Transkript: Julian Assange, obraćanje video-linkom UN delegatima, 26.9.2012.
Osnivač WikiLeaks-a, Julian Assange, obratio se jučer video vezom delegatima koji su se okupili u New Yorku za vrijeme održavanja aktualne sjednice Generalne skupštine UN-a. Podsjetimo, Assange je dobio azil od države Ekvador i sada se nalazi već 100 dana u zgradi ekvadorske ambasade u Londonu, koju ne može napustiti jer bi bio uhićen te izručen Švedskoj, a možda i SAD-u, gdje ga čeka potencijalna smrtna kazna. Transkript s prijevodom advance.hr-a donosimo u cijelosti.
Poštovani delegati, dame i gospodo,
Danas vam se obraćam kao slobodan čovjek, jer bez obzira što sam bio pritvoren 659 dana bez optužbe, slobodan sam u onom najosnovnijem i najvažnijem pogledu – slobodan sam reći ono što mi je na pameti.
Ova sloboda postoji zato što mi je država Ekvador dala politički azil, a druge države stale su u obranu te odluke.
Zbog Članka 19 iz UN međunarodne deklaracije o ljudskim pravima, WikiLeaks smije objavljivati informacije putem bilo kojeg medija bez obzira na granice. Dok Članak 14.1 iste deklaracije osigurava pravo na traženje političkog azila, a Konvencija o izbjeglicama iz 1951 i druge odluke UN-a, omogućavaju mi da budem zaštićen od političkog progona.
Upravo zahvaljujući Ujedinjenim Narodima mogu koristiti svoje neotuđivo pravo da tražim zaštitu od proizvoljnih i pretjeranih akcija vlada protiv mene, mog tima i ljudi koji podupiru moju organizaciju. Zbog apsolutne prohibicije po pitanju mučenja, koja je sastavni dio UN konvencije protiv mučenja, mi snažno odbacujemo mučenje i ratne zločine, bez obzira tko su počinitelji.
Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim uljudnosti koja mi je pružena od strane Vlade Ekvadora i koja mi je omogućila ovaj prostor iz kojega vam se obraćam, ovog puta u znatno drugačijim prilikama nego je to bilo za vrijeme mog obraćanja video vezom u Ženevu.
Prije gotovo dvije godine od danas, govorio sam o našem radu koji je otkrio mučenje i ubijanje preko 100,000 stanovnika Iraka.
No, danas vam želim ispričati jednu američku priču.
Želim vam ispričati priču o mladom američkom vojniku u Iraku.
Taj vojnik je rođen u gradu Crescent, Oklahoma, majka mu je bila iz Walesa, a otac Amerikanac, član mornarice. Njegovi roditelji su se zaljubili nakon što je njegov otac bio stacioniran u američkoj vojnoj bazi u Walesu.
Ovaj vojnik već kao dijete pokazivao je da će biti nešto od njega, dobivao je vodeće nagrade na znanstvenim natjecanjima 3 godine u nizu.
Vjerovao je u istinu i baš kao i svi mi, mrzio je licemjerje.
Vjerovao je u slobodu i pravo svih nas da tražimo svoju sreću. Vjerovao je u vrijednosti na kojima je osnovan SAD. Vjerovao je u Madisona, Jeffersona i Thomasa Painu. Kao i mnogi tinejdžeri, nije znao što će raditi u životu, ali je znao da želi braniti svoju zemlju i da želi naučiti što više o svijetu. Priključio se vojsci, kao i njegov otac, te postao obavještajni analitičar.
Kasne 2009, kada je imao 21 godinu, poslan je u Irak.
Tada, kako se navodi, vidio je kako američka vojska često ne postupa prema pravilima, štoviše, bave se ubojstvima i podupiru političku korupciju.
Kako se navodi, tamo, u Bagdadu, 2010 dao je WikiLeaksu, i svijetu, detalje koji su prokazali torturu nad Iračanima, ubojstva novinara i detaljan opis preko 120,000 civilnih ubojstava u Iraku i Afganistanu. Navodno je WikiLeaksu dao i 251,000 američkih diplomatskih depeša, koje su zatim potaknule i Arapsko Proljeće. Ime ovog mladog vojnika je Bradley Manning.
