Jedna je prava Hrvatska, a druga je udbaška
Poruka Kolone sjećanja: Vukovarska Hrvatska je prava Hrvatska!
{jathumbnail off}Kao što se i očekivalo i kao što su pozorni promatrači politike Plana 21 Kukuriku koalicije upozoravali, aktualna je vlast 18. studenoga ispala iz vukovarske Kolone sjećanja, kojom se svake godine na obljetnicu velikosrpske okupacije Vukovara komemoriraju žrtve velikosrpske agresije. Aktualnu vlast nitko nije istjerao iz Kolone, ona se osektašila i sama isključila. Takav je postupak vlasti doista jedinstven u svijetu – da se vlast toliko otuđi od naroda.
Vukovarska Hrvatska zna svoj put
Iz službenoga protokola odnarođenih demokratskih legitimiteta vrijedi izdvojiti samo fenomenalnu klapu Sv. Juraj. Osim patetike u službenom protokolu samo je pjesma bila na razini iskrenoga pijeteta i sjećanja na vukovarske žrtve. Kako je moguće dostojanstveno komemorirati žrtvu na kojoj je izrasla moderna hrvatska država, a ne spomenuti da su te žrtve pale od velikosrpske agresije?
I dok se službeni protokol odnarođenih demokratskih legitimiteta formirao u kolonu predvođenu stjegonošama, vukovarska Hrvatska već je bila u pokretu. Vukovarska Hrvatska nema vremena čekati da se odnarođeni probude iz svojega neojugoslavenskog sna. Spiker HTV-a je stoga više puta upozoravao gledateljstvo da gledaju formiranje kolone sjećanja. Tijekom prijenosa događaja miješala se slika nepregledne kolone vukovarske Hrvatske sa slikom malobrojne kolone odnarođenih demokratskih legitimiteta. Nije se, međutim, moglo do kraja frizirati sliku.
Provlačila se stoga teza da je „Kolona podijeljena”. Nije Kolona podijeljena. Već se službena politika udaljila od nje. Zato je tzv. službena kolona ostala na začelju, kaskajući za kolonom vukovarske Hrvatske. Nije prvi put u nacionalnoj povijesti da političke elite i vlast imaju kasno paljenje.
Kad će Kolona sjećanja biti jedinstvena?
Potvrđuju to i izjave. Josipović je u mršavoj kratkoj izjavi spomenuo pijetet i sućut, žrtve Domovinskog rata (a ne velikosrpske agresije), da bi zaključio „osjećaji su zajednički”. Svođenje vukovarske epopeje samo na osjećaje nije državnička razina.
Potom se jedan od reportera dosjetio jadu i kazao kako je razdvojena kolona postala jedna kolona, jer se onoj predvođenoj Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara pridružila i protokolarna. Nije se pridružila nego je kaskala za onom pravom Kolonom. A meni je gvalja u grlu postala nepodnošljivom.
Kolona će biti jedinstvena kad, primjerice, ministar Maras pokrene pedesetak obrta u Vukovaru, kad ministar gospodarstva dovede u Vukovar „investitore” ne nužno one iz Velike Britanije, kad ministrica Pusić na svakom vanjskopolitičkom razgovoru spomene sugovornicima vukovarsku epopeju za koju je sukrivac i Europa, kad ministar Kotromanović u Vukovar preseli, da ne velim decentralizira, neku od ustanova Hrvatske vojske, kad ministrica kulture Zlatar-Violićeva u Vukovaru napravi Muzej Domovinskoga rata Blago Zadro, kad ministar Jovanović ukine obrazovnu samosegregaciju Srba počevši od predškolske dobi umjesto da zagovara sveučilišnu nogometnu ligu sa Srbijom, kad ministrica Mrak-Taritaš obnovi svaku porušenu ciglu iz razdoblja velikosrpske agresije, kad ministar financija Linić u proračun ne ugradi stavku „obnova Vukovara”, kad ministar Ostojić prestane s policijskom blokadom Vukovara, kad ministar Bauk jasno kaže da ćirilica nema što tražiti u Vukovaru, kad predsjednik vlade Milanović shvati da vukovarska Hrvatska nije „slučajna država”, kad Hrvatski sabor postane Hrvatski državni sabor i kad predsjednik Josipović prestane s inicijativom o povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije.
Ili, kako to jednostavno kaže jedan necenzurirani Hrvat iz Kolone – „jedna je prava Hrvatska, a druga je udbaška”.
