Legenda kaže kako su jednom prilikom, u jeku dogovora oko nove Vlade i njene politike, Dražen Budiša i Ivica Račan, definirajući sve moguće relacije, otvorili i temu dugoročnih i strateških hrvatskih problema, dakle onih ‘velikih’ problema. Napisali su, prema legendi, svatko na svoju ‘ceduljicu’ strateški i dugoročni hrvatski problem koji smatraju najvećim, a koji na prvu loptu tako uopće ne djeluje. Kad su otvorili svaki svoju ‘ceduljicu’, na obje je stajala samo jedna riječ – Istra.

Očito su i jedan i drugi imali na umu uporni talijanski iredentizam, koji ide tako daleko da i dan danas, kao i svih ovih 70 godina ranije, u Italiji imate za svaku, nekada nota bene od talijanske strane okupiranu, hrvatsku općinu ‘slobodnu općinu u egzilu’. I djelovanje svih tih udruga, dakako, plaća talijanska vlada. Sve ove godine.

Provincijalni hrvatski mediji su u stotine intervjua s poznatim talijanskim dizajnerom Missonijem tražili odgovore na pitanja hoće li drap ili narančasta boja prevladavati u budućoj jesenjskoj kolekciji, ali ga se, koliko ja znam, nikada nitko nije sjetio pitati što to znači da je on ‘gradonačelnik slobodne općine Zadar u egzilu’, jer je Missoni bio i to.

Pisao sam o toj bizarnosti prije deset godina, ali od onda do danas, nisam vidio da je bilo koga zanimao odgovor. Možete zamisliti koliko smo jadni, glupi, neosviješteni i provincijalni mi njemu izgledali dok je davao jedan od ‘bezbroj’ intervjua hrvatskim medijima, a da nitko živ ili nije znao ili ga nije zanimala činjenica da razgovara sa zadarskim gradonačelnikom talijanske okupatorske gradske uprave u egzilu! I kako se on toga ne srami, dapače, ponosno nosi tu titulu!

Svjesni dakle upornog talijanskog iredentizma, snažnog i diplomatski iskusnog Rima i, za te relacije u najmanju ruku neosjetljivog, Jakovčičevog IDS-a, koji je čak i usred rata prkosio Zagrebu i Tuđmanu, zasigurno su se baš na to i reflektirali Račan i Budiša kada su u ovoj procjeni strateški pogodili ‘u sridu’.

Pravi, veliki, suštinski problem, koji može pokrenuti tektonske promjene u zemlji, je Istra, odnosno IDS. Ništa ne može suštinski uništiti hrvatsku državu osim atomizacije i davanja autonomija regijama, o čemu IDS sanja istim snom kojim je nekad o tome sanjala Dalmatinska akcija.

Naime, u regionalnom smislu riječi – Hrvatska je svojevrsna hrpa krhotina, od Međimurja, Baranje i Istre preko Banije, Dalmacije i Dubrovnika. Stoljetna je povijest isklesala te krhotine i ništa ne može uništiti hrvatsku državu tako lako kao autonomaške politike, koje bi je usitnile do razine da bi bila skromni doručak za sve one koji na Hrvatsku zijevaju.

Hrvatska danas, ovakva kakva jest, muku muči s mrvicama prave suverenosti, a dovede li nas histerija lokalne samouprave do atomiziranja – Hrvatska će postati goli zemljopisni pojam.

Ivan Jakovčić to nikada nije razumio ili, što je još gore, Ivana Jakovčića za sve ove relacije baš nikada nije bilo briga. Jugoslavija je bila njegova emocionalna kategorija, koju je potom zamijenila Istra, a Hrvatska mu je povijesna nužnost. To se vidi iz svih mogućih istupa i Jakovčića i brojnih lidera IDS-a. Uostalom, valja se sjetiti kako je Jakovčić javno, jasno i glasno prosvjedovao kada je u jeku etničkog čišćenja Hrvata po BIH, koji su stizali u kolonama u Hrvatsku pa je dio krenuo i u Istru, jasno problematizirao masovno naseljevanje Istre tim izbjeglicama, tvrdeći da se time mijenja nacionalna struktura te regije! Dakako, kada je u Rovinju za vrijeme Jugoslavije postojalo ravno 19 srbijanskih, mahom beogradskih odmarališta, što se bez političkog nasilja ne bi moglo dogoditi, jer je to svojevrsni zemljopisni nonsens s obzirom na to da je Istra bar 700 kilometara udaljena od Beograda, ni Jakovčić ni nitko u Istri nisu rekli ‘ni slova’. Pa i danas su srbijanski gosti najtoplije primljeni baš u Istri.