Navodno ga je izdao doušnik, nakon čega je zatvoren u Bagdadu, zatim je prebačen u zatvor u Kuvajtu, onda u Virginiji, gdje ga se držalo 9 mjeseci u izolaciji i gdje je pretrpio žestoko zlostavljanje. UN specijalni izvjestitelj za mučenje, Juan Mendez, istražio je slučaj i formalno optužio SAD.
Bradley Manning, dobitnik znanstvenih nagradi, vojnik i patriot, je ponižen, zlostavljan i psihološku mučen od strane vlastite vlade. Optužen je za prijestup zbog kojeg mu prijeti i smrtna kazna. Ovo mu se događalo u vrijeme kada ga je američka vlada htjela slomiti, silom ga natjerati da svjedoči protiv mene i WikiLeaksa.
Do danas, Bradley Manning je zatvoren već 856 dana bez suđenja. Pravni maksimum u američkoj vojsci je 120 dana.
Američka administracija nastoji stvoriti nacionalni režim tajnovitosti. Nacionalni režim skrivanja. Režim u kojem će svaki vladin zaposlenik koji povjerljivu informaciju dostavi medijskim organizacijama moći biti osuđen na smrt ili doživotni zatvor zbog špijunaže, zajedno s predstavnicima medijske organizacije s kojima je surađivao.
Ne smijemo podcjenjivati magnitudu istrage o WikiLeaksu. Volio bih kada bih mogao reći da je Bradley Manning jedina žrtva ove situacije. No, napad na WikiLeaks je proizveo istragu za koju pojedini australski diplomati ističu da je bez presedana po pitanju magnitude i naravi. SAD su pokrenuli “potpunu vladinu istragu”. Pod istragom je velik broj vladinih agencija, uključujući: Ministarstvo obrane, Centcom, Agencija za obranu obavještajnih informacija, Divizija za kaznene istrage pri američkoj vojsci, Američke vojne snage u Iraku, Prva vojna divizija, Vojna jedinica za istraživanje računalnog kriminala, CCIU, Vojni cyber stožer. Uz to i 3 posebne istrage: u Ministarstvo pravosuđa, Sud u gradu Alexandria, Virginia, i Federalni zavod za istrage.
Prema riječima sudskog iskaza ranije ove godine, do sada je istraga sklopila 42,135 stranica po pitanju WikiLeaksa, od toga se manje od 8,000 odnosi na Bradleya Manninga. Nadalje, istražuje nas Ured generalnog direktora za nacionalno obavještavanje, agencija ODNI, Direktor nacionalnog kontraobavještajnog ureda, CIA, Nadzorni odbor, Odbor za unutarnje interagencijsko obavještavanje i PIAB – Predsjednikov obavještajni savjetodavni odbor.
Glasnogovornik ministarstva pravosuđa, Dean Boyd, potvrdio je u srpnju 2012 kako istraga ministarstva o WikiLeaksu i dalje traje.
Tako da o svim lijepim riječima koje je jučer istaknuo Barack Obama, a bilo je mnogo lijepih riječi, potrebno je reći kako se njegova administracija na web stranicama kampanje hvali kako su kriminalizirali više slobode govora nego svi dosadašnji američki predsjednici zajedno.
Podsjetim se fraze: “Odvažnost nade” (op.a. poznata knjiga Baracka Obame izdana za vrijeme kampanje 2008).
Tko može reći da američki predsjednik nije odvažan?
Zar nije bilo odvažno da američka vlada sebi pripiše lavinu progresa koji se desio zadnje dvije godine?
Zar nije bilo odvažno kada je Obama jučer rekao kako je “SAD podupirao snage promjene” u sklopu Arapskog Proljeća?
Povijest Tunisa nije počela u prosincu 2010 i Mohammed Bouazizi se nije zapalio zato da bi Obama mogao biti ponovno izabran. Njegova smrt je okarakterizirala život pod režimom Bena Alija.
