Nikola Milanović: Mir stanuje tamo gdje je Bog
Naši su nam pastiri za ovaj Božić poželjeli obilje Božjeg blagoslova te uputili mnogo zanimljivih i poticajnih poruka. Božji dolazak među ljude označili su kao poziv da se mijenjamo, da rušimo barijere podignute među nama, da se okrenemo onima koji su u potrebi, ali i da širom otvorimo oči te prepoznajemo sve lukavije zlo koje se nadvija nad našom sudbinom.
Što bi bio Božić bez majke?
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u svojoj se božićnoj poruci osvrnuo na ulogu majke: „Braćo i sestre, slavimo Božić – Božji dar u godini koju posvećujemo majkama i majčinstvu. Što bi bio Božić bez majke? Praznina. Tama. Majka je svjetlo koje nas obasjava, ognjište koje grije. Majka okuplja svoje sinove i kćeri; ona je središte oko kojeg se grade svi obiteljski odnosi. Majka je duhovno svetište – obiteljski hram. Svojom nježnošću, ljubavlju, pažnjom i sebedarjem gradi toplinu obiteljskog doma… Majka je blagoslov za obitelj, a po obitelji blagoslov je za društvo i čovječanstvo…”.
Nadbiskup Barišić nas podsjeća da u ljudskoj povijesti jedna majka ipak zauzima posebno mjesto. To je Blažena Djevica Marija. Po njoj nam je Otac nebeski podario Spasitelja, koji nam je otkrio Oca i istinu o nama. A ona je da je čovjek stvoren na sliku Božju, kao muškarac i žena. Muškarac i žena su različiti, ali jednakog su dostojanstva. Današnji mentalitet nam, nažalost, pruža drukčiju sliku odnosa muškarca i žene, koja ide od podčinjenosti, podcjenjivanja i iskorištavanje žene, sve do emancipacije koja žene zatvara u samodostatnost, poručuje nam nadbiskup.
„Grijeh je stvorio i stvara razdor i poremećaj odnosa muškarca i žene te je unio i unosi nasilne odnose. Nasilje je bezbožno, nehumano i opasno… Ako nasilje zahvati još i majčino krilo – utrobu, onda se ne može više graditi svijet mira i poštovanja života drugih. Ako ljudski život više nije siguran niti u majčinoj utrobi, gdje to drugdje može biti? Nije li i ovo strašni oblik nasilja nad ženom – majkom, kojega i sama žena prihvaća i čini nad samom sobom i svojim najuzvišenijim dostojanstvom – biti majkom?”, pita se nadbiskup Barišić, navodeći da je svaki „pokušaj uspoređivanja žene s modelom muškarca pogrešan, ograničen i suprotan Božjem planu”.
Nadbiskup svoju poruku zaključuje razmišljanjem o cjelovitom obiteljskom odgoju, u kojem značajnu ulogu imaju i otac i majka. I sam Sin Božji povjeren je obitelji kako bi mogao rasti u ‘mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima’ (Lk 2, 52).
Pastiri i mudraci
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić u betlehemskom događaju posebno spominje pastire: „Oni su budni i u zvijezde zagledani, te sposobni vidjeti i onkraj privida. Prosvijetljeni osluškuju, te u stavu klanjanja i adoracije obraćaju se Novorođenomu”. Uz pastire spominje i mudrace, ljude koji čitaju znakove vremena i donose darove koji označavaju puninu vremena i na simboličan način govore o vezi koju Bog događajem Božića uspostavlja s čovjekom. Krist želi pristupiti svakom čovjeku, ali „činjenica je da su ga samo dvije vrste ljudi prepoznale i radovale se njegovu dolasku.
To su bili priprosti, jednostavni i siromašni pastiri, te učeni, mudri i poučljivi kraljevi s istoka. A to znači ako želimo u malom Djetetu prepoznati Boga, treba nam jednostavno, otvoreno, poučljivo i djetinje srce. A za razumjeti ga potreban je um koji ga prihvaća i iskreno mu se klanja, poput mudrih kraljeva s Istoka”, zaključuje nadbiskup Želimir Puljić.
Sin Božji došao je i siromašnima i bogatima
Riječki nadbiskup Ivan Devčić podsjeća nas da se Sin Božji rodio u štalici, čime je na samom početku svog ovozemaljskog života pokazao koliko je solidaran s najpotrebitijima među nama. Nije stoga čudno da su mu se prvi došli pokloniti pastiri. Ali, Isusu je stalo do svih ljudi pa mu svoje poštovanje odmah potom dolaze izraziti i bogati mudraci s istoka.
