Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota
Uskoro će biti objavljena konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima, bez obzira kakva će biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota. To je bio (završava s radom, ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država, a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine.
Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo. Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijačić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.
Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije) nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.
Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu,svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i međunarodno pravo?
Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.
Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti supomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.
Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!
O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenihparnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.
„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi, a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!
Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.
Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.
Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).
Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.
Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.
Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak 5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine UN-a iz 1974. godine.
Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude). Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!
Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.
Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbijuza razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnina, prometnu blokadu itd.
U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv!Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj nisu optuženi iako je postojao udruženi zločinački pothvat i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa. Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!
Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također, treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.
Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika.
O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g.), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starešine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.
Dr. Marko Jukić, hrvatski branitelj
