Dr. sc. Marko Jukić: Ljudska prava – neostvareni san
Međunarodni dan ljudskih prava (10. prosinca) obilježava se od 1950. godine na dan kada je potpisana Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. Priznaje se pravo svih ljudi na „život, slobodu i sigurnost… bez ikakvih razlika“. U vrijeme donošenja deklaracije to pravo nije vrijedilo za više od 70% svjetskog stanovništva.
Nažalost, Opća deklaracija o ljudskim pravima je nerealna, u praksi to je mrtvo slovo na papiru koje se ne može ostvariti u većini zemalja svijeta. Nije moguće osigurati školovanje, rad, slobodu kretanja, slobodu izražavanja, slobodu političkog i vjerskog djelovanja širom svijeta, od najslabije razvijenih zemalja do svjetskih sila. Organizacija Ujedinjenih naroda dozvolila je grubo kršenje Opće deklaracije o ljudskim pravima jer je dozvolila svojim članicama da krše deklaraciju o ljudskim pravima (politički i vjerski progoni, ubojstva, rasizam, ideološka tortura itd.).
Neodređena i neostvariva obećanja su karakteristika deklaracije. Pozvan na proslavu teksta Ujedinjenih naroda, 1948. godine, talijanski filozof Croce, poznati liberal, nije za njega našao drugih riječi, osim da je „budalast“.
Kršenje članka 9., samovoljna uhićenja, zatvaranja ljudi u mnogim zemljama koje su članice UN-a.
Članak 12. navodi: „Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.“
Imamo neograničeno mješanje u privatni život, mnogobrojne napada na čast i ugled i to sve pod parolom slobode tiska.
„Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica, i ima pravo na zaštitu društva i države“.
Moćne skupine građana koje su prihvatile liberalnu filozofiju provode državni teror i nameću svima svoj pogled na život. Oni kontroliraju medije, provode cenzuru te javni linč onih koji ne misle kao oni. Protivno članku 16. točka 3. deklaracije uništavaju obitelj kao temeljnu jedinku društva.
Mnogi pojedinci i obitelji su bili lišeni svog vlasništva u komunističkim zemljama i to je organizacija UN-a tolerirala pa i poticala (kršenja članka 17.).
Članak 19. „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.“
Nije osigurano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Stalno se to pravo kršilo uz pomoć svjetskih „demokrata“. Pojedina mišljenja su cenzurirana. Novinari i mediji šire laži i mržnju pozivajući se na slobodu mišljenja i izražavanja. Politika, posebno svjetski policajci, određuje tko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja a tko ne. Oni određuju, temeljem svog svjetonazora, što je pozitivno a što negativno pa imamo kršenje slobode mišljenja i izražavanja, cenzuru i javni linč onih koji misle suprotno.
Zabranom mirnog okupljanja, prosvjeda, krši se članak 20. Građani imaju pravo na mirno okupljanje, moraju obavijestiti policiju o skupu. Ako policija, suprotno zakonu, zabrani okupljanje, mirni skup, mirni prosvjed građani ne mogu ništa učiniti osim da mašu Deklaracijom kod svoje kuće.
Poslodavci često krše članak 24. koji glasi „Svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno ograničenje radnih sati i periodični plaćeni dopust.“ Nedavno se jedan posrnuli poslodavac tužio da se krše njegova ljudska prava, a godinama se nije pitao krši li on prava svojih zaposlenika!
Još jedan „budalasti“ i neostvarivi članak, članak 25. „Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole.“
Famozna Deklaracija koja se često spominje, kojoj se pojedinci i skupine dive je mrtvo slovo na papiru, praktično neostvariva. Ujedinjeni narodi su politička organizacija koja je svojim odlukama kršila Deklaraciju o ljudskim pravima (npr. uništavanje obitelji), tolerirala je torturu u komunističkim državama (npr. politički progon, oduzimanje vlasništva), tolerirala je kršenje slobode izražavanja (verbalni delikt), cenzuru i ideološki teror kojeg su provodile neke članice organizacije.
