Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača.

Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine. To je vjerojatno najveći hrvatski ep. Nadahnuće su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića. Tresić Pavičić je svoje djelo nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva”.

Ep je sastavljen od 21.406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Autor je želio očistiti hrvatsku povijest od laži i izopačivanja. Tresić završava svoj ep mišlju da nijedan narod nije prolio toliko krvi za obranu stečevina čovječanstva kao hrvatski narod. Ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj 2000. g., ali ni do danas nije dobio dostojnu pozornost.

Gvozdansko – Hrvati ubijeni u vrijeme NDH, ostatak u Domovinskom ratu

Kao niti činjenica da je na sam Božić 1941., isto kao i u obližnjem Zrinu, tzv. “ustaničko” stanovništvo, u stvari susjedi iz obližnjih sela, ubilo bez milosti sve Hrvate Gvozdanskog na koje su naišli: njih pedeset i pet. Istu su sudbinu 9. rujna 1943. doživjeli i stanovnici Zrina, koji se nikada kasnije nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Crkva u Gvozdanskom obnovljena je tek 1963., a zatim ponovno srušena 1991.g. Tada su se dogodili novi zločini. Zaklani su Mate Grabarević sa suprugom Anom i Boško Šesto, te su zajedno s kućom zapaljeni. U svibnju 1999. g. podignut je spomenik s imenima 58 četničkih žrtava. Podiglo ga je Društvo prijatelja Zrina na ruševinama rodne kuće Martina Grabarevića u kojoj su mu 1941. Srbi ubili oca. Martin, povratnik iz Kanade, otkrio je spomenik. U Kanadi je 1982. g. napisao knjigu Kalvarija hrvatskog vojnika (obnovljeno izdanje, Zagreb, 1993.) u kojoj je opisao svoj životni put, kao i stradanja mještana Gvozdanskog u 2. svjetskom ratu.

Turski zapis o herojstvu branitelja Gvozdanskog

Dana 9. siječnja 1578. hrvatska posada Gvozdanskog je ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa. Pozvao je posadu neka se preda, no odbili su odgovorivši da će radije umrijeti nego se sramno predati.

U zapisima stoji: “Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”
Sljedeća tri dana organizirao je tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Ta tri dana žestokih borba preživjelo je još samo tridesetak branitelja, koji su ostali bez strjeljiva. Tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu i više se nije čulo ni glasa. Misleći kako je posrijedi ratna varka Ferhad-beg odgodio je napad do zore. 13. siječnja osmanske su snage izvršile topničku pripremu te krenule u juriš. No s druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave, ne naišavši na otpor, i ostali su osupnuti prizorom.

Zatekli su grad pun ruševina u kojem su bila na svojim borbenim položajima mrtva tijela smrznutih branitelja, junaka i mučenika Gvozdanskog, izmučenih glađu i mrazom, koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva.
Prizor je potresao osmanskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovjedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.

Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi, jedino su trebali izdvajati 400 dukata danka godišnje za obranu.

Bitka za Gvozdansko – posebno mjesto u povijesti uz bitke za Siget i Vukovar

Onodobne kronike daju ove podatke: utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Juraja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Tih 250 seljaka bili su najvećim dijelom rudari iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalni tvrđavski stražari i kranjski puškari. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim pravolsavnim četama.

Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti.

Ova bitka zauzima posebno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti pored one bitke za Siget 1566. i bitke za Vukovar 1991. godine.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save