Razlika između državnika i političara opće prakse je prvenstveno u tome što državnik u u presudnim trenucima duboko vjeruje u potporu svoga naroda, poznaje njegove najfinije težnje i vrednote, razumije opasnost stranputica, ne preza od najtežih rješenja, priznaje jedino autoritete svoga naroda i on mu je na prvome mjestu, i usprkos trenutnoj volji, pa i nerazumijevanju većine naroda, pogotovo najistaknutijih njegovih predstavnika, pismo znanaca i umnika, donosi odluke. I uvijek ide ispred svih. Državnik je u stanju preuzeti rizik, izložiti svoj ugled i kredibilitet sumnjama i pitanjima, ili, založiti praktično svoj status za ideju, viziju i cilj koji je nesumnjivo utemeljen u interesu njegovog naroda.

Državniku usprkos škrgutanja zubima ljudi vjeruju najčešće uz misao da „on ili ona zna što radi“. To podrazumijeva da ljudi više vjeruju državnikovim prosudbama na temelju dotadašnjeg iskustva s njegovim politikama, nego „svojim očima“. A takvo povjerenje je rijetkost u političkoj povijesti.

Je li Kolinda Grabar-Kitarović pozivom srbijanskom predsjedniku Vučiću, samo par dana nakon izrazito neprijateljske srpske akcije s izložbom u New Yorku, pokazala državničku namjeru i državničku odlučnost?

Bojim se da je Kolinda Grabar-Kitarović na vrlo,vrlo tankom ledu, a na ništa debljem uz nju, nije ni hrvatska država.To ćemo pokušati pokazati razumnom raspravom, na što se upravo predsjednica pozvala kao na razlog svoga postupka.

Zašto dakle mislim da je na tankom ledu?

Da bismo to zorno predočili, usmjerimo se na nekoliko pitanja koje hrvatska državna politika godinama ističe kao jedine i ključne probleme u odnosima sa Srbijom. Napominjem da ćemo analizom tih pitanja i naglaskom na probleme koji se ne spominju, lako doći do zaključka da se sa Srbijom danas bavimo pritanjima koje je Srbija uz pomoć otvorenih i skrvenih saveza u Hrvatskoj, nametnula političko-obavještajnom agresijom i kapitulanstvom hrvatske državne politike pogotovo nakon dvijetisućite godine, što će reći da je Hrvatska uvijek u poziciji riješavati novonametnute probleme, pri čemu se isti ti problemi stvaraju na matrici kriminalizacije Hrvatske iz Drugog svijetskog rata i proizvodnji novih krivotvorina i sporova iz srpske kuhinje, što zajedno služi kao stajalište za potiskivanje srpske odgvornosti i uloge u agresiji devedesetih godina, koja je svedena na humanitarno pitanje ili elementarnu nepogodu u kojoj su opet stradali prvenstveno Srbi.

I predsjednica i Vlada godinama, pa i u ovoj prilici ističu kao maksimum hrvatskih zahtjeva:

1. Pitanje poginulih i nestalih
2. Pitanje granice
3. Pitanje statusa nacionalnih manjina i njihove participacije u državno-političkom poretku domicilnih država
4. Pitanje srpske generalne jurisdikcije

Vidljivo je da su sva ova pitanja i zahtjevi prema Srbiji izuzeta iz stvarnoga konteksta, a najčešće je njihova nerješenost i nerješivost nastala kao posljedica, na razini posljedičnosti se nastoje riješiti, bez ikakvoga obzira prema temeljnom uzroku. Uzrok je skriven iza pitanja kako su nastali „nestali“, gdje su nestali, na kojem mjestu, jesu li nestali kako bi Culej rekao u Leskovcu ili u Hrvatskoj, jesu li oni koje Srbija potražuje nestali u planinarenju ili su nešto drugo radili, što su radili, smije li se i može li se izjednačavati nacionalne skupine ako je jedna pucala po svojoj državi, druga bila pristojna i odana, može li se razbojničkoj družini prepuštati suđenje njihovome članu uhvaćenom u razbojstvu i tko je organizirao i počinio to razbojstvo, te pogotovo smije li se razbojničkoj družini dopustiti pravo suđenja žrtvi koja nije pristala biti mirna pri razbojstvu?

