DON MARINKO MLAKIĆ: Poziv – susret Boga i čovjeka
(2. nkg B, 2018.)
Autentičan susret čovjeka i Boga uvijek rađa novu stvarnost. Bog čovjeku otvara nove obzore života. Zato se Božje obraćanje čovjeku uvijek pretvara u poziv i poslanje. Ukoliko se to ne dogodi, ukoliko u susretu s Bogom čovjek ostaje isti, nepromijenjen, s pravom se možemo pitati: je li se susret zbilja dogodio?
Evanđelje ove nedjelje donosi nam zgodu u kojoj Ivan Krstitelj dvojici svojih učenika predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjeg. Čuvši njegove riječi – dakle, na njegov poticaj – ta njegova dva učenika pođoše za Isusom. Kasnije otkrivamo da su to bili apostoli Ivan, koji nam ovo piše, i Andrija. „Bijaše oko desete ure“, zapisao je Ivan. Bilo je to oko četiri popodne. Iza dvanaeste ure je počinjao novi dan. Učenici su ostali s Isusom cijelu noć i drugi dan. Bila je to noć dugog razgovora u kojem se rodilo najsnažnije prijateljstvo. Učenici su odlučili ostati trajno uz Isusa.
Susret s Isusom, taj dan proveden s njime, daje im potpuno novi doživljaj samih sebe, novo shvaćanje vlastitog postojanja i novo usmjerenje kojem su se posvetili. Piscu Ivanu toliko se ovaj događaj utisnuo u njegovo pamćenje da navodi točno vrijeme kad se dogodio. To iskustvo ih tjera da idu drugima te sada oni pružaju svjedočanstvo kakvo je njima pružio njihov učitelj Ivan Krstitelj.
Bog čovjeka mijenja iznutra, čini ga novim bićem, s novom životnom perspektivom. Čovjek s Bogom nije više ono što je dotada bio, već dobiva novi identitet, novi životni polet koji ima Božji pečat, pečat susreta i boravka s Bogom. Iz toga razloga je u prošlosti postojala praksa u gotovo svim redovničkim zajednicama, a i danas u nekim, da se po ulasku u njih redovniku ili redovnici daje novo ime, ime koje ima snažan pečat Boga i Božje slave. On, što više, postaje jedan od udova Kristovih, reći će sv. Pavao (drugo čitanje), i postaje Hram Duha Svetoga. A hram je mjesto gdje se proslavlja Bog.
Božji poziv nije, kako bi se to površno moglo zaključiti, privilegij samo pojedinaca, koji onda postaju proroci (prvo čitanje), svećenici, redovnici, misionari… Bez daljnjega, svećeništvo i redovništvo su staleži koji po svojoj naravi znakovitije svjedoče Boga. Međutim, svako zvanje, svaka služba ili posao, sve što čovjek dobronamjerno odabere i časno vrši, u svojoj biti je njegov poziv od Boga. U konačnici, on je odredio da tako bude. Mi, istina, svoja zvanja slobodno izabiremo i oblikujemo, ali je Boga taj koji nas za sve to osposobljava i nadahnjuje. Sav naš život kao takav, gledamo li ga u svjetlu biblijske vjere, bitno je u sebi poziv i poslanje. Svakog od nas Bog zove na život, na život po vjeri i od vjere. Mi nismo svoji, veli sv. Pavao, već Božji. I samo onda kad smo s Bogom, kada svoj život živimo kao poziv od Boga, mi možemo biti svoji.
Kada Bog poziva čovjeka, čini to ponajprije radi njega samoga. Time mu omogućuje da ostvari ona najdublja mladenačka čeznuća, koja svi mi u sebi duboko nosimo. Bog svoj poziv nakalemljuje na tu najdublju ljudsku težnju da ostvari život punine i smisla. On nikad ne vrši nasilje nad našom slobodom. Upravo obratno, pozivom je želi dovesti do potpune afirmacije. Bog može surađivati samo sa slobodnom osobom. A sloboda je, shvaćena u biblijskom duhu, sposobnost opredjeljenja. To nužno u sebe uključuje odricanje, kako bi čovjek bio raspoloživ za određenu vrijednost ili za određeno poslanje. Tako je vrhunac slobode upravo u odricanju od vlastite slobode te stavljanje na raspolaganje Bogu koji je stvoritelj života pa tako i izvor svake slobode. Slobodan je onaj muž koji se žrtvuje za svoju obitelj, ona žena koja se dragovoljno stavlja u službu života, onaj svećenik koji se potpuno predaje svojoj svećeničkoj službi, a nikako oni koji od predanja bježe i u životu se ni na što ne obvezuju već samo sebi ugađaju.
Kada nas poziva, Bog nas čudesno uklapa u svoj providnosni plan spasenja. Poziv se Božji tako pretvara u poslanje. Po njegovu promislu mi smo upućeni jedni na druge. I koliko god se poziv temelji u prvome redu na intimnom odnosu Boga i čovjeka, ipak drugi nisu iz njega potpuno isključeni. Naprotiv imaju nerijetko vrlo važnu ulogu. Upravo u navedenim primjerima vidimo kako su u samom prepoznavanju i prihvaćanju poziva drugi odigrali ogromnu ulogu. Kod Samuela (prvo čitanje) njegovi pobožni roditelji, svećeni Eli i služba u svetištu. Kod prvih Isusovih učenika njihov prvi učitelj Ivan Krstitelj. Andrija pak svojim oduševljenjem privlači svog brata Petra.
Drugi mogu, i trebaju, pripomoći da se poziv prepozna i prihvati. Prije svega je važna molitva, molitva roditelja za djecu, molitva svećenika i cijelog Božjeg naroda. Zatim je potrebno stvarati ozračje u kojem će se poziv čuti i prepoznati te davati podršku onima koji ga čuju da se na nj i odazovu.
Evidentno je da danas u našim zajednicama ima sve manje mladića i djevojaka koji se odlučuju na život u svećeništvu i redovništvu. Međutim, u zadnje vrijeme i brak u svom izvornom obliku postaje sve manje privlačan. Sve se teže u nj stupa a sve lakše istupa. Umjesto bračnog zajedništva mladi se sve više zadovoljavaju privremenim, sasvim nedefiniranim i nepouzdanim partnerstvom. Sve to jasno ukazuje da smo manje okrenuti Bogu, da manje sami vjernički živimo i druge na to potičemo, napose djecu i mladež.
Bog i danas poziva. Poziva sigurno pojedine mladiće i djevojke da mu služe u svećeništvu i redovništvu, a druge na bračno i obiteljsko zajedništvo. Pitanje je međutim gdje su kršćanski roditelji, gdje su svećenici i svi drugi, koji će sa svoje strane moliti i mudro postupati da pozvani prepoznaju svoje zvanje i da se odazovu.
Zaključimo u duhu Pavlovog govora o tijelu koje je hram Duha Svetoga (drugo čitanje). Biti slobodan znači prepoznati vlastitu posvećenost Bogu, po otvorenosti njegovu pozivu opredijeliti se za nju, dopustiti joj da se u meni razvije do punine – na slavu Božju i na spasenje ljudi.
Don Marinko Mlakić
