Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Još malo i eto nam Božića! ‘Hrvatski’ su mediji već započeli poravnavanje staza, doduše nekom drugom, mračnom ‘gospodinu’. Na to nam, kao uostalom pred svaki veliki katolički blagdan, nepogrešivo skreću pozornost vrišteći naslovi i udarne vijesti.

Tek što jedna (manje-više) patka na par dana obiđe svoja vjerna jata, evo ti u brišućem letu druge pa se često u zamiruću jeku prethodne već gnijezdi senzacija dolazeće. I vjerojatno će tako potrajati do Božića, a još je vjerojatnije da će nam začiniti blagdane barem do Sveta tri kralja. A zahuktalo se. Hm, očito je Božić jako blizu.

Počelo je nekako s člancima o onom famoznom kaležu. Pastoralno vijeće župe sv. Ante u Tučepima odlučilo za 350. godišnjicu svoje župe izraditi vrijedan kalež koji će ostati u njezinom trajnom nasljeđu. I, naravno, krenula je medijska hajka nakon koje se prosječan čitatelj zapita, kao uostalom mnogi u komentarima ispod spomenutih članaka, kakve veze ima Katolička crkva u Hrvatskoj i njezini svećenici s Isusom Kristom, ili u najmanju ruku, kakve veze imaju s danas medijski prilično obljubljenim papom Franjom (plemeniti papa Franjo postupno postaje medijska paradigma suprotstavljenosti ‘pokvarenom hrvatskom kleru’).

Ipak, razmislimo o dvije stvari. Prvo: što bi se dogodilo da su novinari svoje članke naslovili primjerice ovako: ‘Samozatajni župnik-humanitarac (jer župnik spomenute župe i jest angažirani humanitarac, op. a.) zahvaljujući nesebičnim prilozima vjernika ostavio župi vrijedno nasljeđe’; ili: ‘Vjernici nesebičnim darovima omogućili izradu vrijednog remek-djela, koje će baštiniti nadolazeće generacije’. Ovakve je naslove, naravno, teško zamisliti u predblagdansko vrijeme u današnjoj Hrvatskoj, a oni bi puno više odgovarali istini negoli naslovi objavljeni u domaćim medijima.

Slični pokloni vjernika Crkvi praksa su koja je postojala i koja će uvijek postojati. Vjernici žele sudjelovati u nečemu što će trajno obilježiti vjerski (i nacionalni) identitet – njihov, njihove župe, mjesne Crkve i sl. Nekad će to proći bez buke, a nekad, kao danas u ovakvim medijima premreženoj Hrvatskoj, uz mnogo pljuvanja. Vjernici su tako odlučili, donirali i vrijedan predmet koji trajno ostaje kao uspomena župi je tu. Za vijeke vjekova.

Drugo: vjernici moje župe dobrotvornim su prilozima u golemom postotku sudjelovali u izgradnji župne crkve. U tome sam, naravno, i sam sudjelovao. Dugi niz godina, poput mnogih drugih, izdvajao sam u tu svrhu dva posto iz svoje plaće. I nakupilo se toga poprilično. Sad će se netko upitati je li taj novac mogao ići za siromašne. Ne bi li njima bio potrebniji? Međutim, možemo postaviti i malo drukčije pitanje: zar izdvajanje za izgradnju crkve, izradu kaleža ili nešto slično znači da onaj koji je u tome sudjelovao neće za siromašne izdvojiti onoliko koliko je i bez toga namjeravao? Ne znači, nego upravo suprotno.

Najčešće oni koji druge prozivaju za ovakve i slične poteze, nemaju nimalo socijalnog osjećaja, a oni koji daju za jednu, dat će i za različite druge svrhe. Dakle, uz uobičajenu anticrkvenu propagandu, radi se o najobičnijem licemjerju. Ali, eto, još malo i dolazi nam Božić pa su ovakve vijesti postale svakodnevica!