Sva ova sporna pitanja između Hrvatske i Srbije su nastala zbog srpske agresije. A nju se ne uzima spornom, niti se nastoji nametnuti agresija kao problem, te elementarna riješenja vezana za nju, pri čemu je temeljno – preuzimanje potpune odgovornosti za agresiju koja je odlukom stalnoga međunarodnoga suda u Haagu postala međunarodna pravna činjenica.

Od tih polazišta je potrebno pristupiti analizi predsjedničina poziva Vučiću, jer to razum nalaže.

Sama definicija predsjedničinih zahtjeva prema Srbiji i očekivanja od toga susreta, koja se najočitije mogla vidjeti u prilično dramatski izrežiranome obraćanju javnosti povodom poziva predsjedniku Srbije Vučiću, kad je manje više sve koncipirala na tome da će riješavanje sudbine jednoga nestaloga biti vrijedno ovakvoga susreta, otvoreno šalje poruku velike osobne nesigurnosti. A to nije državničko ponašanje.

Prvo, neće riješavanje sudbine jednoga nestaloga ništa bitno riješiti, niti se državna politika prema Srbiji na takvome zahtjevu smije graditi. To je klasičan pokušaj najprozirnije manipulacije dubokim osjećajima ljudi i državnici ga nikada ne koriste. Niti tako nisko definiraju svoja očekivanja od državničkih politika. Nitko koga se danas traži nije nestao do devedesete godidne, niti je netko nestao nakon završetka mirne reintegracije. Zašto? Zato što ni prije devedesete godine ni poslije mirne reintegracije nije bilo temeljnog uzroka nestanaka. Nije tada bilo srpske vojne agresije na Hrvatsku. To mora biti osnovno polazište, a danas hrvatske državne vlasti tom pitanju prilaze kao da se dogodilo nešto u nekom praznom prostoru, bez uzroka i posljedica. A Srbija nameće upravo takav model pristupa tom problemu, vrlo agresivno licitirajući brojkama, po staromsrpskom scenariju, pa je već postalo legalno i praktično legitimno razgovarati o krivotvorenim brojkama a ne o ljudima, pri čemu sad najednom Srbija koja navodno nema veze s ratom u Hrvatskoj – traži više Srba nego Hrvatska svojih državljana, pa je pritisak na riješavanje toga pitanja prebačen na Hrvatsku koja ispada glavni krivac za to. Srbija naime ima podatke o svim nestalima, a vojne formacije kako se god one zvale na području Republike Hrvatske u to vrijeme bile su iznimno dobro organizirane i pod zajedničkom kontrolom Beograda. Srbija je tada bila ozbiljna država, ne bi napravila to što je napravila da nije, pa je potpuno nemoguće da u arhivama takve države i profesionalne vojske nije podatak o svakome poginulom i ubijenom čovjeku. Idiotizam je zato nuditi im mogućnost kao dokazanim tezgarima i krivotvoriteljima, da to što će eventualno dati mrvice, ispada vrijedno hvale. Vrijedno bi hvale i iskorak iz dosadašnjih srpskih necivilizacijskih i u biti razbojničkih pozicija, te neprijateljskih političkih ciljeva prema Hrvatskoj, bilo da Vučić konačno, nakon dvadeset i pet godina, preda arhive JNA  Zagrebu o skrivenim grobištima i osobama za kojima se traga, ispriča se zato što ih nije Srbija ranije predala i osudi srpske politike koje su i na tom pitanju bile takonečovječne. To pitanje na unutarnjem planu valja delegirati pred Pupovca i njegove srpske institucije, jer su sastavljene redom od bivših sudionika vojne agresije,  od ljudi koji su sudjelovali u vlastima, vojci i miliciji Republike Srpske Krajine, te živjeli na okupiranom području – sasvim sigurno znaju što se događalo s ljudima pod njihovom kontrolom. Nikada nitko nije čak ni pod najvećom diskrecijom pomogao otkriti sudbinu jednoga jedinoga čovjeka. Dovoljno govori s kakvim ljudima i idejama imamo posla i danas, pa im  umjesto toleriranja njihovih moralnih prodika hrvatskom narodu, valja to staviti na stol kao eliminacijski standard za bilo kakvo sudjelovanje u hrvatskoj javnosti.

