Odrastao sam uz samohranu majku i zato ću glasovati ZA
Ali uza sav trud, htijenje i volju, na kojima sam joj do neba zahvalan, majka nije mogla u potpunosti zamijeniti moga oca. Praznina je i dalje bila tu.
{jathumbnail off}Moje ime je Marin Šarić i poput nekoliko stotina tisuća djece u Hrvatskoj, odrastao sam u jednoroditeljskoj obitelji. Odrastao sam uz samohranu majku, dok je otac samo povremeno bio uključen u moj život te zato osjećam potrebu reći nešto o izjavi gospođe Markić koja je posljednjih dana izazvala veliku polemiku u javnosti.
Rođen sam početkom 80-ih u Zagrebu. Djetinjstvo sam proživljavao u trenucima velike napetosti i krize, a poslije i u vrijeme rata. Otac je uglavnom radio u inozemstvu i malo sam ga viđao. Jako mi je nedostajao i već tada osjećao sam prazninu i tugu jer ga nije bilo. Buknuo je rat, počele su uzbune, odlasci u skloništa, majka i otac ostali su bez posla, u međuvremenu se rodila i sestra. Situacija je postajala sve teža, roditelji su se neprestano svađali, a na koncu su se i rastali. Sestra i ja smo ostali živjeti s majkom, otac je ponovno radio u inozemstvu. Kada se vratio u Hrvatsku, povremeno smo se viđali, kao što se viđamo i danas.
Kada se danas sjećam tog vremena i što sam u svojoj nutrini proživljavao mogu reći da je to bila velika tuga, praznina zbog nedostatka oca. Kao da nedostaje jedan dio mene, i to sve do danas. Majka je puno radila, neizmjerno se brinula i žrtvovala, smatram ju pravim herojem jer je sama odgojila dvoje djece koji su danas normalni ljudi. Na sve se načine trudila biti i majka i otac. Čak i ako bi me veći dečki zadirkivali, ona bi išla sređivati situaciju, ono što inače čine očevi. Na svemu tome sam joj uvelike zahvalan.
Ali uza sav trud, htijenje i volju, na kojima sam joj do neba zahvalan, ona nije mogla u potpunosti zamijeniti moga oca. Praznina je i dalje bila tu. Osjećaj da sam zakinut za nešto i za nekoga tko mi pripada, tko mi treba, čija mi prisutnost fali, tko mi mora dati nešto i to nešto je njegova dužnost. Osjećaj nepravde pa čak i ljutnje na jedno i drugo jer su mi oduzeli nešto što je meni kao djetetu bilo normalno i prirodno, savršeno i idealno, a to je da se majka i otac moraju voljeti da bih ja bio potpuno sretan i zadovoljan. Kao dijete imao sam jak osjećaj da je to jedino ispravno i da su oni pogriješili jer su se rastali, a to uvjerenje me prati i danas. Mnogi će reći da je bolje da su se rastali nego da su živjeli zajedno, ali u paklu. Možda je to i tako. Ljudi razmišljaju na taj način, bolje manje zlo nego veće. Ali djeca ne, djeca razmišljaju što je savršeno, idealno i kako bi trebalo biti.
Zato mogu slobodno reći da me osobno vrijeđaju očita krivotvorenja izjava gospođe Markić. Jako me žalosti kako se herojske žrtve moje i svih drugih samohranih majki zloupotrebljavaju za kampanju PROTIV referenduma o braku. Takvim falsificiranjima krši se i pravo birača na informirani izbor. Cijela moja obitelj, na temelju našeg osobnog iskustva, u potpunosti se slaže da ni najbolja majka ne može svom djetetu u potpunosti zamijeniti oca i da ni najbolji otac ne može u potpunosti zamijeniti najbolju majku. Djetetu su potrebni i mama i tata i ako je ikako moguće, društvo treba to osigurati. Upravo to izjave su gospođe Markić, kasnije zlonamjerno iskrivljene do krajnjeg apsurda.
Nedvojbeno je da je djeci bolje u mnogim jednoroditeljskim obiteljima nego kod nekih s oba roditelja. Osim toga, znam da nisu svi samohrani roditelji u jednoroditeljskoj obitelji svojim osobnim izborom. Ali bez obzira na to, društvo mora raditi na osnaživanju braka i obitelji gdje su otac, majka i djeca, jer je to idealno i savršeno okruženje za djecu, ali i za roditelje. Zbog toga ćemo ćemo svi glasati ZA na referendumu o braku jer najbolje znamo iz prve ruke što je idealno i savršeno. I tu vrijedi ona: Kad nešto izgubiš ili nemaš, saznaš koliko vrijedi.
Marin Šarić, diplomirani pravnik/medjugorje-info.com