Vidi se to i po najavama za film ‘Agape’, redatelja Branka Schmidta, koji obrađuje, kao stvorenu za ovo predbožićno vrijeme, temu mladog svećenika pedofila (ili homoseksualca, pitaj Boga što je). Evo kako se to oglašava u ‘hrvatskim’ medijima: ‘Gužva na crvenom tepihu: premijera kontroverzne drame o svećeniku pedofilu’ (Jutarnji list, 28.11.2017.), ‘Drama o svećeniku pedofilu: Ovacije za najiščekivaniji film’ (Showbuuz, 29.11.2017.), ‘Schmidtov film o pedofiliji i homoseksualizmu u Crkvi mogao bi podići dosta prašine’ (Tportal, 30.11.2017.)…

Ne ulazeći u kvalitetu spomenutoga filma, analizirajmo svu tu pompu koja se podigla oko njega. Najprije se zapitajmo koliko će ga ljudi pogledati. Nekoliko tisuća, ili eventualno nekoliko desetaka tisuća. I sad, sam film može biti ne znam kako korektno napravljen (osobno u to sumnjam, jer je upitno koliko je korektna sama ideja da se takvo što napravi i na gore opisan način oglašava), ali ostaje činjenica da se on oglašava kao film o pedofiliji u Katoličkoj crkvi. Veliki će broj ljudi, iako nikada neće pogledati film, pročitati najave za njega. A one jasno sugeriraju: opet bolesnici u Katoličkoj crkvi! Dakle, svjesno se i namjerno podmeće da je pedofilija uglavnom vezana uz Crkvu. A kakva je stvarna situacija?

‘… prema podacima, krajem 2016. godine bilo je 1417 registriranih pedofila (u Republici Hrvatskoj, op. a.), od kojih četiri žene, za koje se vode kazneni procesi. Zanimljivo je da se oni terete za više od četiri tisuće kaznenih djela, što znači da je svaki od njih počinio najmanje dva i više kaznenih djela. Registar je tajan, imena se ne objavljuju. Procjene su da je stvaran broj pedofila u Hrvatskoj barem deset puta veći…’.

Ovo je izvadak iz teksta koji je 14.02.2017. objavio Jutarnji list. Isto je objavljeno na portalima slobodnadalmacija.hr, 100posto.hr, 24sata.hr, net.hr [HYPERLINK: http://net.hr]… Kad se ovaj broj usporedi s brojem hrvatskih svećenika osuđenih za pedofiliju (nekoliko njih) situacija postaje savršeno jasna. Iako je strašno kad se bilo gdje pojavi i jedan bolesnik-pedofil, a posebno ako se radi o pedofilu u Katoličkoj crkvi, ovdje je ipak riječ o svjesnom nabacivanju blatom na tu časnu instituciju, koja se, usput kazano, jedina ozbiljno uhvatila ukoštac s tim zlom u svojim redovima.

Sljedeći slučaj vezan je uz najnoviju aferu oko donošenja darova u jedan zagrebački ‘privatni katolički dječji vrtić’. Naime, radi se o darovima koje je Europska unija namijenila najsiromašnijoj djeci u Hrvatskoj pa je na svakom paketiću pisalo ‘najpotrebitijima’. Jedino je u cijeloj ovoj priči važno (zbog čega je, inače, priča tako bombastično i iscrpno medijski tretirana) da se radi o medijima odioznoj ministrici koja je ‘donijela’ spomenute darove i da je u pitanju bio ‘privatni katolički dječji vrtić’ (može li vrtić biti privatni i katolički, odnosno crkveni?!).

Upravo se stalno isticalo da je u pitanju ‘katolički privatni dječji vrtić’, a ako je privatan, onda je nekako logično da se u njega upisuju djeca bogatih. A što će njima darovi s naljepnicom ‘potrebitima’. Dakle, sve je medijski posloženo za čistu peticu: zločesta Crkva opet krade siromašnima! A stvarnost je, kao i obično, dijametralno suprotna, jer je cijena boravka u vrtićima koje drže časne sestre otprilike jednaka cijeni u državnim vrtićima pa zacijelo među tom djecom ima zaista potrebitih.

