23. prosinca 1992. osnovane Pume – za čime žali varaždinski punker koji je prvi ušao u Knin s tenkom T-55?
Ne žali on danas za snimkom nekog koncerta varaždinskog punk-sastava Bakin podrum, riječkih Termita ili prvih Prljavaca, kako bi vjerojatno pomislili oni koji ga poznaju iz vremena od prije nekih tridesetak i više godina, već “žalim za filmskim zapisom ulaska u Knin tenkovskog voda 7. gardijske brigade na čelu s tenkom T-55″. Tim tenkom je zapovijedao Vladimir Miljenović, koji je kao dio najisturenijeg dijela Hrvatske vojske prvi ušao u sjedište pobune i rata protiv Hrvatska tog povijesnog 5. kolovoza 1995. godine, svjedoči sam Vladimir Miljenović zvani Bronx, ratni heroj i jedan od bivših pripadnika svojedobno žive varaždinske punk-scene, piše tportal.hr
Snage 7. gardijske brigade iz Varaždina spuštaju se s Dinare i prve ulaze u Knin, te u jutarnjim satima uspostavljaju kontrolu nad gradom i na kninsku tvrđavu podižu zastavu Republike Hrvatske koja je zalepršala već oko deset sati istoga dana. U tenku T-55 koji je prvi ušao u Knin, uz zapovjednika Miljenovića, bili su i ciljač Mario Gerić iz Šemovca, poslužitelj Kristijan Vajcek iz Brista, te danas pokojni vozač Ivica Delić iz Velike Gorice.
Sedma gardijska motorizirana brigada osnovana je odlukom predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana 23. prosinca 1992. godine. Sjedište joj je bilo u Varaždinu. U Domovinskom ratu je, pod izravnim zapovijedanjem Glavnog stožera, ostvarila izuzetne uspjehe i sudjelovala u najznačajnijim operacijama i akcijama Hrvatske vojske. Osnovnu strukturu u formiranju 7. gardijske brigade činila su 263 pripadnika 5. bojne 1. “A” brigade ZNG-a Tigrova koja je bila smještena još od početka rata u Vinici pored Varaždina.
Oslobađanje Knina – golemi strateški i moralni značaj za pobjedu u ratu
Već ranije je HV počela nezaustavljivo napredovati prema zloglasnom četničkom uporištu Kninu, a drugog dana napada, 5. kolovoza 1995., 7. i 4. gardijska brigada iz Splita kreću prema Kninu s ciljem oslobođenja grada. Svladavaju razbijene i demoralizirane neprijateljske formacije.
Snage 7. gardijske brigade spuštaju se s Dinare i prve ulaze u Knin te u jutarnjim satima uspostavljaju kontrolu nad gradom i na kninsku tvrđavu podižu zastavu Republike Hrvatske koja je zalepršala već oko deset sati istoga dana. Prije 12:00 sati stiže i 4. gbr, te uskoro na kninskoj tvrđavi lepršaju dvije velike hrvatske zastave. Već 6. kolovoza 1995. godine u oslobođeni hrvatski kraljevski grad Knin dolazi državni vojni i civilni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Oslobođenje Knina imao je golemi strateški i moralni značaj značaj za potpuno svladavanje agresora i sveukupnu Hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu.
‘Kao ni mnogi drugi, ni ja nisam ni sanjao sve ono što se događalo devedesetih. U glavi su mi bili neki potpuno drukčiji planovi. Međutim, kada su u Hrvatskoj počeli prvi sukobi javio sam se u 5. bojnu 1. a brigade Hrvatske vojske, odnosno tadašnjeg Zbora narodne garde. Iduće godine otišao sam za instruktora oklopništva u Centar za obuku i odgoj vojnika u Pazinu iz kojeg sam se vratio u 7. gardijsku u kolovozu 1993. godine’, prisjeća se bivši zapovjednik 2. tenkovskog voda 2. tenkovske satnije Oklopno-mehanizirane bojne 7. GBR-a Pume.
Među nizom operacija HV-a u kojima je sudjelovalo zajedno sa suborcima iz Puma, izdvaja Zimu ’94., Skok 1 i Skok 2 jer su one bile bitne za Oluju, zajedno s Ljetom ’95., operacijom koja je neposredno prethodila oslobađanju Knina.
