Izišla poražavajuća statistika. Svake godine sve gora. Umiru stari, a ne rađaju se novi.

Ne tako davno naša su sela diljem Hrvatske bila krcata što ljudima, što životinjama.
Iako naizgled fasadom sirotinjska, bogata je bila svaka kuća, onim jedinim istinskim bogatstvom, brojnom djecom. Iz nje se uvijek slušao njihov smijeh i plač. Žamor roditelja i onih starijih se neprestano miješao s dječjim i stvarao na ulicama jedan divan osjećaj pripadnosti božjem svijetu.

Onda se nekako raznese direktiva iz dalekog svijeta, da ćemo svi pomrijeti od gladi zbog prenapučenosti svijeta, nastavimo li se ovako razmnožavati. Valjalo je ograničiti porode, pod hitno. Kina je svojima već zaprijetila rigoroznim mjerama – slušali smo. Nećemo čekati da se to i nama dogodi. Sirotinja ionako nema budućnosti.
U velike gradove nam je bilo svima ići za boljim životom.
Koliko sam samo puta u svom djetinjstvu čula rečenicu: Ovdje kruha više nema.

Ovome strahu je trebalo svega nekoliko godina da ostavi stare same na ognjištima, kuće prazne, štale srušene. Polja neobrađena, a čisti zrak da ga udišu mrtvi po grobljima. Na plodnost se, valja priznati, toliko udaralo da smo evo malo po malo, na dobrom putu postati i sterilan narod.

Vratimo se kratko, ponovo u ono vrijeme. Kuće nisu bile velike, ali nikad tijesne da se kalkulira s nerođenim djetetom. Grijala se samo jedna prostorija u kojoj se uvijek razgovaralo. Znali smo uvijek sve o svima u kući. Dakako, da je bilo u ljubavi i razmirica. No, sve se događalo i riješavalo u istoj prostoriji. Molila se krunica zimi za stolom u kući, ljeti ispred kuće. Susjedi bi prolazili, dolazili. Svi smo bili jedne uz druge, u nekoliko metara u kućama s gornje strane ceste.

S donje strane ceste rastao je drugi svijet, onaj životinjski. Štale su bile pune blaga, raznovrsnog. Kad bi tele dolazilo na svijet, svi bi ga iz gornje kuće budni dočekali, smijući mu se dok onako nespretno pada po sijenu pokušavajaći se osloniti na svoje noge. Malo kozle, definitivno je najljepša životinja na svijetu. Onako bijelo kao snijeg, čini te da se ne odvajaš od njega dok malo ne stasa. Tele ima najumiljatije oči, a magarac – ne spominje se bez veze toliko puta u Sv.Pismu.

Pas, mačka, svinja…

Svaka životinja je imala svoj zadatak – služiti ljudima.
Iako smo živjeli u istom domaćinstvu i bili u zajedništvu, veselili se jedni drugima, nikad nijedna životinja nije bila član naše obitelji. Na sijenu iznad štale nekad bi koji čovjek i spavao, ali uvijek samo iz nevolje, kad dođe koji gost, zbog nedostatnog prostora u gornjoj kući. Ljudi su živjeli s ljudima, a životinje sa životinjama, a sve u božjoj prirodi.

I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«

Osvrnula bih se na reklame današnjeg ‘boljeg’ svijeta kojem smo masovno pribjegli. Reklamirajući svoje proizvode, uvode sve agresivniju ideologiju mijenjanja čovjekove naravi i božjeg nauma s njim. Osim istospolnih zajednica, muškarac, žena i pas u krevetu, slike su koje sve češće gledamo na našim televizorima.

Jesu li ovo slike moderne obitelji? Jesu li ovo slike naše budućnosti?

Popularne floskule današnjice naučile su nas zaboravljati važno, da obitelj čine ljudi, ne životinje.

Vratimo se još natrag, na sam početak, stvaranje čovjeka.
Bog je stvorio muško i žensko. I životinje, stabla, vodu…i podredio ih ljudima. I rekao im: Plodite se i množite…

U čovjekovoj je, dakle naravi suživot s prirodom i životinjskim svijetom. No, ispada da Bog nekako uvijek zamisli suprotno od čovjekove zamisli. Pa čovjek bježi od Njega, ali ga dah božji uvijek vraća na svoje postojanje u njemu.

Uistinu je Bog zamislio čovjeka okruženog životinjama, ali je čovjek bježeći od siromaštva pobjegao i od prirode. Čovjeka Bog nije stvorio da bude sam, dao mu je da rađa, ali se čovjek u svojoj sebičnosti osamio.

Čovjekova tvrdnja da je životinja bolja od nekih ljudi, zapravo nam potvrđuje i jasno pokazuje koliko se suvremeni čovjek odmakao od Boga i čovjeka, te stvorio neku vlastitu duhovnost po kojoj životinja ima vrijednosti čovjeka.

Svjedok sam vremena u kojem se više ne čudi, što životinje spavaju s ljudima, voze se u autosjedalicama, nose ljudsku odjeću i odazivaju se na ljudska imena, a nerođenu djecu se ubija.

Moram se pitati: Zašto sve rijeđe viđam očeve i majke s kolicima za djecu, a sve češće naljepnice na autima: Psi u autu?

Floskule: Pas je član moje obitelji i prije će ti pomoći pas nego čovjek…su medikamenti za savjest. Isto kao i ono čime se autore ovakvih tekstova proglašava mrziteljima životinja. Krivo odgojena savjest nikad ne prigovara.

Možda bi na koncu, demografska slika bila drugačija i ove godine, da se broji sve što se naziva bebama, ali eto hvala Bogu, još uvijek u našoj domovini, broje se samo ljudi.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save