TwitterFacebookPinterestGoogle+

1. studenoga 1999. Medvedgrad – zašto Vlada ne obnovi Oltar Domovine po želji dr. Franje Tuđmana?

  • Written by:

Dana 1. studenoga 1999. godine, baš na blagdan Svih Svetih, prvi predsjednik Republike Hrvatske i njezin utemeljitelj dr. Franjo Tuđman posljednji put se pojavio prije svoje smrti u javnosti. Bilo je to na Oltaru Domovine na Medvedgradu koji je nakon predsjednikove smrti postao zapušten i zaboravljen iz čisto političkog revanšizma i općeg obračuna sa svim oblicima potvrde hrvatske državnosti i borbe za slobodu (promjena Dana Državnosti, ukidanje dvodomnog Sabora, ukidanje počasne hrvatske vojske pred parlamentom, novi državni blagdani, opći proces tzv. detuđmanizacije na svim razinama i dr.).

„Nehajan odnos prema simbolima nacije više je znak pomodarskog podilazećeg provincijalizma nego postmodernizma kakvim bi se htio predstaviti.“ – Ljubomir Antić, povjesničar

„Oltar nije građen s namjerom da zaživi u narodu već da bude mjesto gdje će predstavnici drugih država odati Hrvatskoj poštovanje.“ – Zlatko Vitez, glumac

„Simboličnu i stvarnu vrijednost Oltaru domovine može dati jedino državni vrh, koji od 2000. pokazuje neodgovornost prema državnim vrijednostima, nacionalnom identitetu i nacionalnim simbolima.“ – Božo Skoko, politolog

Dana 30. svibnja 1994. prvi je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zapalio vječnu vatru na Oltaru domovine na Medvedgradu. Događaj je ostao zabilježen kao dan kada smo dobili spomenik slobodi domovine i svim hrvatskim junacima – osobito onima u Domovinskom ratu – koji su za nju dali svoj život, najviše što su mogli. Ujedno, bilo je to i posljednje javno mjesto na kojemu se predsjednik Tuđman, vidno iscrpljen teškom bolešću, pojavio prije smrti. Bilo je to na današnji dan, malo prije svoje smrti 1999. godine.

Oltar domovine zamišljen je kao svenarodni spomenik, središnje mjesto ceremonijala obilježavanja posebno Dana državnosti, mjesto koje će osim Hrvata posjećivati i svi drugi kada žele odati poštovanje našoj domovini i iskazati pijetet poginulima za njezinu slobodu. Spomenik, djelo kipara Kuzme Kovačića, umjeren je i primjeren, mnogo uspjeliji od mnogih drugih vezanih uz Domovinski rat. Kovačić je na njemu počeo raditi ratne 1992. godine. Izveo ga je tako da predstavlja hrvatski grb, sastavljen od velikih kamenih blokova iz svih hrvatskih županija, staklenih elemenata koji predstavljaju more te od vječnog plamena.

U vrijeme kada je spomenik postavljen bilo je zamjerki na izbor lokacije i imena kao i neslaganja estetičke naravi. Ali sva krivica Oltara domovine zbog koje je danas (namjerno) zaboravljen samo je i jedino u tome što ga je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. otvorio Franjo Tuđman. Sve ostalo puko je traženje izlika. Nakon njegove smrti nova je vlast – u valu detuđmanizacije – započela s demontažom nasljeđa stare vlasti. Nacionalni simboli, rituali, spomenici i datumi, uvedeni za stare vlasti, nova vlast je ukidala, premještala i marginalizirala kao da je riječ tek o političkim simbolima omrznute vlasti. Umišljenost i lakoća s kojom je jedan spomenik kakav je Oltar domovine uvučen u sferu obračuna s političkim protivnicima, skupljanja jeftinih bodova, inženjeringa opstanka na vlasti, čin je nezamisliv u civiliziranom svijetu. Tako je s Medvedgrada povučena vojna straža, a Oltar domovine izuzet iz državnog protokola (koji je predviđao da strani državnici u prigodi državnih posjeta pred njim iskazuju počast zemlji domaćinu) te izručen skrbi administracije i prepušten na milost i nemilost huliganima i vandalima. Posljedica je toga da je Oltar domovine bio zarastao u travu i šipražje, a kameni i stakleni elementi popucali su, dok su oni manji, suze, ukradeni.

Iako sada nije tema prvi hrvatski predsjednik, spomenimo usputno ipak to da u povijesti jednog naroda svaki slobodnom voljom naroda izabran predsjednik, a osobito prvi koji bio na čelu naroda kada se je taj narod borio za svoju slobodu, ima posebno mjesto kao svojevrstan znak slobode naroda.

Umjesto da bude mjesto gdje se u čistom i jednostavnom pijetetu prema svim hrvatskim vojnicima poginulima za slobodu domovine – bez obzira na povijesno razdoblje u kojemu se borba za slobodu odvijala – pokazuje čvrstina narodnog jedinstva, Oltar domovine bit će i nadalje mjesto prijepora ili zaborava. A odgovornost za to je na političarima, a posebno onima koji vode HDZ, stranke koju je sam dr. Tuđman utemeljio i dao značaj koji je imala, te posljedično tome ima i danas.

Oltar domovine bio je, budimo do kraja pošteni, samo mjesto obračuna s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i prvenstveno njegovom pozitivnom političkom ostavštinom. Jedan od motiva bilo je i trajno zauzimanje boljih političkih pozicija klijentelističkih stranaka i političara u vremenima koja su dolazila, a sve na tragu vala sramotne detuđmanizacije zemlje od osnovnih škola do vrhova Vlade i parlamenta.

Ima li današnji HDZ barem još malo snage i ideja Franje Tuđmana da počne postavljati ona ista pitanja koja je njihov utemeljitelj postavljao u teža vremena, te da vrati simbole državnosti koje su „zatirači povijesti“ zgazili u baršunastoj revoluciji nakon izbora 2000. godine?

Ili ipak te snage, volje i želje nema?

Izvor: narod.hr/matica.hr; Foto: fah

Komentari