Predstavljena zbirka pjesama “Srce je tamo gdje je domovina”
Ovo je Hrvatska, zemlja olujnih vjetrova…
I kada poslije svih pobjeda
i svih kalvarija jednog dana
od nas ostane samo pepeo i prah
Hrvatska će živjeti, jer Hrvatska je vječna ko’ nebo
ko’ o slobodi san.
Bila je to večer ushita ljubavi i poštovanja jedinoj i najljepšoj Domovini za koju je bio spreman život dati kada je trebalo obraniti njezinu slobodu i neovisnost. Snažan u izričaju, nepokolebljiv na djelu – to je pjesnik Ivica Eterović.
Kako je moja Domovina lijepa i velika i blistava na suncu
samo je moja ljubav veća jer je u srcu!
„Srce je tamo gdje je domovina“ treća je zbirka pjesama predstavljena pod zajedničkim pokroviteljstvom i organizacijom Ogranka Matice hrvatske u Splitu i Hrvatske udruge Benedikt u prepunoj dvorani Matice hrvatske u Marmontovoj 1. Zahvalnost je to dugogodišnjem članu za iskazanu podršku i vjernost. U svim svojim zbirkama ovaj vrijedni pjesnik promiče svjetove po svojoj mjeri, svojim osebujnim rukopisom i tako ih čini prepoznatljivima, svojima.
Uvijek je to spontana i nadahnuta poezija posvećena ljubavi, ljepoti i snovima, žudnji i željama, životnim i društvenim nedaćama, usudu smrti, dakle najbitnijim sastavnicama ljudskog življenja. Pjesnik je zaokupljen temama smisla života, njegove prolaznosti, varljive sreće. Potrudila sam se razumjeti poruke koje mi pjesnik šalje svojim stihom izravno ili prikriveno pa sam tako podijelila ovu zbirku pjesama u tri pjesničke cjeline: domoljubnu, ljubavnu i zavičajnu. Ovakva je podjela karakteristična za poeziju našeg pjesnika Eterovića iako su neke njegove pjesme i stihovi u njima vrlo često kombinacija različitih tema.
Kao dragovoljac Domovinskog rata u svojem stihu mu se neprekidno vraća izražavajući tako svoj žar neprolazne ljubavi kojom ljubi ovu zemlju,nepobjedivu i vječnu, zemlju raskošne ljepote i jedinstvenog plavetnila mora i neba. Ljubav prema rodnoj grudi kao i istina o njezinoj obrani postaju moto njegovih domoljubnih stihova. To potvrđuje i posvetom ove zbirke kada piše: „svim hrvatskim mučenicima kroz stoljeća; ljudima koji su živjeli i umirali za svoj san. A njihov je san bila slobodna domovina.”
Tako se naš autor pridružuje brojnim hrvatskim pjesnicima koji stihom i riječju pronose neusporedivu ljepotu svoje domovine i ogromnu žrtvu u obrani njezinog dostojanstva i slobode.To nam poručuje snažno, gotovo imperativno u pjesmi „Da se nezaboravi ’91“. Njegovi stihovi su poziv na ljubav i molitvu, na zajedništvo u sjećanju i poštivanju svih koji su nesebično darovali svoje živote – cijenu naše sretnije sadašnjosti i budućnosti.
Misterij ljubavi i nade u stihovima dopiru do nas u začudnoj isprepletenosti ljepote, čarolije ljubavnog i onog neodlučnog koje prati trenutke dok zanos traje. I baš ta neodlučnost, jer sreću treba prepoznati, ostavlja i autora u neostvarenoj ali žuđenoj ljubavi. Ali za ovog pjesnika ne vrijedi utjeha da vrijeme rane liječi, jer s vremenskim odmakom osjeća žal za propuštenim i neostvarenim. Ipak, pjesnikov optimizam je preživio sve Amorove strijele: Sve ima svoje vrijeme i treba slijediti svoj san, što je i život sav, doli jedan san! Na drugom mjestu poručuje nam hrabreći i sebe – Ljubav je dar s neba/a voljeti naš je smisao života/tko u životu nije volio/taj nije ni živio. Ljubav za ovog pjesnika ne znači samo osjećaje prema voljenoj ženi, već i ljubav prema majci, bližnjem, domovini, zavičaju, moru, žalu; zato je optimizam tako snažno naglašen i preživljava uvijek u njegovim pjesmama.Kada pjesnik ostaje razočaran u jednoj od svojih ljubavi, on se s punim žarom predaje svojoj drugoj ljubavi. Ipak, nepresušan izvor snage je u ljubavi prema domovini i vjeri u Boga – to je životni credo Ivice Eterovića koji naglašava u podnaslovu zbirke.
U stihovima posvećenim zavičaju nazvala sam autora mistikom mora. Možda smjelo, a možda me je samo zaveo ovaj moreplovac, kako sebe naziva, koji osjetilno doživljava i nama prenosi čitav registar Mediterana:more, ribare,ribe, kaiće,bure, juga, školjke, zvijezde. Dok pjeva o moru on pjeva o sebi, jer su more i pjesnik isprepleteni. Rekla bih da se pjesnik rasplinjuje u moru, a more se utapa u njemu, taj njegov dragi prijatelj, suputnik, sjećanje i radost. Uvijek i ponovno zaveden ljepotom mora i neba, ovaj je pjesnik čvrsto usidren za svoj škoj, svoj Brač kojemu korjenito pripada, čijim se škarpama uvijek s ljubavlju vraća: U srcu i uspomeni/ ostaju uvijek u meni/ta draga mala mista/ti bili kampaneli/.
Pjesma „Pjesnikova smrt“ zadržala je moju pažnju i zbog nečeg Matoševog u stihu. Posvećena je hrvatskom pjesniku domoljubu i buntovniku Janku Poliću Kamovu. To je pjesnik ljutnje, pobune, krika i potrage za slobodom duha, nesputanošću i boljim svijetom. „Ponoć,sjetna zvona/i neke noćne ptice huk/jecaj kroz gluhu tišinu/pa onda u muk./A htio sam do zvijezda jednom/No ne imah sreće,jer kroz trnje vodio je put…./ Namjerniče, neka tajna ženo/što priviđenje si/suza/san/pred grobljanskom kapelom stani/ jer umro sam tako mlad/.
Ali na kraju svih priča i stihova ostaje nam preporuka s puno optimizma g. Ivice Eterovića: „Treba slijediti svoj san /jer snovi su vječita snaga/krijesnice u noći/zanos duha…/nada…jer što je život sav/doli jedan san…..
O zbirci je uz autora govorio pjesnik Mate Buljubašić, a pravu čaroliju večeri poklonili su nam učenici OŠ Mejaši iz Splita krasnosloveći stihove pjesama iz ove zbirke odabirom i pažnjom njihove vrsne mentorice prof. Divne Šušić. Našu zahvalnost i pažnju zaslužili su: Nina Zec Orlović, Lucija Barić, Josip Kegalj, Leona Blažević Bandov, Ana Lovrinčević i Toni Džalo.
Za raspjevanu atmosferu večeri zahvalni smo mladim i nama uvijek dobrodošlim glazbenicima VIS-a Gospe od zdravlja iz Splita. Voditeljica programa bila je prof. Margita Vučetić. Tako se ova lijepa fešta stihova i nota nastavila uz bogatu trpezu ukusnog domjenka.
Margita Vučetić/HUB
