: Recimo dosta ‘pupovačkim’ ucjenama i onima koji pužu pred partijskim vođama
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u 2016. godini broj rođenih u Republici Hrvatskoj iznosio je 37,706, broj umrlih 51,542, a broj iseljenih 36,436. Ovi podaci, na koje je portal Direktno upozorio na svojoj naslovnici, u svakoj bi normalnoj državi bili znak za uzbunu. Naime, samo u 2016. godini broj stanovnika Republike Hrvatske smanjio se za više od 50.000, a stvaran je broj zasigurno i veći! Broj rođenih gotovo je jednak broju iseljenih, među kojima prevladava najvitalniji dio stanovništa, koji bi u normalnim uvjetima bio glavni nositelj ekonomskog života države.
Ako želimo spriječiti katastrofu potrebna je korjenita destabilizacija sadašnjeg političkog i ekonomskog sustava
Navedeni podaci jasan su indikator (jedan od mnogih) da je u našoj državi nešto duboko poremećeno i trulo te da je potrebna korjenita promjena dosadašnjeg sustava. Hrvatskoj ne treba stabilnost važećega političkog poretka, nego baš suprotno: njegova korjenita dekonstrukcija i dezintegracija. Upravo je sadašnji sustav onaj koji je porodio kastrofalnu demografsku sliku koja u perspektivi ide prema potpunoj nestabilnosti i dovodi u pitanje sam opstanak hrvatske države. Jer, već sada broj umirovljenika opasno se približava broju zaposlenih (85 umirovljenika na 100 zaposlenih), a ako se nastavi stabilnost sadašnjega dugoročno destabilizirajućeg sustava, što će podrazumijevati još veća iseljavanja iz Hrvatske, taj će se broj vrlo skoro izjednačiti. I sada mizerne mirovine (cca 40 % posljednje plaće) nastavit će padati, a i ovako neadekvatne plaće većine zaposlenih ne mogu podnijeti još dodatno veća terećenja za sustav međugeneracijske solidarnosti. Bez zaokreta za 180 stupnjeva na području pristupa demografskim problemima, u Hrvatskoj će u ne tako dalekom razdoblju sve doći u pitanje. Uključujući i primanja one kaste koju se obično naziva politikantima, uhljebima ili parazitima na državnom proračunu. Bez promjena na demografskom planu sve pripovijesti o „napretku“, sve projekcije o rastu BDP-a, svi planovi o izgradnji cesta i mostova, kao i sve ostale demagoške najave zvuče kao vrlo loš vic.
Nismo u stanju kontrolirati državni teritorij
Prethodno je bilo govora o ekonomskoj dimenziji demografskog problema, no ne treba zanemariti i važan geopolitički element: Hrvatska se prazni. To znači da već sada, a to će biti još izraženije u budućnosti, kao narod ne ćemo biti u stanju efektivno kontrolirati svoj državni teritorij. Grotesko zvuče tlapnje određenih političkih ridikula o Hrvatskoj na Drini u situaciji kad ljudstveno ne možemo kontrolirati ni sadašnji „kiflasti“ teritorij, a u BiH smo u tom pogledu ograničeni na rijeku Neretvu. Hrvatska je lijepa zemlja s odličnim prometnim položajem, s velikim površinama neobrađene zemlje, sa solidnim resursima i nezagađenim morem, a klimom ugodnom za život. Ako mi toga nismo svjesni, elite na Zapadu zasigurno jesu.
Demografsko pitanje je najvažnije hrvatsko pitanje u usporedbi s kojim su sva prepucavanja i ideološki prijepori posve irelevatni, a često se i koriste kako bi zamaglili ozbiljnost situacije. Lakše je koristiti narativ o ustaškim zmijama ili komunjarama nego ponuditi ozbiljan program i strategiju.
Što bi trebalo učiniti kako bi se pustilo barem malo svježeg zraka u zadimljenu balkansku krčmu u koju je Hrvatska pretvorena destruktivnim politikama nakon 2000.?
Pretpostavke koje se moraju ostvariti na unutarnjepolitičkom planu
Na unutarnjepolitičkom planu nekoliko je ključnih pretpostavki čije je ispunjenje conditio sine qua non ako ne želimo potonuti u stabilnosti sadašnjega nestabilnog sustava:
Reforma izbornog sustava, koja bi s jedne strane onemogućila „pupovačke“ ucjene, a s druge omogućila da na izborima biramo kvalitetne pojedince s ljudskim i stručnim integritetom, a ne partijske instalacije koje su status u strani stekle puzanjem pred partijskim vođama. Takvi pojedinci u vođenju politike oslanjat će se na savjete iskusnih stručnjaka (pod time ne podrazumijevamo „stručnjake“ za sve i svašta kakvi svakodnevno dociraju na javnoj i drugim televizijama) i ne će se kao pripadnici aktualnih političkih kasti bojati čuti mišljenja znalaca koja im se možda i ne će svidjeti. Tuđmanu su mnogi zamjerali „nedemokratičnost“, no on je uvijek uzimao u obzir veći broj mišljenja i nerijetko je polemizirao u tom smislu. Jadni su oni političari koji se boje stručnih pojedinaca i panično bježe od drugačijeg mišljenja. Hrvatskoj su potrebni državnici, a ne otpravnici poslova, kojima su ministarska i druga mjesta samo odskočna daska za neku još lukrativniju funkciju.