Tako je novorođeni Spasitelj pokazao da je došao spasiti i siromašne i bogate: „Zapravo, možda su ovi posljednji u njegovim očima bili veći siromasi nego oni prvi koji su živjeli u stvarnom siromaštvu, jer u Božjim očima ne čini čovjeka bogatim ono što ima nego ono što jest, odnosno kakav je u svom srcu”. Isus je blaženima proglasio „siromahe duhom”, a takvi siromasi mogu biti i materijalno bogati. Zato je ovo blaženstvo dostupno i siromasima i bogatašima, ali jednako tako može biti nedostupno i jednima i drugima. Bogatima postaje nedostupno ako su robovi onoga što posjeduju, a siromašnima ako ih zarobljuje želja za posjedovanjem ili osjećaj zavisti prema bogatima, navodi nadbiskup Devčić.
Tijekom bogate crkvene povijesti, piše on dalje, mnogi su kršćani pokazali velikodušan primjer zauzetosti za potrebite pa u tom kontekstu spominje sv. Antuna opata, sv. Antuna Padovanskog, sv. Franju, sv. Tereziju iz Kalkute ili sv. Damjana De Veustera, apostola gubavaca. „U svjetlu rečenoga trebamo shvatiti i prihvatiti kontinuirano zauzimanje Pape Franje za siromahe, posebno njegove uporne pozive Crkvi i svijetu da toj našoj najpotrebitijoj braći pomognu kako bi mogli živjeti dostojno čovjeka. Koliko ljubimo siromahe, toliko ljubimo Krista! U tom smislu oni su lakmus-papir naše vjere i humanosti.
Papa nas na to upozorava koliko riječima toliko i znakovitim gestama”, zaključuje nadbiskup Devčić čestitajući svim vjernicima Božić uz želju da „nominalno kršćanstvo ustupi mjesto stvarnome, a prividna briga za siromahe istinskoj brizi”.
„Savez u dobru”
Kardinal Bozanić, spominjući božićno vrijeme kao vrijeme u kojem se Božja sućut očitovala čovjeku, započinje zaista zabrinjavajućom činjenicom koja kao da se duboko usadila u svijest našega čovjeka: „Znamo da je posljedica grijehom zahvaćene ljudske naravi to da je čovjek spreman više isticati zlo negoli dobro, da nam u našoj sredini više zanimanja privuče ono što je loše, a manje ostvareno dobro i vijesti o tom dobru.
Vidljivo je da postoje ljudi i skupine što se upravo natječu kako bi našli što više zla oko nas i uvećali njegovo očitovanje; kao da se sugerira kako u nas ništa ne valja i kako sve ide u pogrješnom smjeru. U narodu i domovini rastače se samopoštovanje i zdravo pouzdanje, guši se i umrtvljuje zdravi ponos. I nije tek dojam da se to čini vještim manipuliranjem u isticanju, odnosno zatajivanju, određenih činjenica, kao i ciljanim djelomičnim predstavljanjem, onim, naime, kojim se fragment izdvaja i iskorjenjuje, da bi bio tumačen bez cjeline.
Življenje u našoj domovini prečesto se opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja. Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji, naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga poziva, institucija…
I čini se da se nad sve što nas okružuje stavlja mač neizvjesnosti. Razboritost i srce nam govore da takav pristup pokreće složene procese rastakanja hrvatskoga identiteta, s posljedicama koje nisu do kraja sagledive, ali je njihova štetnost itekako vidljiva…”. Zato je važno ovo vrijeme u kojemu nam dolazi Bog donoseći ljubav, sreću i slobodu i u kojemu nam daje milost da prepoznemo njegovu prisutnost u otajstvu dobra, koje neizmjerno nadilazi prolaznu korist i osobne ciljeve.
A Bog je uvijek s nama, čak i onda kad mi ne računamo s njim ili ga odbijamo, navodi kardinal pozivajući nas da zastanemo pred jaslicama i razmišljamo o ljudima koje simboliziraju figure pred nama: o Mariji i Josipu, pastirima, mudracima – koji su svi oličenje dobra, ali i o protivnicima dobra koji su zbog svoje oholosti zaslijepljeni zlom i koji su nasiljem željeli zaustaviti Život.
Kardinal naglašava da Božja ljubav pobjeđuje suprostavljenost životu i svako drugo zlo. Kad smo u miru s Bogom, bliski smo i čovjeku, a baš to je točka na kojoj počinje rasti i jačati „lanac dobra”. Zato kardinal poziva da „Božju ljubav koja je ‘razlivena u našim srcima’ pretočimo u otajstvo ‘Saveza u dobru’. A odakle krenuti? Od ljudi koji nam daruju ljubav, koji se žrtvuju za druge i zalažu za istinu. Pritom ne smijemo previdjeti obitelji koje prepoznaju najveće bogatstvo u djeci kojom ih je Bog obdario.