Jer skrivanje podataka o poginulima je zločin i nikako se ne može nazvati civiliziranom politikom.

Drugo,hrvatsko nastojanje da Srbija nakon tolikih godina od kada je međunarodnim sporazumom preuzela obavezu uređivanja statusa hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, a koji nije htjela primjenjivati gotovo ni u čemu, sad omogući dio predstavljačkih prava Hrvatima u Srbiji, kao što ih je Hrvatska zakonski omogućila Srbima u Hrvatskoj, je višestruko opasna zabluda koja zanemaruju ulogu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s njenim povijesnim i vrlo destruktivnim rukopisom, koja zanemaruju povijesne činjenice srpskoga imperijalizama.Stavljajući bezuvjetno i bez riješavanja uzroka najtežih problema između država i naroda, u istu načelnu ravan srpsku manjinu u Hrvatskoj i hrvatsku manjinu u Srbiji, izjednačavaju se potpuno neusporedive vrijednosti, izjednačava se ponašanje i dva entiteta koje je nemoguće podvesti u istu ravan i konačno, u istu se ravan stavlja hrvatska emancipacijska i oslobodilačka težnja i srpska imeprijalna i agresivna politika. Jednostavno, tip sporazuma koji je nastao s idejom takve zaštite prava nacionalnih manjina je katastrofalan.

Ali, pođimo redom analizirati hrvatske slabosti i zablude.

Kad netko ne ispunjava svoje međunarodne obaveze, on nije pregovarač, niti relevantan političar,niti relevantna država, niti to možebiti tema pregovora. U takvim slučajevima se jednostavno bezuvjetno zahtjeva od nevaljalca da izvršava svoje obaveze, ne nudeći mu mogućnost da mikro pomacima nakon petnaest godina naplati nekim nezasluženim ustupcima kao važan i veliki čin. Vučić u ovome slučaju prije svega može jedino reći ako želi biti pristojan državnik kome se djelimično bar može vjerovati, da žali što Srbijanije izvršavala svoje obveze, da se to više nikada neće ponoviti, da će obaveze početi izvršavati odmah. Sve sporazumne obaveze a ne sitnicu po sitnicu, kap po kap. I ne tražiti baš ništa za uzvrat, a pogotovo ne nastojeći stalno problematizirati status srpske manjine u Hrvatskoj na proizvodnji laži.

Druga je stvar to što isključivo Srbiji odgovara imati sporazum o zaštićenom broju mandata manjina u nacionalnim parlamentima, pa razloge za neispunjavanje njihovih obaveza valja tražiti izvan toga. Naime, da Srbija omogući deset mandata Hrvatima u Srbiji po nacionalnom ključu, tih deset mandata baš ni u kojemu smislu ne bi bilo presudno za bilo koju srpsku politiku, niti bi s ovakvom srpskom politikom to bilo jamac pripadnicima hrvatske zajednice u Srbiji. Jer, da su svi ti Hrvati čak i najradikalnije usmjereni protiv temelja srpske države, oni za svojepolitike u srpskoj nacionalnoj politici ne bi našli ni jednoga jedinoga partnera. Oko temeljnih srpskih ciljeva u Srbiji gotovo da ni nema različitih stavova. U Hrvatskoj tri mandata Milorada Pupovca ne bi po definiciji značili baš ništa, čak da ih ima i deset, kad se ne bi imali mogućnost osloniti na gotovo pola parlamenta, na opasnu pretežitost u medijima, društvenim institucijama, u kulturi ali i u obrazovnim institucijama, te u političkim programima najvažnije jezgre navodne ljevice, koja u načelu integrirano podupire što kroz svoje politike, što kroz suradnju s civilnim udrugama koje je stvorila kao radikalne antipode hrvatskoj državnosti, zapravo skrivene velikosrpske ciljeve i onda kad ih nije svjesna.

