Skromni dečko s dva srca: odbio je Dinamo, Zagreb ga nikada nije prepoznao, a sada, baš poput Balića nekada, predvodi Hrvatsku
Ostala mi je u pamćenju jedna izreka, ne znam kome je treba pripisati, a glasi otprilike “kad nekoga voliš zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno, kad nekoga voliš zbog njegovih mana, onda je to prava ljubav”.
A mi svi trenutačno volimo, čak obožavamo, Luku Cindrića, 24-godišnjeg hrvatskog rukometnog reprezentativca, koji je u Splitu sjajno odigrao prve dvije, naročito onu protiv Isanda, utakmice na Europskom prvenstvu. Svi ga oduševljeno hvale, izbornik Lino Červar opisuje ga kao “skromnog dečka sa dva srca”, ponosan na ono što je dosad postigao igrač kojeg je upravo on iz
Karlovca doveo u skopski Metalurg i usmjerio ga na put prema zvijezdama, put na kojem ga mnogi nisu vidjeli jer mu je navodno falilo centimetara.
Rođen u Ogulinu, sada 182 centimetra visok i 90 kilograma težak, Luka je paraleno bio na nogometnom i rukometnom terenu, tata mu je bio rukometni trener, a da svaki klinac obožava i želi igrati nogomet nije potrebno naglašavati. U kadetskom uzrastu Cindrić je bio toliko dobar nogometaš da su ga zvali iz Dinama, ali je poziv odbio, i njegova je obitelj bila protiv toga, smatrali su da sa 14 godina nije spreman za odlazak od kuće.
Još je neko vrijeme igrao nogomet, a onda je prelomio i odlučio se definitivno za rukomet. Kaže kako nikad nije požalio što je izabrao rukomet, a ne nogomet, makar bi kao nogometaš neusporedivo više zarađivao. On veli kako nije sve u novcu, važan je i užitak koji osjećaš dok igraš, kao i ono što želiš u životu. Iz današnje perspektive ne bi se reklo da je odabir rukometa bila pogrešna odluka, možda bi kao nogometaš bio još bolji i uspješniji, možda bi nadmašio imenjaka Modrića s kojim mnogi povlače paralele zbog onih podcjenjivačkih “problema” s visinom.
Premda je zbog priče o niskom igraču bio nepravedno zapostavljan, to ga nije pokolebalo, bio mu je to dodatni motiv da uloži još više truda i rada u svoj rukometni razvoj. Preko Ogulina i Senja stigao je do prvoligaša Karlovca, u hrvatskoj je ligi bio zapažen kao strijelac i asistent, a mi ga još više volimo jer nikad nije dospio u redove vječnog, milom ili silom, hrvatskog prvaka Zagreba. Ne zato jer ih je odbio, nego zato jer ga nikad nisu ni pozvali, jer nisu, zaslijepljeni “visinom”, prepoznali njegov talent, premda im je to, tvrde pouzdani izvori, bilo sugerirano.
Na sreću za hrvatski rukomet, reprezentativni, Červar je shvatio kakav talent ima dečko koji je u Karlovcu radio na parkingu kako bi dopunio budžet. Lino je kasnije rekao kako da je oduševilo Cindrićevo samopouzdanje, energija, pobjednički duh, a to što je nizak, nije mu mana nego prednost. I zato je naša ljubav prema Cindriću prava, volimo ga zato jer je “nizak”, jer jako dobro znamo da nije stvar u centimetrima nego u tehnici.
Luka je, dakako, jako zahvalan Červaru na pruženoj prilici u Metalurgu, odakle je nakon jedne sezone prešao u gradskog rivala Vardara. Metalurg je bio u financijskim problemima, Luka se s klubom parničio, nisu mu htjeli dati ispisnicu, čekao je arbitražu i neumorno trenirao. Nakon toga je potpisao za Vardar kojeg je u prvoj sezoni predvodio do titule europskog prvaka, svojim pogotkom donio pobjedu protiv Barcelone u polufinalu final-foura Lige prvaka, a u finalu je za Vardar pobjedonosni gol protiv PSG-a postigao Ivan Čupić u posljednjim sekundama utakmice.
U reprezentativnom dresu Cindrić je osvojio broncu na posljednjem Europskom prvenstvu u Poljskoj, u Poljskoj je i sljedeća postaja u njegovoj klupskoj karijeri, na kraju ove sezone prelazi u Kielce u kojemu će mu trener biti jedan od rukometnih velikana, Talant Dušebajev. Luka kaže kako mu se nije bilo lako odlučiti za taj korak jer mu je u Skoplju jako dobro, ali je svjestan da treba krenuti dalje i odlučio se za Kielce premda je imao još ponuda.
I sad mu se divimo u Splitu, gradu njegovog velikog uzora, Ivana Balića, na kojeg podsjeća nekim elementima igre, fintom, prolaskom na crtu, hrabrošću da ulijeće među one koji imaju puno više centimetara od njega, ali nemaju njegov osjećaj za igru…
Morao je preuzeti i dodatni teret nakon što se ozlijedio kapetan Domagoj Duvnjak i pokazao kako je dorastao tom izazovu, nije bez razloga izabran za najboljeg hrvatskog i europskog rukometaša u 2017. godini.
I tako se opet vraćamo na početak priče, Luku Cindrića volimo, čak obožavamo, zbog svih vrlina koje ima, ali to još nije ništa ozbiljno. Trebamo se samo sjetiti da ćemo još više razloga za ljubav imati kad u nekoj od sljedećih utakmica dođe do neminovnog pada, nešto lošije igre, promašenih udaraca, pogrešnih dodavanja… Jer Lukina najveća mana, kao i svakoga od nas, nije višak ili manjak centimetara, nego činjenica da smo samo ljudi i da griješimo, a kad on bude griješio, samo ga trebamo još više voljeti.
Izvor: Slobodna Dalmacija