Reforma državne uprave u skladu s kriterijima racionalnosti i djelotvornosti. Potrebno je staviti moratorij na daljnja zapošljavanja u državnoj upravi i sustavima kontrole i revizije spriječiti daljnje korištenje uprave kao uhljebilišta partijskih kadrova, među kojima u pravilu pravladavaju nesposobni mediokriteti.
Reforma pravosuđa. Pravosuđe je karcinom hrvatskoga društveno-političkog sustava. Bez čišćenja Augijevih štala hrvatskog provosuđa i bez njegove depolitizacije (što će, dakako, podrazumijevati i utvrđivanje kaznene odgovornosti onih pravosudnih djelatnika koji nisu obavljali svoj posao u skladu s načelima i pravilima struke), nemoguće je očekivati gospodarski oporavak, jer je stanje pravne nesigurnosti u kojemu živimo destimulativno za bilo kojeg investitora. Nitko nije lud da investira u državu gdje vlada ozračje pravne nekažnjivosti za teške oblike gospodarskog kriminala i gdje bez dugačke i debele „špage“ nije moguće dobiti posao ili bilo koju drugu funkciju jer sustav protežira negativnu kadrovsku selekciju. Nije država ta koja treba određivati koja će firma napredovati ili ne će napredovati, nego to treba biti prepušteno zdravoj tržišnoj utakmici.
Reforma poreznog sustava u smislu poreznih rasterećenja. Hrvatska mora izići iz socijalizma. Sadašnji kumsko-rođački kapitalizam destimulira bilo kakvu poduzetničku inicijativu i pogoduje isključivo „poduzetnicima“ koji su povezani s političkim ološ-elitama. U takvoj situaciji ne postoje uvjeti za razvoj zdravog poduzetništva, što je pak temelj svake zdrave ekonomije.
Hrvatska mora obnoviti veze s dijasporom i iseljeništvom koji bi, u slučaju promjene dosadašnjega „bakarićevskog“ modela odnosa, mogli Hrvatskoj pomoći u gospodarskom i demografskom oporavku. Dijaspora i iseljeništvo nisu samo emocionalno vezani uz svoju pradomovinu, nego posjeduju i velike ekonomske, demografske i lobističke potencijale. Protiv suradnje s izvandomovinskom Hrvatskom može biti jedino mediokritetska klatež koja se boji konkurencije i osjeća inferiornom u usporedbi s ljudima koji su naučili djelovati i poslovati u zemljama gdje vrijede tržišna pravila konkurencije i honoriranja izvrnosti.
Demontaža jugoslavenskog i komunističkog nasljeđa. Svi hrvatski strukturni problemi vuku svoje korijene iz vremena dviju Jugoslavija (korupcija, nepotizam, partijsko kadroviranje, politizirano pravosuđe, glomazna uprava itd.), a sadašnje političke elite (neovisno o partijskoj pripadnosti) upravo su vjerno slika jugoslavensko-komunističkog primitivizma.
Birači i sami sudjeluju u zločinu uništavanja države
Navedene „reforme“, koje skupno možemo nazvati lustracijom, po prirodi će stvari dovesti i do zaokreta na vanjskopolitičkom planu. Onda kad će sposobni i kompetentni pojedinci – kojima će Hrvatska, a ne vlastiti trbuh biti mjerilo za političko djelovanje – odlučivati o političko-strateškim pitanjima, tada će se voditi računa i o položaju Hrvata u BiH, a Hrvatska se na geopolitičkoj razini ne će gurati na za po nju štetni Zapadni Balkan, nego će se pozicionirati kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja.
Sve navedene nužne pretpostavke poznate su i političarima, no zbog vlastite komocije i pokvarenosti draže im je šutjeti (osim ponekad u oporbi) i koristiti pogodnosti koje im stabilnost nestabilnog sustava pruža. To je kod pokvarenih ljudi psihološki razumljivo, no nije razumljivo da birači (od kojih mnogi nemaju nikakve financijske koristi od dvije najveće stranke) na izborima biraju uvijek iste stranke i pojedince ili pak neizlaskom na izbore pasivno perpetuiraju sadašnji sustav. Takvo politički nepismeno ponašanje birača predstavlja sudjelovanje u zločinu uništavanja države. Bog je svakom pojedincu dao razum i slobodnu volju da se opredijeli za dobro protiv zla i da kritički promišlja stvarnost. Ako netko opetovano bira one za koje iskustveno znade da će i dalje nastaviti politiku destrukcije, tada je i sam sudionik u zločinu. I zato je točna izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. I čim se prije okanimo romantičarskih bajki o zlim političarima i dobrim biračima – tim bolje za nas. Problem, naime, nije samo u njima, nego još više u nama.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