A najčešće jest.

Svejedno je jesu li ti ciljevi umotani u celofan inozemnih globalnih zahtjeva i ciljeva, ili banalnih veliskosrpskih, jer i jednima i drugima je temeljno pitanje društvenoga opstanka razbijanje identiteta hrvatskoga naroda, i jednima i drugima je nacionalni identitet meta i problem ostvarivanja programskih ideja, a slijedeći korak je – redefinicija, do izuzimanja države. Nađite mi pitanje na kojemu se razilaze Pupovac i cijela ta navodna civilna falanga.

Nema ga.

Ovdje želim naglasiti da je hrvatsko inzistiranje na reciprocitetu participativnoga statusa Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj izrazito pogrješno bez prethodnoga riješavnja ključnih spornih pitanja između država i naroda. Reciprocitet se primjenjuje na zdravim temeljima ili je karikatura, a u ovome slučaju je hrvatsko prihvaćanje lošije pozicije kao normalnoga stanja. Valja istaći uz to da je državna garancija posebnosti i ekskluziviteta u političkim pravima manjinama sama po sebidestruktivna, jer se ne možeprovesti bez ozakonjivanja političkih privilegija, što je uvijek ograničenje većinskom narodu, pa to razvijene i ozbiljne države nikada ne primjenjuju na ovakav način na koji je to Hrvatska uradila, i što traži od Srbije. Ozbiljne demokratske države potiču manjine i sve svoje državljane na političku participaciju pod jednakim uvjetima svim svojim državljanima, štiteći tu jednakost, stimulirajući pripadnike etničkih zajednica na uključivanje u političku maticu jedinstvenepolitičke nacije, jer je to jedini ispravan model jačanja temeljne državnosti. A bez toga nema ni najboljih modela zaštite temeljnih ljudskih prava svih. Slaba država ne može jamčiti ništa nikome, a dobra i jaka može. Uzmite primjer Australije, gdje Hrvata ima više trenutno nego u Srbiji, pa nikada nikome među njima neće pasti na pamet tražiti ozakonjeno mjesto u australijskom parlamentu, jer su stimulirani na drugačiji način se boriti za svoje interese, a nimalo se ne osjećaju ugroženi po etničkoj pripadnosti. Neće to pasti na pamet ni Srbiji i Srbima, jer ne mogu ostvariti, bar za sada, uvjete za proglašenje neke SAO Australije.