Danas živimo u svijetu u kojem se ne poštuju ljudska prava, u svijetu gdje je učinkovitost/profit pod svaku cijenu na prvom mjestu, imamo liberalni kapitalizam korporativnog oblika s dužničkim ropstvom. Istodobno tzv. demokratski deficit izrodio je centralizam, oligarhiju, političku svemoć, nepravdu, nelegitimnosti i dr. Također zaštita okoliša je zanemarena, kontaminacija zraka, vode i tla sve više ugrožava prirodu života. Apsurdno je da država s nikakvom industrijom mora smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 20%, a da veliki zagađivači (svjetske sile) to ne moraju!?
UN-ova definicija vladavine prava podrazumijeva poštovanje ljudskih prava: “Za sustav UN-a, vladavina prava je načelo vladavine unutar koje su sve osobe, ustanove i entiteti, javni i privatni, uključujući i samu državu, podložni zakonima koji su javno proglašeni, jednako se primjenjuju i štite od strane neovisnog sudstva te koji su u skladu s međunarodnim pravilima i standardima ljudskih prava.”
Tvrdi se da ključnu ulogu u zaštiti prava ima sudbena vlast koja neovisno o drugim granama vlasti sudi po zakonu. A gdje to imamo neovisno sudstvo? Praksa pokazuje da takvog sudstva nema, čast izuzetcima. Treba postaviti pitanje je li međunarodno pravo dobro pravo. Slučajevi pokazuju da se radi o lošem pravu, umjesto da tužilaštvo dokazuje krivnju optuženih oni dokazuje nevinost na međunarodnom sudu, slučajevi oslobađajućih presuda bez naknade troškova i štete koja je nanesena optuženom. Kakvo je to pravo? Kakva je to pravda međunarodne zajednice? To je smeće od prava koje ograničava slobodu, ugrožava egzistenciju, ruši čast i ugled građanina i sve to pod parolom promicanja ljudskih prava. A što onda kada imamo loše zakone i lošu vlast? Ništa jer je sve po zakonu diktatora koji su donijeli svoje zakone (Hitler, Staljin, Tito, Mao, Castro) i po njima sudili, ubijali, progonili, oduzimali imovinu. Sve po zakonu kojeg su donijeli ništa protuzakonito!
EU promiče načela europskog integracijskog procesa s ciljem učinkovite zajednice, demokratske i ekološki osvještene zajednice. Međutim, u praksi je to diktatura gdje jaki, moćni, bogati nameću svoje poglede na život, nameću svoja gospodarska pravila, nameću svoje poimanje pravde i demokracije. I tako umjesto demokracije, slobode i jednakosti za svih imamo diktaturu eurobirokrata. Moćni eurobirokrati se zalažu (i provode) za Europu dviju brzina, na moćne i na potlačene i to oni zovu slobodom, jednakošću i demokracijom.
U preambuli EU Povelje o temeljnim pravima navodi se: “Svjesna svojeg duhovnog i moralnog nasljeđa, Unija se temelji na nedjeljivim, univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti; Unija se temelji na načelima demokracije i vladavine prava. Ona pojedinca postavlja u središte svog djelovanja uspostavom statusa građana Unije i stvaranjem područja slobode, sigurnosti i pravde.”
Nažalost, Europa nije svjesna svog duhovnog i moralnog naslijeđa. Europa negira svoje duhovno i moralno naslijeđe jer je iz svog ustava izbacila kršćanstvo i krenula stramputicom i pitanje je gdje će završiti, vjerojatno u ropotarnici povijesti.
Kao pripadnik brojčano malog naroda moram naglasiti da su događaji iz daljnje (zločini nad zarobljenicima: Bleiburg, Maribor, Macelj, Križni putevi itd.) i bliže prošlosti (Domovinski rat) pokazali da za nas Hrvate ne vrijede prava na „život, slobodu i sigurnost…“. Oni koji proklamiraju prava su dozvolili agresiju na Hrvatsku a danas nam sude što smo ostali živi i sve to u ime ljudskih prava i međunarodnog prava!? Sramotno!
Ne trebaju nam deklaracije koje su neostvarive, neodređene, koje se ne mogu provesti u životu i koje vrijede samo za izabrane. Dekalog (Deset Božjih zapovijedi) su vjerska i moralna načela koja su iznad nerealnih i neostvarivih deklaracija i njih treba poštivati ako hoćemo biti pravedni, pošteni i moralni ljudi.
Dr. sc. Marko Jukić
