Davor Dijanović: Krajnji je trenutak za buđenje i otpor prema dosadašnjoj autodestruktivnoj i mazohističkoj politici
Posljednjih dana svjedočimo stišavanju prvih reakcija na haašku presudu protiv hrvatske šestorke i na tragičan čin generala Slobodana Praljka. Mnogo toga je napisano i izrečeno, više pod utjecajem prirodnih i snažnih emocija, a manje kao rezultat racionalnog i trezvenog političkog promišljanja koje treba ići u pravcu odgovora na pitanje “što nakon presude?”.
Ono što se sa sigurnošću može zaključiti je činjenica da ovakve presude šestorci nedvojbeno ne bi bilo bez destruktivne politike hrvatskih vlada nakon 2000. godine. Te politike ne samo da nisu poduzele adekvatne pravne, političke, diplomatske i logističke napore da se ospore teze tužiteljstva, nego su pojedini političari aktivno radili na legitimiranju tih teza. Također, svakom je dobronamjernom čovjeku jasno da je presuda šestorci poraz tzv. međunarodne pravde i odraz posvemašnje truleži današnjega napredno-dekadentnog Zapada.
Što Hrvatskoj preostaje nakon skandalozne osuđujuće presude? Na pravnoj razini, vladajući političari trebali bi urgentno pružiti svu potrebnu pomoć odvjetničkim timovima osuđene šestorke. Rok za reviziju je godinu dana i shodno tome nema vremena za bilo kakvo čekanje. Revizija je dopuštena ako se otkriju nove činjenice koje nisu bile poznate tijekom prvostupanjskog ili žalbenog postupka, a mogle bi utjecati na donošenje drugačije presude. Revizija je do sada dopuštena jedino u slučaju vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina, kojemu je u reviziji kazna preinačena sa 17 na 10 godina. Izgledi za reviziju u slučaju šestorke nisu veliki (jer ipak nije riječ o pripadnicima JNA-agresora kao u slučaju Šljivančanina), ali nema nikakvog razloga da se ne pokuša.
Tko poželi biti Dudek, vrlo lako pronalazi svog Franca Ožbolta
Kad su u pitanju političke i diplomatske mjere, onda je rješenje za anuliranje negativnih implikacija osuđujuće presude samo jedno: povratak na suverenističku politiku obrane nacionalnih interesa, koja će podrazumijevati državnički stav da su interesi hrvatske države prvi i odlučni kriterij za vođenje unutarnje i vanjske politike svih hrvatskih vlada.
“Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske”- stajalo je na jednome od predizbornih plakata prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Navedeno predizborno geslo ponajbolje reflektira što je to suverenistički stav, a povijest svjedoči da je Tuđman to geslo provodio i u praksi. Franjo Tuđman devedesetih se godina nalazio na čelu hrvatske države u iznimno teškoj i kompleksnoj situaciji. I on je u vođenju politike morao raditi kompromise, no ti su kompromisi predstavljali taktičke poteze kao dio šire državničke strategije stvaranje i obrane Republike Hrvatske.
Razumni ljudi svjesni su da se Hrvatska i danas nalazi u vrlo kompleksnoj situaciji, stanje krize de facto je permanentno i vladajućim političarima nije lako donositi unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke odluke. Mi novinari smo tu da propitujemo i kritiziramo čak i onda kad se čini da je sve u redu, no uvijek valja uzimati u obzir i političku realnost. A ta je realnost, mora se priznati, da se i političari koji su danas na čelu Hrvatsku nalaze suočeni s velikim brojem problema koji svoje izvore imaju u Hrvatskoj (primjerice, kriza oko Agrokora), ali i izvan nje (nedavna haaška presuda, prijepori s okolnim zemljama).
Problemi, pritisci, pa i ucjene realnost su međunarodne politike, pa tako i relacija u kojima sudjeluje Republika Hrvatska, no fundamentalno je pitanje kako se prema tome postaviti. Nažalost, vladajući političari nakon Tuđmanove smrti ako već nisu služili kao čista transmisija stranih interesa, podanički su u i krajnje sluganski podvijali rep i pred najmanjim ucjenama koje su dolazile iz Londona, Washingtona, Bruxellesa ili nekog drugog centra moći. Haaška presuda kao i svi prijepori s okolnim zemljama, koji kulminiraju posljednjih godina, posljedica su podaničke politike i svijesti tih zemalja kako su hrvatski političari podanici koji će popustiti pred prvom ozbiljnijom ucjenom ili ukazom ako treba i trećerazrednog birokrata Europske unije. A tko poželi biti Dudek, vrlo lako pronalazi svog Franca Ožbolta.