Nema nikakve sumnje da je ključni i skriveni motiv uzdizanja prava nacionalnih manjina do zagarantiranih saborskih mandata u Hrvatskoj, te reciprocitet u Srbiji, zapravo model prikrivene integracije novoga regionalnog saveza, kakav god on bio sa središtem u Beogradu. Jer, bez srpske političke participacije u novonastalim državama s obzirom da jedino Srbi od svih naroda na prostorima nekoliko samostalnih država koje su predviđene biti dio nekakvog zapadno-balkanskog saveza imaju etnička uporišta i stečena politička prava ostvarena na različite a najčešće neprihvatljive načine kroz povijest,jedan od modela cementiranja toga saveza je učvršćivanje političkoga srpstva kroz ozakonjenu participaciju Srba u svim tim državama, a izuzetu praktično iz sfere utjecaja većinskih naroda. Bez toga, bez takvoga ozakonjivanja prava nacionalnih manjina nemoguć je kapilarni sustav reintegracije tzv. Zapadnog Balkana, ponajprije zbog toga što se jeidno putem toga principa mogu internacionalizirati unutarnja politička pitanja i omogućuje se kreatorima nove regije i saveza izvan domicilnih država nadzor i kontrola, te izravne ovlasti, pa i nametanje svojih interesa i vizija iznad interesa naroda i država na tom prostoru. Ta integracija je primarno utemeljena na obavještajno -političkim zasadama još iz razdoblja priprema za vojne agresije u svim državama nakon raspada Jugoslavije, izuzev Slovenije, čiji je prvenstveni zadatak u novonastalim državama pripremiti i legalizirati društvenu klimu stvaranja novoga saveza. Ta integracija potpuno odgovara i srpskim mitskim imperijalnim ciljevima, jer ih se oni nisu, niti će ih se odreći, a bez te integracije nije ih moguće dodatno učvršćivati i razvijati za neka buduća vremena.Ta integracija počiva na modelu – gdje je god Srbin tu je srpska država. A država u ovome slučaju je – političko srpstvo. Kreatori integracije Zapadnoga Balkana ili regije, nisu idioti, niti su svoj program gradili u zraku, nego isključivo na postojećim i izvrsno istraženim uporištima i infrastrukturi u tim državama, pogotovo u Hrvatskoj, bez koje ne može nastati nikakva integracija. Europske i svijetske mutikaše na taj način spriječvaju mogućnost stvaranja samosvojnih nacionalnih identiteta i interesa, a u tome Srbija vidi savršen paravan za svoje strateške ciljeve, čije ostvarivanje i provedbu protagonistima u svim državama, u ovome slučaju u Hrvatskoj, jako olakšava platforma europskoga superdžavnog internacionalizma, koja se esencijalno ne razlikuje od pogubne platforme jugoslavenstva po posljedicama za hrvatski narod. Zato danas europski vrh podupire Srbiju, jer joj je potreban kao i uvijek žandar nad tim narodima. I zato je uvijek bio protiv svake Hrvatske. Zato je Hrvatska toliko izložena tim pritiscima i obavještajno-političkim unutranjim aktivnostima, zato je došlo do eksplozije razvoja navodne civilne mreže još tjekom oslobodilačkoga rata, neposredno nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, kad se moralo primjeniti druge modele reintegracije umjesto klasične okupacije. Uzdizanje navodnih prava nacionalnih manjina na razini zaštićenoga udjela u zakonodavnom domu je model cjelovite ali posredne političke integracije pod krinkom europske demokratske vrednote manjinskih prava. Jednostavno, zaštićeno pravo na mandate u zakonodavnom domu ne spada u područje standardnih prava nacionalnih manjina a daleko je to od nekakve zaštite njihovih prava.Prava svih manjina u svakoj razvijenoj državi s demokratskim poretkom isključivo jamči i štiti većina. Jer, ako se manjinama, bilo kojoj manjini, prepusti ekskluzivno pravo na definiranje razine manjinskih prava, te pogotovo njihovo ostvarivanje i zaštita, takav model nužno vodi u destrukciju i diktaturu nad većinom, a posljedica mu je nužno razarnje integrativnog identiteta većinskoga naroda. Zato je primjerice centralna meta nasrtaja u Hrvatskoj Katolička Crkva, otud tako žestoko protivljenje kanonizaciji Alojzija Stepinca, otud takvi incidenti u kulturi, tako grozničava težnja za kontrolom obrazovanja i znanosti, medija, svega. Tome u Hrvatskoj dnevno svjedočimo u zahtjevima Pupovčevih Srba, ali i skupina sa spolnim specifičnostima, organizacija ateista, navodnih antifašista, samoproglašenih zaštitnika ovoga ili onoga. Hrvatska je s tim suočena godinama, začetci i programi tih integracija ju razaraju iznutra i izvana preko međunarodnih inicijativa, pa je neshvatljivo da upravo Hrvatska inzistira na tom principu.

A to Srbija koristi kao prirodan teren za svoje ciljeve.