Pred očima su nam ljudi koji se brinu za potrebite, koji brane dostojanstvo ljudskoga života, počevši od hrabrih roditelja i medicinskoga osoblja preko znanstvenika i političara do dragovoljaca na raznim područjima”. Poslanje izgrađivanja „Saveza u dobru” kardinal prije svega vidi u župnim i molitvenim zajednicama te u angažmanu mnogih predanih i osposobljenih vjernika. Na kraju nas kardinal poziva da budemo nositelji dobra, jer „Savez u dobru” započinje u našim obiteljima, među prijateljima i suradnicima. Savez je potreban i našoj Crkvi i našoj domovini, jer je blagoslov nasuprot svemu što širi strah, netrpeljivost i nepovjerenje.
Odbijajući Boga zatvaramo vrata svoga srca siromasima i slabima
Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić poručuje da nam se često ponavlja da, poput Heroda i njegovih podanika, postajemo usredotočeni samo na sebe. Takvi nismo sposobni ‘vidjeti’ Boga, ne možemo ga otkriti ni susresti. Ne možemo živjeti najdublju istinu koja jasno poručuje da je čovjek biće zajedništva s Bogom.
Bez Boga se produbljuju osjećaji praznine i besmisla, osamljenosti i napuštenosti. Gorčina u srcu raste i pretače se u naše međusobne odnose pa se društvo dijeli i sukobljava. „Zbog toga i toliki otpor riječima Crkve koja, propovijedajući Evanđelje, ukazuje na to da bismo se trebali mijenjati, obratiti se. Odbijajući Boga, mi zatvaramo vrata svoga srca i bližnjima, osobito siromasima i slabima.
A posljedice toga tako su očite: od zatvorenosti daru života i teške demografske slike naših sela i gradova, do osjećaja nesigurnosti, nedostatka solidarnosti i dijaloga, što, nadalje, pogoduje korupciji, iskorištavanju tuđega rada i bezosjećajnosti spram onih koji su prisiljeni raditi i nedjeljom, sve do problema odlaska i iseljavanja mladih zbog besperspektivnosti, nezaposlenosti i siromaštva”, poručuje nadbiskup Hranić te navješta veliki zaokret u dolasku Radosne vijesti.
Božja ljubav nadilazi našu zatvorenost. Bog je sišao u našu tmurnu stvarnost i usprkos svemu ostaje vjeran svojoj ljubavi prema nedostojnom čovjeku. Došao je da nas prosvijetli, pomiri sa sobom i međusobno, da sruši pregrade među nama, „dolazi nas otvoriti za iskustvo ljubavi koja se daruje bez računice, za dobrotu i solidarnost, za bračno i obiteljsko zajedništvo i za dar života”, zaključuje nadbiskup Hranić u svojoj poruci.
Mir stanuje tamo gdje je Bog
Bog prihvaća jaslice, jer u trenutku silaska s neba za njega nema mjesta među ljudima. To se tijekom povijesti ponovilo mnogo puta, poručuje nam kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski: „Zaokupljen trkom za uživanjem, zaslijepljen sebičnošću, vođen oholim nadmetanjem i zahvaćen pohlepom čovjek današnjice kao da sve više gubi osjećaj za tu božansku skromnost koja se očitovala rođenjem u jaslicama. Doživjeti Isusovo rođenje znači vratiti se skromnosti, poniznosti, jednostavnosti.
Evanđelje nam poručuje da se Bog objavljuje malenima. I ovaj Božić divna je prigoda da se otvorimo Božjemu Sinu i poput njega prihvatimo život u jednostavnosti i skromnosti”. Božićno je vrijeme najprikladnije za doživljaj beskompromisne i trajne Božje ljubavi prema čovjeku, vrijeme je to Boga kojeg slavimo na visini i vrijeme mira među ljudima na zemlji. Mir stanuje tamo gdje je Bog, a kad prognamo Boga iz svoga života, u nama se nastanjuju praznina i nemir, mržnja i zavist, koje nerijetko vode u teške sukobe.
Mnogi su u BiH iskusili strahotu rata, nastavlja kardinal, međutim kao da se javlja strah od novoga rata: „Mira neće biti dok Bog ne bude na prvom mjestu u našem srcu i našim obiteljima i dok u našem društvu ne zavladaju zakoni utemeljeni na Božjem zakonu ljubavi i otvorenosti prema životu”. Kardinal je svim vjernicima poželio da ih božićna radost zahvati, ispuni i oplemeni kako bi zračili Kristovom prisutnošću. Želi da im Božić izliječi sve rane, da se ne daju zavesti mračnim glasinama koje kradu nadu. Poziva ih da otvore srce „susjedima i komšijama” koji drugačije vjeruju, jer sve povezuje ista Božja ljubav.
Svi su pozvani na suživot u domovini Bosni i Hercegovini, zaključuje svoju poruku kardinal Puljić te, čestitajući svima Božić, na kraju spominje političare, siromašne i prognane, bolesne i nemoćne, utamničenike i teške grješnike, medijske i prosvjetne djelatnike, sve majke i one koji su se „odazvali Božjem pozivu da Gospodina životom veličaju i slave te nesebično služe ljudima”.
Izvor: Nikola Milanović/misija.slobodnadalmacija.hr