Presuda šestorci je jasna dekapitacijska poruka Hrvatima u BiH
Kad je u pitanju položaj Hrvata u BiH, onda haaška presuda šestorci prevedena na real-politički rječnik znači jasnu poruku kako Hrvati u BiH nemaju što tražiti odnosno kako se moraju pomiriti sa sadašnjim stanjem potpune političke majorizacije od strane bošnjačkih političara koji, k tome, sve otvorenije koketiraju s islamističkim ideologijama i politikama. Od ulaska tenkova u Hercegovačku banku do danas sva politika zapadnih mentora prema BiH išla je u pravcu daljnje političke desubjektivizacije hrvatskog korpusa u susjednoj državi, a nedavna presuda samo je dala dodatni “legitimitet” takvoj politici.
Da su Hrvati u BiH zadržali “Herceg-Bosnu” kao svoj entitet unutar BiH, onda presuda šestorci ne bi bila toliko opasna po hrvatske interese, jer je jasno da niti sto presuda protiv vođa bosansko-hercegovačkih Srba ne može ukinuti Republiku Srpsku.No,Hrvati ne samo da nisu dobili svoj entitet u BiH, nego su osuđeni za pokušaj podjele susjedne države, što je očita kriminalizacija mogućih budućih hrvatskih zahtjeva za vlastitom autonomijom u toj državi. Ako se tome doda činjenica da Hrvati posljednjih godina snažno iseljavaju iz Federacije BiH hrvatska pozicija u susjednoj državi u perspektivi može imati jedino katastrofičarski scenarij.
A varaju se oni političari koji misle da nestankom Hrvata iz BiH ne će biti ugrožena i „kifla“ Republika Hrvatska, pa tako i pozicije i sinekure hrvatskih političara. BiH predstavlja meki trbuh Hrvatske, te s obzirom na zemljopisnu međuovisnost i niz sigurnosnih aspekata nestabilnost u BiH (koja bi se nesumnjivo intenzivirala eliminacijom Hrvata iz FBiH) po zakonu spojenih posuda prelila bi se i na Republiku Hrvatsku.
Posljednji poziv na trenutno buđenje i otpor prema dosadašnjoj autodestruktivnoj i mazohističkoj politici
Ako podaništvo i sluganstvo ostane karakteristika hrvatske politike u narednom razdoblju onda je kristalno jasno da možemo očekivati još podatniji ples po notama koje će dolaziti izvana. Nakon presude šestorci, u kojoj je presuđeno da je i Republika Hrvatska sudjelovala u “udruženome zločinačkom pothvatu” (nova “crna legenda” za političko bičevanje hrvatskog naroda), note će u Hrvatsku dolazi u svescima enciklopedijskog formata. Pristankom na te note političari bi potpisali finis Croatiae.
Suprotan pak, suverenistički stav vladajuće politike, koji će naići na svesrdnu potporu svih svjesnih hrvatskih građana koji žele normalan život u normalnoj državi (prema Kuharićevu načelu “tuđe poštuj, a svojim se diči”), značit će beskompromisno inzistiranje na diplomatskome načelu reciprociteta. Svaka ozbiljna država ima na raspolaganju političke i diplomatske instrumente da se odupre ugrozama koje dolaze od drugih subjekata međunarodnog prava, ali i od neformalnih interesnih skupina, a osnovno je polazište ne-odstupanje od zahtjeva jednakih kriterija i pravila za sve.
Hrvatska politika i diplomacija moraju pronaći saveznike u borbi za afirmaciju hrvatskih interesa u BiH, a treći entitet najbolji je način za ostvarivanje hrvatske jednakopravnosti u tom kontekstu. Poražavajuća je činjenica, krucijalni dokaz nesposobnosti i rasula hrvatske politike, na koju je nedavno upozorio mladi Marijan Knezović, da Hrvatska nema niti jedan lobistički ured u Washingtonu, dok bošnjačka i srpska strana imaju nekoliko takvih ureda.
Hrvatska napokon mora postati ozbiljna država koja vrši svoje temeljne funkcije ili će od nje vrlo skoro ostati samo ime i formalni okvir. U tom smislu čin generala Praljka posljednji je poziv na trenutno buđenje i otpor prema dosadašnjoj autodestruktivnoj i mazohističkoj politici. Sutra bi već moglo biti prekasno.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