‘Nakon gotovo svakodnevnih sukoba od jeseni 1994. i više poginulih i ranjenih, uspjeli smo uoči Božića ovladati visovima Dinare nedaleko od Knina. Onamo, na visinu višu od 1.700 metara, došli smo s tenkovima i drugim oklopnim snagama što nikada prije nitko nije učinio. Zima je bila jaka, desetak i više stupnjeva ispod nule, i trebalo je to izdržati sve do veljače kada nam je stigla zamjena’, prisjeća se Bronxov suborac Stevan Tramburovski, zapovjednik protuoklopnog voda PORD-a 7. GBR-a koji je te zime izgubio dvadesetak kilograma.
Knin – tako blizu, a tako daleko…
Kada su spriječili pad Bihaća, krajem srpnja 1995., pripadnici 7. GBR-a oslobodili su Bosansko Grahovo u sklopu akcije Ljeto ’95., nakon čega su se našli nedaleko od Knina.
‘S tih položaja imali smo pod paljbenim nadzorom vojni poligon Crvena zemlja koji se nalazi na obroncima Dinare, iznad Knina. No, neprijatelji su ondje postavili dvije jake otporne točke na dominantnim visovima Igli i Samaru s kojih su nadgledali ulaz u Knin. Međutim, što je još važnije, zbog konfiguracije terena koji je bio i miniran, nikada nitko nije vjerovao da se kroz Crvenu zemlju može ući tenkovima u grad niti je to itko očekivao. Bili smo tako blizu Knina, a zapravo tako daleko’, veli Miljenović.
Iako je optička udaljenost bila razmjerno mala, stvarna je bila puno veća zbog uspona i ponora obronaka Dinare po kojima su bile i mine.
‘Znajući da neprijatelj zbog svega toga očekuje naš napad a glavne strane, odlučeno je da se krene sa suprotne, stražnje strane, preko Dinare i Crvene zemlje, i to tenkovima i drugim oklopnim sredstvima koje smo gore dopremili. Bile su to snage 1. i 2. tenkovske satnije 7. GBR-a. No, nakon što nas je napalo neprijateljsko zrakoplovstvo i topništvo 1. kolovoza, ništa se nije znalo do 3. kolovoza kada smo dobili karte Knina, a već sutradan krenuli smo na Iglu i Samar gdje smo se žestoko sukobili, nakon čega smo ovladali poligonom Crvena zemlja. Pritom smo napravili tenkovski desant uzimajući pješaštvo na tenkove kako bismo što prije ovladali područjem. To smo uspjeli ne samo zahvaljujući djelovanju topništva i pješaštva, nego i jednog buldožera Caterpillar koji je našim tenkovima iskrčio prolaz do neprijateljskih položaja na Crvenoj zemlji, a vozio ga je iznimno hrabar suborac iz inženjerije po kojem su neprijatelji stalno pucali’, veli Tramburovski.
Zašto su prvo u Knin ušli tenkovi, a ne pješaci?
Oslobađanje Knina, nova faza operacije Kozjak ’95., kako se zapravo u HV-u zvala Oluja, počelo je 5. kolovoza u 5 sati.
‘Najprije je 1. tenkovska satnija ovladala selom Kovačići pet kilometara od Knina, dok se moj tenkovski vod 2. tenkovske satnije spustio s Crvene zemlje u Knin prema kojem se krenulo s više strana. Ušli smo iz smjera sjeveroistoka i to kroz redove 1. tenkovske satnije. Pješake smo imali na tenkovima, ali na Sivom putu neprijatelj je zapucao iz tenkova na nas. Jedna je granata pala ispod tenka te ranila naše pješake, zbog čega su oni sišli s tenkova i nastavili pješice. Tako su prema Kninu krenuli prvo tenkovi kojima se u borbama u gradu pridružilo pješaštvo koje je pratilo i osiguravalo tenkove’, veli Miljenović.
‘Sutradan, 6. kolovoza, predsjednik Franjo Tuđman došao je u Knin i kninsku tvrđavu, a već 8. i 9. kolovoza krećemo iz Knina. Dio prema Drvaru, a dio prema državnoj granici u smjeru Srba. Naravno da smo u to vrijeme bili sretni, ali sve smo to vidjeli kao dobro obavljen zadatak. Tek nekoliko dana kasnije shvatili smo što smo napravili’, završava bivši varaždinski punker i ratni heroj Vladimir Miljenović.
Izvor: narod.hr/tportal.hr