Zahtjevi za ozakonjivanjem zajamčenih položaja prema nacionalnoj pripadnosti, Srbiji u Hrvatskoj služe za legalizaciju imperijalne politike i destrukciju hrvatske države i društva izazivanjem latentnih kriza, a Hrvatskoj takva legalizacija u Srbiji za Hrvate ne jamči baš ništa. Srbija će kompleksom politika i dalje ustrajavati na njihovoj anacionalizaciji i srbizaciji, pri čemu Srbiji jedno ili dva mjesta u srpskom parlamentu za Hrvate ne znači nikakav problem, a razlog zašto to ne uvode u zakone je namjerna demonstracija nadmoći zbog svijesti o kukavnosti hrvatskih državnih politika. I naravno, zbog čekanja zgodnoga trenutka za dobru naplatu te banalnosti.

Naime, Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj ne smiju imati u ovome trenutku istu političku težinu niti status za hrvatsku državnu politiku, sve dok se ne račiste do detalja odnosi sa Srbijom po pitanju srpske agresije. Hrvati u Srbiji nisu nikada ničim stavili do znanja da žele ugroziti Srbiju, nanijeti joj štetu, nisu ju napali, ubijali Srbe, palili sela i gradove, silovali žene, niti su progonili Srbe iz njihovih sela i gradova na srpskom državnom teritoriju. Niti bilo tko može za takve nakane naći uporište u hrvatskoj državnoj politici.

Srbi u Hrvatskoj su sve to radili, a danas to što su radili javno smatraju obranom svojih prava očekujući i zahtjevajući od Hrvatske suglasnost da su na to imali pravo. To im je bit manjinske politike za koju Pupovac uporište traži u definiciji „strana“ iz Erdutskog sporazuma o čemu sam nebrojeno puta pisao kao o teškoj podvali i nevjerojatnoj hrvatskoj servilnosti do gluposti, to je politika Srbije bila i ostala.

Dati danas takvim Srbima, kao što je Hrvatska skandalozno dala, prava legalizacija tih politika u državnom poretku, nije poštivanje prava nacionalnih manjina – nego klasična kapitulacija. A idiotizam je pokriće za tu golemu svinjariju tražiti u tome da Srbija u istu poziciju stavi civliziranu hrvatsku manjinu u Srbiji, koja je ni kriva ni dužna pretrpjela teška nasilja, ugroze, progone, a i dan danas trpi teror o čemu se u Hrvatskoj zbog nametnute politke zaborava srpskih zločestoća- paktično jedva tu i tamo koja riječ progovori. Srbija je protjerala bez ikakvoga povoda i razloga preko četrdeset tisuća Hrvata iz Vojvodine tjekom agresije na Hrvatsku.

Zašto te informacije nema u hrvatskom javnom prostoru kad se razgovara o srpsko-hrvatskim odnosima?

Danas Hrvati u Srbiji sanjajuobičnu primjerenu ljudsku sigurnost, a Pupovac u ime srpskih institucija s kadrovskom strukturom, ili isključivih pripadnika okupatorske paradržave RSK, ili njihovih spavača i apologeta u slobodnim dijelovima Hrvatske, propisuje standarde hrvatskoga društva, određuje i uređuje moralne norme, otkriva ustašluk i fašizam na svakom koraku, proglašava dobro i zlo, pa to uredno internacionalizira služeči se podvalama i evidentnim teškim krivotvorinama, a sve na račun hrvatske države.

Da bi se uopćemoglo govoriti o reciprocitetu, prvo temeljne odnose treba postaviti na zdrav teren, osigurati da Srbija preuzme odgovornost za zla koja je napravila, osigurati sigurna riješenja koja ukazuju na povijesni preokret u srpskoj političkoj i društvenoj svijesti i politikama, pa tek onda na čistim računima – urediti pitanje manjina.

Tek tada bi reciprocitet imao bar formalno pokriće i ne bi prkosio zdravome razumu.