Legende uz Stožer
General Ante Gotovina bio je u koloni koju predvodi Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Tamo mu je i mjesto. Pad Vukovara bilo je teško psihološki podnijeti, kazala je naša legenda, a baš je tako bilo – najteži dan svakoga hrvatskoga vojnika. General Čermak – nismo došli raditi podjele, da nije bilo Vukovara ne bi bilo Hrvatske. Markač – ovdje smo sa svim žrtvama, ne samo s vukovarskim, trebamo se sjetiti tko nam je sve to učinio, moramo konačno reći tko je bio agresor. Krstićević – danas sam ponosan zato što smo svi skupa tu, iskazujemo zahvalnost ljudima koji su branili Vukovar.
Motorist, hrvatski branitelj, kazao je – ovo nije ono za što smo se borili.
Zbog Vukovara imamo jedan grč u stomaku – kaže drugi motorist – pad Vukovara je bio nešto strašno, neopisiv osjećaj nemoći.
Na Memorijalnom groblju, Goran Malinović, stopostotni HRVI, ne sjeća se trenutka kad je ranjen, kad ga je raznijela granata – „izbrisano mi je kao hard disk”, spasio ga Blago Zadro, svake je godine 18. studenoga tu u Vukovaru.
Kolona ide dalje…
Drugovi, što je to, Kolona ide bez nas!
Lampioni na cesti! Između Vukovarske Hrvatske i službene kolone. Zaustavile ih svijeće. Opačićka, ministrica nečega, spominje „neodgovornost”. Milanović ne želi komentirati novonastalu situaciju s lampionima, koju dežurne službe moraju ukloniti kako bi kolona odnarođenih nastavila kaskati za Kolonom sjećanja.
Ta službena kolonica ništa ne razumije. Baš ništa. A ono što misli da razumije uopće se ne tiče Kolone sjećanja što ih je pretekla više od dva desetljeća. Ovo je, naime, kolona pobjednika i kolona stradalnika. A oni su gubitnička kolona.
Kad vidim mladež u koloni, ne brinem za sutrašnjicu.
Kolona od Dubrovnika do Iloka, bez državnoga vrha
U jedanaest sati i trideset i jednu minutu reporterka HRT-a javlja: Državni protokol odustao je od kolone sjećanja, jer da su „spriječeni”. Cijela vlada, vrh Sabora i Predsjednik Republike! „Vraćamo se u Kolonu sjećanja” – kratko izvještava reporterka.
Službenoj koloni nije do sad bilo jasno da Vukovar više nikad ne će pasti ni u ratnim a kamoli mirnodopskim uvjetima uz pomoć starih jugoslavenskih smicalica kao što je ćirilizacija. I to je crta na kojoj je Kolona sjećanja ostala Kolonom sjećanja a Kukuriku koalicija ostala zarobljena u rupi vlastitoga Plana 21.
Josipović – spriječeni smo organiziranom opstrukcijom, pijetet je u našim srcima, mi nećemo insistirati jer je dan pijeteta, Vukovar je u našim srcima. Problem je u tome što u srcima vukovarske Hrvatske nije službena kolona.
Leko – Vukovar je simbol pomirenja hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva, bez obzira tko radio podjele, vremena su takva, bit će bolje. Točno, bit će bolje. Uskoro.
Milanović – ovo je bilo očekivano, nemam što za dodati, ne možemo, na silu ne ide, tko ovo doživljava kao utakmicu, ovo za mene nije utakmica, nek igraju sami. U pravu je! Ovo je nije utakmica Hrvatske i Srbije, već Hrvatske i njezine aktualne vlasti.
Vraćamo se u kolonu – opet će spasonosno reporterka.
Pitaju sad po prvi put i hadezeovce, a Karamarko, ovaj put se slažem s njim, kaže: Ovo je jedna kolona, nema dvije kolone, ovo je jedna kolona od Dubrovnika do Iloka.
Narodu je dosta laprdiencije croatice
Gospođa Mlinarić, u idućem javljanju reporterke, kaže da svaki Vukovarac želi biti u onoj prvoj koloni. Ne samo Vukovarac, nego i svaki Hrvat i svaki pripadnik nacionalnih manjina.
Evo i mojih Zagoraca, veli Josip – uvijek je lijepo doći u Vukovar i prisjetiti se „ranih devedesetih”, pad Vukovara, kaže ovaj Tigar, dočekao je kod Bogićevaca, Krapinsko-zagorska županija dala je 11.000 branitelja.
Biserka Ljubić još traži svojega oca, nema o njemu nikakvih informacija, od domaćih Srba nije još proradila savjest, sve znaju ali ništa ne govore, danas se osjeća nesretno, teško, povrijeđeno, „jer nas još uvijek ne razumiju ljudi na vlasti”.
Narod je na Memorijalnom groblju, a državni vrh otišao je na Ovčaru. Kako i priliči, uslijedila je sv. misa.
Nenad Piskač/hkv.hr