DON MARINKO MLAKIĆ: Isus sluša Božju riječ, moli i radi
(5. nkg-b;)
Današnji evanđeoski odlomak donosi kratki vremenski isječak iz Isusovog života, otprilike jedan dan (24 sata), u vrijeme dok je javno djelovao u Galileji, u gradu Kafarnaumu. U njemu pronalazimo obrazac prema kojem bismo i sami mogli, štoviše i trebali, živjeti svoju svakodnevicu.
Evanđelist najprije spominje Isusov boravak u sinagogi. Sinagoga je židovska bogomolja u kojoj su se pobožni Židovi subotom okupljali, zajedno molili, čitali Božju riječ, tumačili je i komentirali te u njezinom svjetlu promatrali svoju životnu stvarnost. Božja riječ je svjetlo života. Da bismo pravo upoznali i živjeli svoj život, da bismo otkrili sve njegovo bogatstvo, ljepotu i smisao, valja nam ga promatrati u ozračju Božje riječi. I to nije tek jednokratan čin koji se može obaviti, već trajni izazov, način života. Sve svoje životne potrebe i obveze pravo možemo razumijevati i živjeti samo u zajedništvu s Bogom koji nas je ovakvima stvorio, u trajnoj vjernosti njegovoj svetoj volji koja ja utkana u naše živote. Bez Boga čovjek ne pozna niti ne posjeduje sebe. Ostaje u tami i beznađu. Duhovni bolesnik.
Pored toga ovaj nas prizor poučava da vjera nije samo osobna i privatna stvar svako pojedinca. Ona nije nešto što je isključivo ograničeno na osobni odnos vjernika prema Bogu bez ikakve tradicije i posredovanja vjerničke zajednice. Naprotiv, vjera, tj. objavljena volja Božja, stvarnost je oko koje se cijela zajednica treba okupljati, o njoj razmišljati i prema njoj uređivati svoje unutarnje odnose.
Nemoguće je urediti ljudski život i društvo, stvoriti skladne i pravedne društvene odnose, ako iz njih izbacimo Boga koji je sve stvorio i svemu daje smisao postojanja. Danas je ovo važno isticati, jer vjerujem da svi jasno možemo vidjeti kako društvo u kojem živimo proživljava strašnu duhovnu i moralnu agoniju. Ono ne pronalazi više ništa čvrsto i sigurno na čemu bi se moglo graditi njegovo zajedništvo i blagostanje za sve njegove članove. I sam ljudski život, ta temeljna vrijednost koju bi uvijek i bezuvjetno valjalo poštivati, više nije u potpunosti i jednoznačno zaštićen. Čovjek je podlegao napasti da odvoji Boga od javnog života. Izbacili smo ga iz ekonomije, politike, znanosti, kulture, odgoja…
Posljedica toga je da se nad sve nas nadvila strašna tama. A u tami ljude obuzima strah, nesigurnost, nemir i tjeskoba.
Put izlaska iz tame može započeti samo uz pomoć svjetla koje nikakva tama ne može ugasiti. To je svjetlo vjere u Boga i njegovu stvaralačku riječ. Ona nam dolazi po Isusu Kristu koji nas poziva da s njim uđemo u zajedništvo života.
Isusov dan bio je ispunjen i osobnom molitvom. Ujutro rano, još za mraka, piše Marko, on odlazi u osamu i moli se. Jutarnja molitva posebno je važna u životu jednog vjernika. Svaki dan nosi nove izazove i napore koji čovjeka mogu slomiti i oboriti s nogu. Samo nas molitva, jutarnji susret s Bogom, pravo predisponira za dan koji je pred nama. Samo s Bogom i njegovom milošću možemo se istinski nositi sa svim naporima i izazovima svakog dana. Zato je jedan od temeljnih zadataka za svakog vjernika ustrajati u svakodnevnoj osobnoj molitvi. A nešto najporaznije i najnerazboritije je ne moliti. Tražiti pri tome izlike da za to nemamo dovoljno vremena, da imamo prječih stvari – to je najbrži put u praktičnu nevjeru.
A takvih vjernika, vjernika koji su praktični nevjernici, jer redovito niti mole niti idu u crkvu, na žalost, danas ima jako mnogo.
Isus zatim liječi bolesne i izgoni zloduhe. Najprije u Šimunovoj kući liječi njegovu punicu koju je obuzela ognjica. Nakon toga se cijeli grad okuplja oko njega. Donose mu sve bolesne i opsjednute. On istjeruje zloduhe i liječi sve bolesti.
Slijedeći dan s učenicima odlazi u druga mjesta da u njima čini isto što i u Kafarnaumu. To je Isusovo poslanje i on mu se potpuno predaje: naviješta ljudima radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i čudesnim djelima zorno pokazuje kako Bog upravo po njemu pohađa svoj narod. U njemu ispunjava sva starozavjetna proroštva. Isus je božanski Spasitelj koji ima moć svaku zlu silu svladati, svaku bolest izliječiti, svaku nesreću ukloniti, svaki grijeh oprostiti i svakom u ljudskom biću obnoviti božanski život koji je u nama. Važno je samo s vjerom mu pristupati i dopustiti da i na meni pokaže svoju božansku moć.
Vrlo je znakovit sam način na koji Isus ozdravlja Petrovu punicu. Tu je prisutna snažna evanđeoska poruka. On uzima bolesnu ženu za ruku i podiže je iz postelje te se ona posvećuje svojim redovitim poslovima. Izraz koji evanđelist Marko koristi opisujući ovaj Isusov čin (grč. egeiro – podići, ustati) isti je kojim kasnije opisuje njegovo uskrsnuće, tj. ustajanje iz smrti u život. Šlimunova punica, bolesni i opsjednuti koje Isus ozdravlja – oni predstavljaju cijeli ljudski rod. Zarobljeni bolešću i shrvani zlodusima slabi su i nemoćni da sami sebi pomognu niti im tko drugi može pomoći. Jedino Isus. Ono što je Isus učinio njima, učinio je za cijeli ljudski rod, za svakoga od nas. Sve nas koji smo pali pod teretom grijeha on svojom božanskom milošću uskrisuje na novi život.
Kroz lik Šimunove punice sugerira nam se također način na koji Bogu trebamo uzvratiti njegovu spasenjsku ljubav. Ona, nakon što je ustala, služi svojim ukućanima. Živjeti božanskim životom znači služiti Bogu i ljudima. Ljubav prema Bogu se iskazuje poslušnošću njegovoj volji a prema ljudima služenjem njihovim potrebama. Svaki drugi način života, u kojem nema dragovoljnog služenja, znak je da smo još bolesni, nezdravi, da smo pod vlašću grijeha i zlih sila smrti.
Don Marinko Mlakić