Bezuvjetno inzistiranje na dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom kao s prvorazrednim nacionalnim interesom hrvatskoga naroda, za koji je nužno učiniti baš sve, je također postalo izraz nevjerojatne slabosti hrvatske državnepolitike. Činjenica je da na tome jako inzistiraju u bilateralnim odnosima prema Hrvatskoj, doslovno svi hrvatski zapadni saveznici, te da je prema svemu viđenome gospođa Kitarović potaknuta tim „našim prijateljima“, kako ih je Pupovac nazvao podmuklo secerekajući, pozvati nakon demonstracije neviđenoga neprijateljstva s izložbom u New Yorku, srbijanskog predsjednika Vučića. Nejasno je zašto bi Hrvatskoj bio interes pod svaku cijenu imati dobre odnose sa Srbijom, pri čemu ovo pod svaku cijenu znači u pravilu – odustajanje od elementarnih hrvatskih nacionalnih interesa ali i univerzalnih civilizacijskih zahtjeva. I, na temelju koji jasnih i provjerenih podataka i saznanja bilo tko u Hrvatskoj smije izgovoriti tezu da je hrvatski ultimativni interes ulazak ovakve Srbije u zapadnoeuropske integracije? Ni po čemu dostupnom i poznatom nije.

Sasvim je suprotno.

Srbija se danas prema Hrvatskoj politički ponaša  kao osvajač u ratu, a Hrvatska to prihavća kao –politiku i polazište međudržavnih odnosa. Napadni, osvoji teritorij, protjeraj stanovništvo, učvrsti postignute pozicije – pa pregovaraj, a to hrvatski „saveznici“ prihvaćaju kao polazišnu točku za razgovore o dobrosusjedskim odnosima, privodeći  Hrvatsku i Srbiju za stol inzistirajući na zamrzavanju stanja do nove srpske svinjarije i novoga zamrzavanja stanja, ovaj put s novim osvojenim pozicijama. Isti je model, primjenjivali se vojni insturmenti, bile to politike.

Srbija izmisli podatke, postavi na stol zahtjeve s tako izmišljenim podatcima,pa onda inzistira da se o tome razgovara u paketu s hrvatskim minimalističkim ciljevima, a razgovori ih nikada ne mogu zadovoljiti koliko god im se popuštalo, jer su u stanju uvijek više izmisliti i krivotvoriti nego što pristojan čovjek može pomisliti.Prepoznajete li taj stav kod Slovenije, Bošnjaka, u zadnje vrijeme kod Crnogoraca?

Naravno.

Isti obrazac.

Politička klasika, kojoj se Hrvatska othrvala devedesetih tjekom srpske agresije, ne zbog toga što se svijet dozvao pameti kako bi ljudi rekli, i shvatio da su Srbi nevaljalci, nego što Hrvatska nije pristajala na takav scenariji i zbog toga što je imala snagu oduprijeti se takvom scenariju. I, imala je vođu za koga je svijet znao da je to u stanju provesti, te da ga se neće nikakvim pritiscima moći slomiti bez goleme i opasne kompromitacije cijeloga međunarodnoga poretka.

Kako se tome oduprijeti i kako zaustaviti taj poguban trend?

Onako kako je Tuđman, a ne nikakva međunarodna zajednica, kao što provincijalno i ne državnički ističu danas gotovo svi hrvatski najvažniji političari veličajući „uspjeh“ UN-ove misije, priveo Srbe za pregovarački stol i proveo reintegraciju Podunavlja. Znali su i oni, i međunarodna zajednica da Tuđman ima silu, volju i potporu naroda, te državničku odlučnost izdati zapovijed o oslobađanju okupiranih prostora, kao što su znali da mu se ne mogu efikasno suprotstaviti.

Zato su pristali biti Hrvatska.

Zato je jedini i dokazani recept, ne samo iz Tuđmanova vremena, nego uopće iz povijesti civilizacije, zauzeti čvrst stav, imati ga na čemu temeljiti, a prije svega na mobilizaciji nacionalne volje, te – poslati jasnu poruku svima zainteresiranima da ne vrijede neprincipijelni pritisci na Hrvatsku.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save