Ali, kako rekoh, sve da ih i nema, to je u cijeloj ovoj priči posve irelevantna stvar. Riječju, zaista ‘jaka afera’, posebice u usporedbi s onom, primjerice, u Gunji, vezanom za Mrak-Taritaš ili bezbrojnim aferama povezanim uz bivše ministre Jakovinu, Vrdoljaka… spomenimo samo ove. O ovim aferama (ali zaista aferama s mogućim milijunskim pronevjerama) tzv. novinari i tzv. objektivni mediji, koji prozivaju ministricu Murganić i posredno pljuju po Crkvi, manje-više ni slovca nisu napisali. Zadaća im je, očito, drukčije zadana.

Ovdje bi još valjalo spomenuti kako je naslovom i ilustracijom o tome izvijestio Novi list. Svi koji ponešto znaju o današnjem novinarstvu znaju koliko je za čitanost objavljenog teksta važan naslov i popratna fotografija. U Novom listu naslov o gornjoj temi glasi: ‘TKO JE SIROMAŠNOJ DJECI UKRAO PAKETIĆE? Ministarstvo sad tvrdi da je poklone pripremio katolički vrtić’. Pored naslova je fotografija koju je odabrao urednik. Na njoj je časna sestra uz sliku Isusa Krista s trnovom krunom. I dok on očito pati, časna sestra se smiješi, a iza nje se, obješena o zid, nalazi slika djece koju čuva jedna njezina kolegica.

Možete zamisliti kako uz naslov o pokradenoj siromašnoj djeci na čitatelja može djelovati fotografija na kojoj odmah uočavate suprotnost neverbalnih poruka koje odašilju časna sestra i trpeći Isus, a kako tek, usred ‘afere’ u koju su na najpodliji način uključena siromašna djeca, odiozno djeluje ona časna (na slici) koja čuva skupinu nevine dječice. Ali, eto, ‘hrvatski’ mediji se upinju da nam priprave put ka svom ‘gospodinu’, koji obitava u najmračnijim jazbinama ljudskog duha.

Na koncu, spomenut ću samo još jednu pisaniju koja je, čini mi se, perfidnija od svih dosad navedenih. Perfidnija je jer je objavljena na portalu koji neki naivni čitatelji još uvijek doživljavaju desnim i domoljubnim (čast nekolicini časnih autora koji na njemu objavljuju) i jer, kao, brani Crkvu. Članak je objavljen na portalu Dnevno.hr pod naslovom ‘HDZ uništava Katoličku Crkvu’. Autor ovog pamfletića spominje nekakvu bezosjećajnu vjeroučiteljicu, koja bla-bla-bla… i onda poentira: ‘Crkva kao institucija, čini velike greške u komunikaciji. Ipak, tamo ima ljudi s kojima se može sasvim normalno razgovarati…’.

Ma je li moguće da u Crkvi ima ljudi s kojima se može normalno razgovarati?! Da čovjek ne povjeruje. Sve gluparije u pamfletiću nekako su povezane s HDZ-om i gore već spomenutom ‘aferom’ pa je, u tom kontekstu, sam kraj članka zaista vrhunac domišljatosti i novinarske ‘inteligencije’: ‘… ako želi zadržati ugled i značaj za Hrvate, Kaptol će se morati odvojiti od države, a pogotovo od HDZ-a. Jer svi antife, ljevičari, ateisti i komunisti ne mogu uništiti Crkvu. To može jedino HDZ’.

Bravo! Pet plus. Iz ovoga neminovno slijedi strašan zaključak: Katolička crkva u Hrvatskoj slizana je s državom, a pogotovo s oličenjem zla utjelovljenom u HDZ-u. Štoviše, vidimo da je HDZ crnji i od samog crnog vraga, jer znamo da je Isus rekao da Crkvu neće uništiti niti vrata paklena. Dakle, ne može je uništiti niti sam vrag, ali može HDZ. Moglo bi se, doduše, zaključiti da je HDZ ipak malo manje crn od vraga, ali onda slijedi logičan zaključak da Katolička crkva u Hrvatskoj nije dio Kristove Crkve, kad tako lako može biti uništena.

Ovih sam dana bio na zornicama u nekoliko različitih župa. Uzalud vam trud svirači. Crkve su prepune. Čini se da hrvatski čovjek još uvijek zna pronaći put do svoje Crkve, a Sin Božji, svojom milošću, preko nje do naših srca.

Izvor: Nikola Milanović/Misija

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save