Kronologija jednog nesporazuma – Matošev odjek u suvremenome stihu
Kako su stihovi profesora i književnika Ivice Šušića iz Splita posvećeni Antunu Gustavu Matošu nepromišljenim i površnim potezom nekoga pojedinca proglašeni Matoševim
Neobičan sklop okolnosti doveo je do zabune vezane uz autorstvo jedne pjesme.
Naime, u knjizi pjesama Versi hrvatski, profesora Prve splitske gimnazije Ivice Šušića, tiskana je i pjesma “Kip domovine“ posvećena A. G. Matošu. Budući je koncepcija knjige takva da je svaka pjesma posvećena određenome književniku – sve pjesme motivima, ritmom, formom ili porukom podsjećaju na pjesme književnika kojemu su posvećene. U predgovoru zbirke njezin autor navodi kako „ …u pjesmi posvećenoj Marku Maruliću nalazimo dvostruko rimovani dvanaesterac, Džori Držiću akrostih, Ivanu Gunduliću osmerac, A. K. Miošiću epski deseterac, A. G. Matošu sonet, A. B. Šimiću slobodni stih grafički oblikovan…Pjesme pjevaju o mojim preokupacijama, onima kojima se na osobit način vežem za svoje pjesničke uzore. Oni progovaraju kroz mene, a ja kroz njih“ – pojašnjava Ivica Šušić. Zato se i dogodilo da je navedena pjesma zabunom počela biti prenošena kao Matoševa. Najprije je tiskana u nekim knjigama, potom izvođena na javnim skupovima i promocijama. Zadnjih dana, potaknuta aktualnim događanjima u Haagu, prenosi se društvenim mrežama u tisućama objava. I sve pod Matoševim imenom. Zanimljivo je i to da je tiskana u nekakvoj skraćenoj verziji (nedostaje cijela završna kitica), čime pjesma gubi svoju osnovnu poveznicu s Matoševom poezijom, sonetnu formu. Razumijem da čitatelj koji nije dovoljno predano iščitavao Matoša može pogriješiti. Manje mi je prihvatljivo da se to događa novinarima nekih vodećih hrvatskih dnevnih novina. Sasvim je neprihvatljivo da neprovjerene podatke prenose čak i institucije i portali kojima je osnovna djelatnost čistoća hrvatskoga jezika.
Kronologija nesporazuma
Onaj tko dobro poznaje hrvatsku književnost zna da su pisci kroz povijest težili vjerno zabilježiti sliku svoga vremena. Tako je Pavao Štos napisao poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., (kip, u značenju slika, stanje domovine). Matoš je svoju proznu crticu naslovio Kip domovine 188* želeći izraziti svoje nezadovoljstvo tadašnjim stanjem domovine. Šušićeva pjesma Kip domovine pokušaj je da se oslika naša stvarnost, uspostavi poveznica s Matoševim vremenom te ukaže na stoljetnu sudbinu hrvatskoga naroda koja se vremenom nanovo aktualizira. Motiv žene u katedrali uzet je iz Matoševe pjesme Pri svetom kralju, a boje haljine sadrže simboliku njegova Imaginarnog putovanja. Završna kitica, koja se u objavama na jezičnim portalima i društvenim mrežama niti ne navodi, parafrazirana je poenta Matoševe Stare pjesme koja izražava strah Hrvata od odnarođivanja. Studiozno proučavanje Matoševe poezije i duboko proživljavanje njegovih poruka izrodilo je originalnim stihovima primjenjivim i u današnjem trenutku. Pjesma je po versima hrvatskim složena, povezuje stoljeća hrvatske književnosti istom poveznicom – ljubavlju za pisanu riječ i nacionalnu književnost.
One koji možda još uvijek dvoje oko istinitosti ovih navoda upućujem na prvu objavu ove pjesme Ivice Šušića u časopisu Matice hrvatske Hrvatska obzorja, Split, 2002., str. 7. Potom je tiskana u zbirci „Plitvina“, u nakladi Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, Split, 2004., str. 64. Zadnja objava je u gore navedenoj knjizi pjesama tiskanoj u nakladničkoj kući Alfa, 2014., str. 39.
Kako se osjeća netko čiji se stihovi prenose u tisućama objava pod tuđim imenom? Zbunjeno. S nevjericom. Pokradeno. S druge strane, zar tisuće objava na društvenim mrežama dovoljno ne govori o njihovoj vrijednosti? Stavljanje tih stihova u kontekst književnoga stvaralaštva velikoga Matoša otvara prostor zadovoljstvu. Kako ne osjećati ponos kada pojedinci, institucije, portali nazivaju pjesmu vizionarskom veličajući je kao „najsnažniji krik za istinom i pravdom“?
Navodeći najcitiranije stihove ovih dana (Ivice Šušića, a ne A. G. Matoša):
… Nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti…
izražavam nadu da oni više nikada ne će postati odraz naše zbilje.
Divna Šušić, prof. savjetnik, Split
