Marijana Petir: Lažni zaštitnici ljudskih prava
Kada se ljudska prava tretiraju kao privilegija samo jedne skupine u društvu, a ne svakog čovjeka i kada se toj temi pristupa isključivo selektivno, onda se dovodimo u situaciju da pod krinkom tobožnje zaštite ljudskih prava, kršimo prava nekog drugog, dapače, ugrožavamo njegova ljudska prava.
{jathumbnail off}Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu i unatoč rigoroznom Zakonu o suzbijanju nasilja na utakmicama, naše tribine nisu lišene neprimjerenih povika i skandiranja koja vrijeđaju tuđe osjećaje i dostojanstvo i to je za svaku osudu. Zna se čak i tko su predvodnici takvih skandiranja, i gdje točno stoje kada dođu na stadion, i koji interes pokreće takvo ponašanje, no unatoč svemu navedenom, ništa se ne poduzima. Sve dok Hrvatska ne pobijedi. Tada neprimjereno skandiranje postaje predmet rasprave, ali ne ono usred utakmice, organizirano od spomenute skupine, već skandiranje nakon utakmice, potaknuto, kako kažu, nastupom reprezentativca Šimunića. A raspravu u javnosti koja je poprimila međunarodne razmjere potaknuli su tzv. dežurni zaštitari ljudskih prava koji su Šimunića optužili za „rušenje ustavnog poretka i veličanje totalitarnih sistema“ te su zatražili najoštrije kazne za njega – od zabrane nastupa na utakmicama do zatvora.
Oduzeti ponos Hrvatskoj
Naime, iste te zaštitare ljudskih prava nije smetalo kada je na nedavno održanoj utakmici u Beogradu na kojoj je bio prisutan ministar Jovanović, spaljena hrvatska zastava, pokušalo se spaliti transparent „Vinkovci – vrata Hrvatske“, Vukovar je bio ispisan na ćirilici na transparentu tijekom cijele utakmice, a hrvatskim navijačima se vikalo: „Ubij ustašu!“. Ne sjećam se da je prekinut prijenos utakmice, ne sjećam se da je ministar Jovanović napustio utakmicu, ne sjećam se da je osudio skandalozne ispade netrpeljivosti i ksenofobije prema hrvatskom narodu i ne sjećam se da su zaštitnici ljudskih prava uopće smatrali da je to problem. Jer dok se vrijeđa i gazi sve što je hrvatsko, kršćansko, moralno, radišno i pošteno u Hrvatskoj, onda to nije predmet njihovog interesa. No, kada Hrvatska pobjedi, onda treba naći razlog kako umanjiti tu pobjedu. Kada Hrvatska u nečem uspije, onda se traži način kako poniziti tu istu Hrvatsku, kako joj oduzeti ponos. I to se naziva brigom za ljudska prava.
Dvostruki standardi za ljudska prava
No, nasilje koje se vrši nad Željkom Markić i pristalicama Inicijative „U ime obitelji“ promatra se bez imalo sućuti i bez ijedne riječi, jer oni očigledno ne trebaju imati ljudska prava. Slična je stvar s Šimunićem kojeg se doslovce sotonizira. Je li je organizator utakmice napravio propust kada je Šimunić dobio nakon utakmice mikrofon u ruke? Ili je organizator napravio propust kada je dozvolio Fifinom delegatu da zabrani unošenje transparenta „Vukovar 91“ na utakmicu, kao i da se održi minuta šutnje za sve žrtve Vukovara, što je skandalozno. I to u našoj vlastitoj državi na našem vlastitom stadionu. I da li je HRT napravio propust kada je to prešutio cjelokupnoj hrvatskoj javnosti? Da li je Šimunić pola sata nakon završetka utakmice trebao predvoditi navijanje na način na koji je predvodio? I je li mogao znati da će mu publika odgovoriti onako kako je odgovorila? Teško je reći da li je uopće razmišljao o tome, no vidim da su mnogi povrijeđeni njegovim nastupom i poštujem njihove osjećaje i razloge. Sve ono što se može dvosmisleno shvatiti, a osjetljivo je, naravno da je bolje izbjegavati jer smo inače na skliskom terenu.
Ljubav prema vlastitoj zemlji
No, treba podsjetiti da je Joe Šimunić odrastao u Australiji, odgajan je da voli svoju zemlju i čezne za njom. Svatko od nas u svom srcu ima čežnju i zna kolika je velika ljubav koja vas vodi da biste tu čežnju ostvarili. Ne poznajem Šimunića, no imala sam prilike prije 10 godina posjetiti australske Hrvate i tada me je iznenadila spoznaja da je za njih vrijeme stalo onog dana kada su zbog komunističkog režima morali napustiti Hrvatsku. I da je sva njihova čežnja koncentrirana na to da se jednom vrate u svoj dom. Zato bi prigodom hajke i kažnjavanja hrvatskog reprezentativca Joa Šimunića trebalo stati na loptu, sagledati kontekst, utvrditi da Šimuniću nije bilo na pameti ustaštvo, već ljubav prema domovini koju voli i ponos da je hrvatska reprezentacija pobijedila te zaključiti da je ova hajka na njega nepravedna i da je kazna koja mu je izrečena nepotrebna. Sama policija je izjavila da nema kaznenog djela, a Joe Šimunić odlučno se ogradio od svake pomisli i namjere koja uključuje bilo kakvu mržnju, nasilje, rasizam i slične zle pojave.
Da na hrvatske stadione treba uvesti red i da to nismo uspjeli niti rigoroznim zakonom koji imamo, to je istina. I da Hrvatski nogometni savez tu treba podmetnuti leđa i drugačije se postaviti, i to je istina. I da HRT kao javna televizija treba procijeniti kada je riječ o neprimjerenom postupanju i poduzeti adekvatne mjere, i to je istina. I da skupini ljudi (ne mogu ih zvati navijačima) koji neprimjereno skandiraju na svakoj utakmici nije mjesto na stadionu, i to je istina. Ali da se treba zasjenjivati pobjeda reprezentacije produkcijom afera to ne bi smjela biti istina. Da oni koji se kunu u ljudska prava ne štite ljudsko pravo svakog čovjeka, to ne bi smjelo biti istina. I da bi političari koji dobivaju plaću od ovog jadnog, gladnog i napaćenog naroda trebali štiti njegove interese, to bi trebala biti istina. No, to mogu samo oni političari koji vole svoju zemlju i svoj narod.
Autor: Marijana Petir/Pastoral za mlade Zagrebačke nadbiskupije