I to je nekako spadalo pod svojevrsni folklor, povijesne zadatosti, proklete navike, krvavu cijenu povijesti u kojoj Istra do 1992. nije bila u sastavu Hrvatske te niz drugih povijesnih relacija, sve dok nedavno na obilježavanju jednog događaja, starog 71 godinu, nije osvanuo ‘predsjednik slobodne općine Pula u egzilu’. Uz sve moguće IDS-ove antifašiste! Pozvala ga je IDS-ova uprava grada, na čelu s legendarnim Borisom Miletićem. Isti onaj koji traži zatvorsku kaznu za usklik ‘za dom spremni’, poziva na gradske događaje iredentističkog vođu, ni manje ni više nego čelnika ‘slobodne općine Pula u egzilu’. Vidite, to vam je moderni IDS-ov antifašizam! I da nije bilo lokalnog HDZ-ovca koji je pitao tko je dotični gospodin, tko ga je pozvao i što je to ‘slobodna općina Pula u egzilu’, na što se Miletić malo pogubio, mi za tu sramotu nikada ne bismo ni saznali. A mainstream mediji su, kao po komandi, preskočili ovaj skandal. Nakon početnog šoka od tog pitanja, koje je postavljeno na sjednici pulskog gradskog vijeća, Miletić je kao odgovor ponudio frazu kako je “Pula tolerantan grad“. Dakle, Pula tolerira i talijanski iredentizam, s najvišeg mjesta poziva deklarirane iredentiste, koji drže da je Pula talijanska, na službene gradske manifestacije i time ih, dakako, legitimira i legalizira!

To da je Pula tolerantan grad, premda tamo Thompson ne može pjevati, je dakle odgovor? Dogurali smo, dakle, do toga da središnja istarska vlast na službena obilježavanja poziva talijanske iredentističke predstavnike i da na to cijela Hrvatska, uključujući i službeni Zagreb, šuti! Ta zagrebačka šutnja može biti samo podstrek talijanskoj iredenti koja, očito u tijesnoj vezi s tamošnjim IDS-om, procijenjuje kako je Zagreb sada toliko slab da si mogu priuštiti i ovakve drskosti. Zamislite da na neku manifestaciju u Petrinji ili Kninu gradske vlasti pozovu kakvog četnika koji je ‘predsjednik slobodne općine Knin u egzilu’? Nemoguće, zar ne? Takvo što je u Istri, kako vidimo, moguće.

Kada su Račan i Budiša pisali svoje ‘ceduljice’, puno toga nije do kraja bilo razvidno, ali su konture već postojale. IDS, primjerice, još 1990. godine kao svoj strateški pogled na budućnost definira ‘konstituiranje Jugoslavije kao demokratske i legitimne federacije’. Godine 1994. IDS definira autonomiju Istre kao svoj konačni cilj, da bi Robert Pauletta definirao budućnost Istre kao federalne autonomne jedinice u Republici Hrvatskoj. Pauletta je bio jedan od ključnih osnivača IDS-a.

