Čovjek je zanimljivo biće. Dio je materijalnog svijeta, koji, međutim, ne može zadovoljiti sve njegove potrebe. To se najbolje moglo osjetiti baš ovih dana kad smo slavili blagdan Svih svetih i Dušni dan. Mogli smo to osjetiti čak i po medijskom promoviranju Noći vještica („najzabavnija noć u godini”, kako nam znaju tepati kojekakve hollywoodske umotvorine).

Halloween je običaj koji nam se pokušava nametnuti sa zapada i koji uopće nije bezazlen niti naivan kakvim ga se nastoji prikazati. Poganski je i antikršćanski, a o onima koji ga „slave” svjedoči, u najmanju ruku, da su nezainteresirani za kršćanske vrijednosti ili da ih neozbiljno shvaćaju. To je, na kraju krajeva, njihovo pravo.

Međutim, takav stav i ponašanje ukazuju na nutarnju ispraznost i nedostatak osjećaja za duhovne vrijednosti, a ni jedno ni drugo nije stvar trenutka nego dugotrajnog procesa. Stoga, kao i obično u sličnim situacijama, na svakome je od nas da se odluči hoće li se otkotrljati u mrak Halloweena, uzetog u smislu paradigme za hedonističko i relativističko (ne ulazeći ovom prilikom u njegovu pogansku i okultnu dimenziju), ili započeti naporno uspinjanje u suprotnom smjeru.

Zamislimo na trenutak da se nalazimo posred visoke planine. Sumrak je. Sunce na zalazu obasjava još samo visoki planinski vrh, kojega više slutimo negoli vidimo, jer je zakriljen oblacima. Mi smo već odavno u sjeni. Postaje sve mračnije i moramo nekamo krenuti. To nam diktira životna dinamika. No, kamo krenuti? Iznad nas svijetli vrh. Privlači nas, ali vidimo da do njega vodi strma kozja staza.

Uspon bi zahtijevao mnogo truda i napora. Je li vrijedan toga? Bi li bilo bolje prepustiti se trenutku i potražiti užitak na drugoj strani? Meki zeleni tepih pod nogama kao da poziva baš na to. Pruža se daleko dolje u sve mračniju sjenu. A tako je mekan i privlačan.

Mnogi među nama u ovakvoj bi se situaciji bez puno razmišljanja zakotrljali nizbrdo. ‘Uživali’ bi ne sluteći da na kraju ovog putovanja zjapi duboki ambis. Ako bi se nekom srećom zaustavili prije njega, lako bi, vjerojatno prepuni razočaranja i mučnine, uočili da je mjesto s kojeg smo započeli kotrljanje ostalo daleko nad nama, a da se oblacima ovijeni vrh više ne može vidjeti. Sad bi nam bio potreban ogroman trud samo da dođemo do točke s koje je započelo kotrljanje. Nastaviti kotrljanje, ili krenuti natrag na naporan uspon?

Što dublje tonemo, uspon je sve teži i sve manje moguća opcija, a mrak sve više stišće. Čini se da je ambis sve bliži… Kotrljajući se prema mračnom ambisu utjelovljenom u paradigmatskom Halloweenu, ne činimo dobro ni sebi ni drugima. Čovjek je biće sazdano od materije i duha. I naše tijelo i naš duh moraju se kvalitetno hraniti da bi ostali zdravi, a mi tek uspinjanjem spomenutom zahtjevnom stazom možemo spoznati vrijednosti duhovnoga. Svakim korakom prema gore otvara nam se obuhvatniji i jasniji pogled, kao što sa svakim korakom prema dolje tonemo u dublji mrak.

Peticija ‘normalnih’ katolika

U Hrvatskoj na svakom koraku možete naletjeti na neobične pojave. Tako samo ovdje možete doživjeti paradoks da država izdašno financira parazite koji je mrze i rovare protiv nje, a proganja one koji su je stvorili. Nerijetko možete naletjeti i na agresivne nemani odjevene u različite nijanse crvenog. Iako su posvuda po svijetu izumrle, te se neobične nemani na neki čudesan način u Hrvatskoj stalno kote. Očito im paše ovo podneblje natopljeno isparavanjima iz gotovo dvije tisuće jama napunjenih nevinim žrtvama njihovih predaka.Osim na crvene nemani na svakom uglu možete naletjeti i na milijune nevidljivih i nepostojećih ustaša te na vidljive i opipljive četnike za čiji progon nema uporišta u zakonu, kako jednom prilikom lijepo reče jedan njihov ili u najmanju ruku blizak njima…

I u takvom nepreglednom moru kojekakvih čudnih bića, iznenada se prije nekoliko dana pojaviše najčudnija – normalni katolici. To su zaista neobična stvorenja. Nema ih mnogo, a neobični su po tome što do jučer nisu bili nikakvi, a baš negdje pred Noć vještica postadoše normalni katolici. Jako se razlikuju od nenormalnih katolika poput, primjerice, Bozanića, Barišića i Košića danas, te Stepinca, Franića i Kuharića jučer. Od svih njih su puno normalniji, kao i od članova udruga Vigilare i U ime obitelji. Po svemu se razlikuju i od nas, običnih nenormalnih katolika, koji vjerujemo u Boga, borimo se za pravo na život od začeća do prirodne smrti, držimo da je muškarac-muškarac, a žena-žena, da dijete ima pravo oca zvati ocem, a majku majkom…

I tako je 30. 10. 2017. na portalu Index.hr osvanuo naslov: „Pobuna normalnih katolika protiv Markićke i Batarela: Vi ne govorite u naše ime”. Dalje u tekstu stoji: „Iziritirani sve češćim ispadima katoličkih ekstremista okupljenih u udrugama ‘Vigilare’ i ‘U ime obitelji’, ali i biskupa Vlade Košića koji je nedavno izjavio da ‘ustaštvo nije fašizam’, hrvatski vjernici katolici pokrenuli su peticiju kojom žele izraziti svoje neslaganje s takvim ekstremnim stavovima”.

Dakle, ‘normalni’ katolici pozivaju na potpisivanje peticije, a u obrazloženju, između ostaloga, podučavaju biskupe kako trebaju tumačiti kršćanske istine i Sveto pismo, navode da s oltara moraju dolaziti poruke ljubavi (valjda prema drugu Titu, komunistima, srpskim koljačima i četnicima), drže da vjeronauk treba izbaciti iz škola, kažu da će u svoje ime govoriti sami (što će njima Crkva) i da će podržavati udruge i osobe koje oni žele.Na kraju se još pozivaju na papu Franju, ali ne zato što ih zanima njegovo mišljenje ili zato što poznaju njegovo naučavanje, nego zato jer ga žele suprotstaviti ‘zatucanom’ hrvatskom kleru i ostalim vjernicima.

Peticiju je dosad potpisalo oko 3000 potpisnika, a među njima i mnoge poznate osobe poput druga Tita Josipa Broza (r.b. 3005), druga Slobodana Miloševića (r.b. 3076) i Paje Patka (r.b. 2238). Naravno da svaku peticiju može potpisati netko sličan navedenima, ali ove spominjem jer su baš negdje na razini pokretača ove smijurije.

Izvor: Nikola Milanović/Misija

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save