(33. nkg-a; kraće)

Dan Gospodnjeg dolaska je sasvim neizvjestan, piše Pavao u Poslanici Solunjanima (drugo čitanje). Dogodit će se iznenada poput kradljivca u noći. Trenutak kada će se dogoditi moj susret s Bogom, taj najsudbonosniji susret za moj život, ostaje mi sasvim nepoznat. Može se dogoditi već danas, ovaj čas, sutra, a možda će proći još dosta vremena do njega. Ukoliko površno razmišljamo, ovo se može učiniti kao da se Bog poigrava s nama. Zato Pavao poručuje: ono oko čega se trebamo brinuti nije radoznalo ili panično propitivanje kada će se to zbiti već kakvi ćemo ga dočekati. Na koji način ćemo se s Bogom, kada dođe, suočiti? Još konkretnije, što ćemo sa sobom donijeti? U kakvom će stanju biti naš život kojeg smo kao znak njegove ljubavi i povjerenja od njega dobili?

Kako se pripremiti za susret s Gospodinom? Tomu nas poučava Isus kroz prispodobu o talentima. Njezin sadržaj, vjerujem, dobro nam je poznat. Gospodar, prije odlaska na daleki put, povjerava svojim slugama svoje imanje. Jednome daje pet talenata, drugome dva a trećemu jedan. Kada se, nakon dugo vremena vraća, traži od slugu da mu polože račun. Onaj koji je dobio pet talenata priskrbio je još pet. Tako i onaj s dva još dva. Gospodar ih nagrađuje darujući im još više. Postaju dionici njegove radosti. To će reći da prestaju biti sluge, jer ih gospodar čini sebi jednakima. Treći sluga, koji je dobio jedan talent, zakopao ga je u zemlju da bi ga sačuvao od gubitka i sada ga vraća gospodaru uz izgovor kako se bojao njegove strogoće i sebičnosti. Njemu gospodar oduzima i ovaj povjereni talenat te on ostaje bez ičega.

U gospodaru iz parabole prepoznajemo Boga stvoritelja, odnosno njegova Sina Isusa koji će doći i uspostaviti svoje kraljevstvo. Sluge smo mi, a talenti naš život. Na Istoku svi oni koji su ovisili o nekoj važnoj osobi bili su nazivani njegovim slugama a on njihovim gospodarom. Čovjek je sluga Božji ne zato što je beznačajan i bez slobode, što je prepušten na milost i nemilost svoga ćudljivog gospodara, već zato što je biće koje samo sebi nije dovoljno. Sam ne može izgraditi svoj život po mjeri onoga što jest i što želi biti: čovjek s jasnim identitetom i dostojanstvom, radostan i svet. Za to mu je potreban netko veći i bogatiji od njega. Netko tko posjeduje upravo ono što nam treba i spreman je isto nam darovati. Takvoga slušati znak je mudrosti.

Prispodoba nas podsjeća kako nam je već rođenjem darovan život od Boga sa svim njegovim darovima kao najvrijednije blago. Svaki sluga je dobio ogromno bogatstvo. Jedan talent bila je vrijednost jednaka cjeloživotnoj zaradi jednog radnika. Svi darovi koje smo dobili sasvim su dovoljni da možemo imati ispunjen i bogat život, pa i više od toga. Istina, Bog ne daje svima jednako. Barem ne ovdje na zemlji. Nebeska nagrada je za sve jednaka. Ima i to svoje značenje. Mi smo slika Božja, ali ne na način bezlične kopije. Ne po principu copy-paste. Bog ne stvara ljude kao po tekućoj vrpci već je za nj svatko original. Svatko je sasvim osobit i jedinstven pojedinac koji jedini uzor ima u Bogu. U tom smislu jedina mjera s kojom nam se mjeriti jesam ja sam u svojoj bogosličnosti. Zapravo onaj ja kakvog me Bog vidi: darovan i ostvaren u svojoj jedinstvenosti. Time nas naš Stvoritelj spašava od nezdravog uspoređivanja i natjecanja iz čega se rađaju zavist i ljubomora.

Pored svega toga mi kršćani smo krštenjem zadobili dar koji nadilazi sve zemaljsko: zajedništvo s Kristom Spasiteljem u njegovom božanskom životu. Božji darovi znak su njegove beskrajne ljubavi i povjerenja prema nama. Upravo zato oni su istovremeno najveći izazov i poziv za nas. Oni nas obvezuju da Bogu tu istu ljubav uzvratimo. U duhu evanđelja to znači da vjerno i marljivo ulažemo svoje darove kako bismo po njima bili drugima na korist i sebi na spasenje. Primjer takve vjernosti i marljivosti nudi nam Knjiga Izreka opisujući vrsnu ženu (prvo čitanje).

Bog poziva čovjeka na zahvalnost i poslušnost radi njega samoga, zato što mu daje darove po kojima će se ostvariti. Pomaže mu da bude ono što želi i treba biti. Mi smo ono što je Bog zamislio da budemo. A on želi da budemo s njime u njegovoj nebeskoj radosti. Zato nam daje svoj imetak: ne radi toga što hoće na nama zaraditi, već radi toga da bi nam još više darovao. Bog nas svojim darovima (talentima), koje nam povjerava ovdje na zemlji, odgaja za neprocjenjivo blago koje nam želi povjeriti u nebu: zajedništvo u svojoj božanskoj radosti.

Prema tome, samo s Bogom, samo onda kada se prema njemu odnosimo kao njegovi zahvalni i vjerni sluge, mi možemo na istinski način živjeti i doživjeti svoje čovještvo.

Don Marinko Mlakić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save