Tih godina, kada su Račan i Budiša izmijenjivali ‘ceduljice’ s istim zaključkom, u Hrvatskoj je izašla neopisivo dragocjena i jednako prešućena knjiga ‘Talijanski iredentizam’ Duška Večerine, koja pokazuje kako se u ključnim relacijama savršeno poklapaju stavovi IDS-a i talijanskih iredentista, kao što pokazuje i iznimno sadržajnu komunikacija na relaciji IDS-službeni Rim devedesetih. Ta zaigranost u ratnim vremenima ide tako daleko da je 1993. godine talijanski senator Arduino Agnelli nazočio sjednici parlamenta tzv. Republike Srpske Krajine u Belom Manastiru i pritom dobio priznanje ‘prvog počasnog građanina tzv. Republike Srpske Krajine’. Istini za volju, Rim je prosvjedovao i javno naznačio kako ga nisu oni poslali tamo, s obzirom na to da je Agnelli član odbora za vanjske poslove talijanskog parlamenta te član talijanske delegacije u Vijeću Europe. No nije to jedino odličje koje je Agnelli dobio. Šest godina kasnije, dakle 1999. godine, u Rovinju će, nakon svega ovoga, Agnelliju ‘priznanje’, odnosno plaketu, za njegov na rad na hrvatskom području dati Centar za povijesna istraživanja u Rovinju. Da nije tragično – bilo bi smiješno, zar ne? Tako će Agnelli u svojim vitrinama uz Martićevu imati i, metaforički govoreći, Radinovu plaketu…

Ono što je osobito važno, a što Večerina otkriva u toj raritetnoj knjizi, jest činjenica da iredenta, kao i dobar dio službene talijanske politike, više ne traži nikakvo odcjepljenje, ne svojataju starim riječima Istru kao neupitni dio Italije niti primjenjuju bilo što iz stare strategije. I oni, kao i vođe IDS-a, govore samo o jednom – o autonomiji Istre, o Istri u sklopu Europe kao ‘zajednice regija’, Istri u kojoj žive Istrijani. U tom kontekstu, danas je zapravo teško razlučiti mudrog i lukavog iredentistu od kakvog čelnika IDS-a.

Danas u Istri vlada takvo jednoumlje da se moglo dogoditi čak i to da je šef IDS-a, Boris Miletić, otvoreno napao premijera Plenkovića kod povratka vile Idole porečko-pulskoj biskupiji. Plenković je tada rekao kako će i ovaj potez pokazati i biti u funkciji jačanja hrvatskog identiteta u Istri, na čemu da je stoljećima radila Katolička crkva, a Miletić ga je, pred svim novinarima, napao zbog nacionalistike retorike i isključivosti! Pazite – nacionalističke retorike i isključivosti! Možete zamisliti kako onda u Istri tretiraju ljude koji se ne srame istaknuti svoj svjetonazor i nacionalnu pripadnost, kada su ove Plenkovićeve riječi okarakterizirane kao nacionalistička retorika i isključivost.

Od onda do danas, nažalost, svjedočimo daljnjem divljanju IDS-ovog autonomaštva, u sklopu kojega je zviždano čak i hrvatskoj predsjednici u Pazinu, što je nesumnjivo bila organizirana akcija.. Organizatori su jako dobro znali koga su pustili u dvoranu u kojoj se sve orilo od zvižduka kad je Predsjednica govorila.

IDS je sada koncentriran na referendume u sjevernom dijelu Italije i događajima u Kataloniji, tako da istarski referendum na tu temu nije nemoguć. Ako lukavi Jakovčić nasluti kako je ovo idealan trenutak za to i zbog trenda koji je uočljiv, ali i zbog toga jer Zagreb politički spava zimski san, Miletić će krenuti istim putem. Uostalom, na svojoj Facebok stranici već je bio objavio istarsku putovnicu!

A Zagreb na sve šuti ‘grobnom šutnjom’, šutnjom kakve već dugo nije bilo, jer je danas sve matematika, a matematika traži 76 glasova. Furija Radina nitko se, pak, ne usudi ništa pitati na ovu temu.

Uz ovu istarsku provokaciju, Hrvatska je ponižena i govorom patrijarha srpske pravoslavne crkve Irineja. On je na beogradskom sajmu knjiga otvoreno rekao da “gdje god žive Srbi – to je Srbija”, što je rečenica kojom se krenulo devedesetih u ratna osvajanja! Zasad je reagirala samo Islamska zajednica u BiH, a Kaptol šuti, premda je baš patrijarh Irinej poznat kao ogorčeni protivnik kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca.

I tako smo ponovo uronili u staru hrvatsku šutnju, za koju smo pomislili kako je, nakon stvaranja država, tek goli povijesni termin vezan samo uz besramnu vlast što je došla nakon pada hrvatskog proljeća.

Izvor: Tihomir Dujmović/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save