Veterani 4. gardijske brigade: Hrvatski državni crveni tepih treba zaslužiti
Kad smo devedeset i prve godine stali pod hrvatski nacionalni stijeg i životima bili spremni slijediti zapovjedi hrvatskog predsjednika Tuđmana, puno toga nismo znali, nismo ni pokušavali doznati, ali znali smo najvažnije. Znali smo što su nam govorili naši djedovi, bake, roditelji, znali smo da ne vrijedimo ništa bez slobode i časti, znali smo da je to presudan trenutak, znali smo da smo privilegirana generacija hrvatskog naroda i znali smo da možemo vjerovati našemu vrhovnom zapovjedniku.
Bilo je to dovoljno za stati nasuprot neprijatelja u podmukloj i izrazito nepoštenoj bitci.
Nisu nam bile bitne potpore niti nesklonost velikoga svijeta, nije nam bila bitna nadmoć našega neprijatelja. Znali smo da ideju slobode i spremnost žrtve nitko ne može slomiti, niti će ju netko nekome darovati.
Vjerovali smo.
Danas, dvadeset i šest godina nakon toga – ne vjerujemo i opasno sumnjamo.
Bojali smo se tada, laž je da nismo znali za strah, jer bili smo ljudi.
Bili smo Hrvati.
Našim stazama hrvatske slobode ostala je bojna naših poginulih prijatelja, suboraca, smrt nam je bila svakodnevnica. Ali, vjerovali smo, respektirali smo neprijatelja i u tako nepoštenoj bitci, cijenili smo i svoje živote i njegov život. Znali smo da imamo pravo na svoju slobodu.
Nismo ništa drugo očekivali.
Samo pravo na slobodu, na svoju čast, korijene, ime i prezime, na pravo naše djece da odlučuju o svojoj sudbini i da budućnost grade na tome što mi radimo, makar to bilo i na našim životima. To nam je suzbijalo strah i ispunjalo nam srca u najtežim trenutcima. San o hrvatskoj slavi i slobodi.
O nama, sa stijegom pred tim ciljevima.
Mi, baštinici slavne Četvrte splitske brigade HV-a, nismo u toj borbi zamišljali sebe, niti nam je to bio cilj, kao upravljače i trajne čuvare hrvatske slobode. Ne. Nismo to željeli, nismo ni sumnjali da će naš narod, njegova državna vlast ikada nakon toliko žrtve riskirati čast i slavu toga što smo mi i tisuće naših suboraca diljem Hrvatske učinili, dovesti tu žrtvu, to sveto načelo, san stotina generacija kroz povijest, koji smo mi obranili, pod znak pitanja. Bili smo ponosni.
I, mogli smo sve.
Danas nam se oduzima taj ponos, bez čega ne možemo živjeti, jer manje više nemamo ništa drugo.
To se godinama događa pred našim očima i, iako danas neki drugi ljudi vode stvarne ili navodne bitke za slobodu hrvatskoga naroda, moramo reagirati.
Iako nismo nimalo sretni radi toga.
Naučeni smo respektirati suparnika, neprijatelja, kako smo rekli cijenili smo i njegov i svoj život kao veliku vrijednost, ali, najviša vrijednost nam je bila sloboda i vjera.
Vjera u Boga i vjera u ideju koja nas je tada vodila.
Danas ne vidimo tu i takvu ideju.
Danas sumnjamo.
Duboko.
I bojimo se više nego tada.
Moramo se danas pitati, kako ćemo vjerovati u državnu politiku koja rasprostire crveni nacionalni tepih pod noge otvorenome neprijatelju, državi i čovjeku koji nikada nije pristao ni prihvatio ravnopravnu bitku, koji je čak i u toj bitci bio samo huškač, koji je svoj narod i ljude poticao na zlo i sijao smrt i svome narodu i nama?
A nije imao hrabrosti sam stati tada nasuprot nas.
Mi, veterani Četvrte splitske brigade ne možemo prijeći preko toga.
To nije samo simbolika, to nema veze s pobjedničkom simbolikom, ni našom, ni našega naroda, to nema veze s politikom, jer, politika koju mi, koji smo bili spremni dati život za političku ideju slobode, danas nikako ne razumijemo, nije naša politika. A kad nešto nije naše, za to nešto nitko nije spreman ništa dati, pogotovo život, a ako nisi spreman dati život za najviše vrijednosti, onda su one lažne.
Mi upozoravamo državni vrh, politike i političare u Hrvatskoj da nije sve podložno kompromisima i da ciljevi koje oni pretpostavljaju kao dobre, mi ne vidimo ni jasno, ni razgovijetno, ni – našim ciljevima. Jer, moramo znati, je li to ono za što smo bili spremni riskirati živote, vrijedi li danas umrijeti za te ciljeve ili ne, jesu li to vrijednosti za koje su umrli naši suborci i generacije hrvatskoga naroda.
Jesu li to vrijednosti za koje vrijedi živjeti?
Te vrijednosti moraju biti iste ili ste vi koji nas danas predstavljate izdali naše ciljeve i snove.
A ne znamo. Ne vidimo. Ne razumijemo.
Nije vrijeme za nagađanja, vrijeme je za jasnoću, za vrijednosti za koje se isplati ponovo riskirati, jer osjećamo i znamo da se i danas vode neke druge bitke, a mi ne smijemo i nećemo ostati po strani. Dugujemo to našim obiteljima, narodu, obiteljima poginulih suboraca.
Dugujemo sebi, jer što smo bez toga.
Jer, država koju smo obranili, tko god ju predstavljao mora znati da nije sve za pregovore i nije sve za kompromis, pogotovo za prodaju. Mora negdje biti granica ispod koje nitko ne smije ići u ime našega naroda.
Vučić nije dostojan nikakvoga poštovanja, jer, nije se čak ni usudio suprotstaviti nam se na ratištu, nije imao hrabrosti riskirati svoj život, iako je sve izuzev časti i vjere tada bilo na njegovoj strani. Cijenili bismo ga da je bio nasuprot nas i riskirao život makar i pod takvim nepoštenim uvjetima, makar i za prljave namjere.
On je bio huškač pod zaštitom nacističke srpske države i golemoga ratnoga stroja.
Jednom smo ga pobijedili, koliko puta trebamo, da počnemo vjerovati da vrijedimo kao narod?
I, gdje smo pogubili tu pobjedničku crtu, tu slavu i čast, na koje se dnevno pozivaju naši današnji državni dužnosnici?
Tko je to pogubio u naše ime?
Mi to ne namjeravamo gledati sa strane.
Mi smo pobjednici, nismo nikada bili gubitnici.
Mi zbog toga izražavamo naše duboko neslaganje i prijezir prema svakome tko dolazak takvoga čovjeka na čelu takve države u našu zemlju, s državnim počastima države koju smo obranili kad smo bili mladi i riskirali život za nju, pokušava predstaviti kao valjanu politiku.
Jer to je ruganje istinskoj politici i temeljnoj ideji hrvatske slobode.
Vrijeme je da se Hrvatska ponovo ujedini u ideji, u ciljevima za koje smo kao mladići i djevojke bili spremni umrijeti, u namjeri i u vodstvu, kako je bilo devedesetih godina. Vrijeme je, jer ovo čemu svjedočimo, rasipanje je najvažnije stečevine jednoga naroda, rasipanje i prijezir prema svemu što smo bili, što baštinimo i za što se živi.
To dugujemo i sebi i našim budućim generacijama.
Hrvatska – osvijesti se, državo – nismo te takvu željeli!