Svijet je saznao, nakon što je WikiLeaks objavio, kako je režim Bena Alija dugi niz godina bio toleriran, ako ne i poduprijet, od strane SAD-a – čak i kada su znali za sve zločine.
Stoga su stanovnici Tunisa vjerojatno bili iznenađeni kada SAD govori da su podupirali promjene u njihovoj zemlji.
Ovaj Obamin govor je veliko iznenađenje i za tinejdžere u Egiptu, koji su prali oči od američkog suzavca, kada su jučer čuli da je SAD navodno podržavao promjenu u Egiptu.
A zasigurno je i veliko iznenađenje za sve oni koji su dobro čuli kako Hillary Clinton inzistira da je Mubarakov režim “stabilan” čak i onda kada je već svima postalo jasno da nije, te kasnije kako traži da omraženi šef tajnih službi, Sueilman, za koga su SAD znali da je mučitelj, preuzme vlast.
Mora da je jučerašnji Obamin govor veliko iznenađenje i za sve Egipćane koji pamte kada je potpredsjednik Joseph Biden istaknuo da je “Hosni Mubarak demokrat”, a Julian Assange “tehnološki terorist”.
Ovo je uvreda za mrtve i ranjene u Bahrainu, kada SAD tvrde da su “podržali snage promjena”.
Ovo je, zaista odvažno.
Zar nije odvažno da ovaj predsjednik, u nastojanju da izgleda kao vođa, gleda natrag na sve ove promjene – narodne promjene – i sada ih svojata?
No, ovo očito znači da je i Bijela Kuća do sada shvatila kako je progres nezaustavljiv. U ovoj “sezoni progresa”, predsjednik je vidio u kojem smjeru vjetar puše te se sada mora pretvarati kako je njegova administracija taj isti vjetar proizvela.
Dobro, i to je bolje od alternative – da otplove u beznačajnost, dok svijet ide naprijed.
Moramo biti jasni ovdje. SAD nije neprijatelj. Vlada nije homogena. U nekim slučajevima dobri ljudi u SAD-u podupirali su pozitivne promjene, možda je i sam Barack Obama osobno jedan od njih.
No drugi, masovno, su se opirali. To je sada već stvar povijesti.
Stoga nije fer i nije primjereno da predsjednik Obama nastoji provesti povijesnu reviziju koja bi koristila njegovim političkim ambicijama.
Zasluge bi se trebale davati onda kada se zasluže, ali kada nisu zaslužene, trebaju biti oduzete.
A što se tiče lijepih riječi.
To su samo lijepe riječi.
Možemo ih pohvaliti i složiti se s njima.
Slažemo se s izrečenim da ljudi mogu svoje probleme riješiti na miran način. Slažemo se da diplomacija može djelovati umjesto rata. I slažemo se da je ovo nezavisan svijet u kojem smo svi bitni.
Slažemo se da sloboda i samoopredjeljenje nisu nužno samo američke ili zapadne vrijednosti, već univerzalne vrijednosti. I slažemo se s predsjednikom kada kaže da moramo govoriti iskreno ako smo ozbiljni po pitanju tih ideala.
Ali lijepe riječi brzo se gube ukoliko se ne poduzimaju i sukladne akcije.
Predsjednik Obama snažno je naglasio slobodu govora. “Oni koji imaju moć”, rekao je, “moraju se oduprijeti iskušenju da uguše disidente”.
No, postoji vrijeme za riječi i postoji vrijeme za djela, vrijeme za riječi je isteklo.
Sada je vrijeme za djela i vrijeme je da SAD prestane s progonom WikiLeaksa, da prestane s progonom naših ljudi i da prestane s progonom naših navodnih izvora.
Vrijeme je da predsjednik Obama napravi pravu stvar, da se pridruži snagama promjene, ne lijepim riječima, već lijepim djelima.”
Prijevod na hrvatski: Marko K. (advance.hr) s izvornika
Govor američkog predsjednika
{youtube}-GqYCKV2wzA{/youtube}
