Dr. Stjepan Šterc: Na djelu je politička okupacija Hrvatske!
Kakva su ovo vremena i što se uopće u Hrvatskoj promijenilo u odnosu na srbijansku ratnu agresiju početkom devedesetih, kada je napad na Hrvatsku uslijedio izvana i iznutra rafalnom paljbom iz svih mogućih oružja i smjerova? Građanski rat, dogovoreni rat, interesni rat, zaštita manjine, povijesni odgovor, uzvrat za ranija stradanja, povijesne traume, čuvanje bivše zajedničke države, zaštita tekovina, podjela plijena… i slična suvremena tumačenja i opravdanja za stvarnu i brutalnu srbijansku vojnu agresiju početkom devedesetih na Hrvatsku, samo su uvodni okvir novih pritisaka i pokušaja pokoravanja Hrvatske. Novim načinima s istim ciljevima i uvijek iz istih smjerova.
Konstanta koja ne blijedi uzrokovana kontinentalnom izolacijom i udaljenošću od toplog mora, koje kao nedodirljivi san postaje izvor političkih frustracija i geopolitičke i geostrateške spoznaje o unutrašnjoj nevažnosti. Geografski je to usud i sudbina Hrvatske i svih njezinih boraca za samostalnost, nezavisno od vremena.
Sve se događalo na teritoriju Hrvatske
Uvijek je najjednostavnija amortizacija razloga i siline vojne agresije na Hrvatsku, vraćanje u dalju prošlost i preskakanje devedesetih i objašnjavanje drugima kako je hrvatska povijesna krivica univerzalna u svim prilikama, pa i za aboliciju vlastitih agresijskih postupaka. Gledamo to opetovano ovih dana, opet po istim obrascima kao prije početka agresije na Hrvatsku početkom devedesetih: Jasenovac, srpska stradavanja, djeca, friziranja, selektivnost, izložba, predstava, ugroženost, fašizacija hrvatskog društva, ustaštvo na svakom koraku, izmišljanja, podizanje tenzija… sve se u Hrvatskoj urotilo protiv Srba. I zato je trebalo vojno krenuti na Hrvatsku, pokoriti ju i osvojiti njezine jadranske obale i slavonsku ravnicu. Slike koje smo mi stariji već gledali, ali smo osjetili i tenkovske udare i raketiranja i stradanja i razaranja i sve strahote koje rat nosi sa sobom. Nije se to događalo negdje drugdje, nego tu oko nas, na teritoriju Hrvatske.
Sve je dobro funkcioniralo u podizanju antihrvatske paranoje do početka ozbiljnog otpora hrvatskih dragovoljačkih, a kasnije i ostalih postrojbi. Sve dok nisu osjetili pred sobom odlučnu obranu, snagu i idealizam kojeg sami, nisu niti mogli imati u pohodu na tuđi teritorij. Usprkos svemu, hrvatska je mladost dobila rat protiv srbijanske agresije uz velike žrtve, ali i idealizam koji je bio osnovni nositelj pobjede. Pri prvom sudaru hrvatske i srbijanske vojske u povijesti, po osnovnim definicijama rata i vojski.
Na isti način funkcionira antihrvatska paranoja i danas; po istim obrascima, iz istih smjerova, istim intenzitetom i gotovo od istih ljudi iz političkog, artističkog, novinarskog, znanstvenog i sličnog miljea. Iako je sve jasno: srbijanska je vojska napala Hrvatsku, Hrvatska je dobila rat i Hrvatska se treba sukladno pobjedniku tako i ponašati. Dostojanstveno prema sebi i drugima! Tako bi to radili drugi ratni pobjednici, a znali bi i cijeniti vlastitu hrabrost, bilo pojedinačnu ili zajedničku, ali i prepoznati nove/stare obrasce pritisaka. Jedina je razlika u odnosu na razdoblje s početka devedesetih, što velika većina istih sada podržava novu hrvatsku vlast. Naravno, s razlogom…
Dobrohotnosti koju ismijavaju
Nije problem u htijenjima svih susjeda, niti u njihovim provokacijama, niti u njihovim planovima, željama, plašenjima, tvrdnjama, friziranjima…, zato što su, ponavljamo, obrasci uvijek isti i nikad se neće promijeniti nezavisno od hrvatske tolerantnosti; problem je uvijek bio i uvijek će biti u našoj spremnosti razumijevanja, čuvanja dostojanstva, brzini i snazi odgovora i konačnog shvaćanja i definiranja prijateljstva i nesklonosti izvan i unutar Hrvatske.
Dok veliki humanisti sa srbijanske strane friziraju izložbu, ponižavaju suvremenu Hrvatsku i ponovno stavljaju teret krivnje u ovim užim i širim prostorima za sve na Hrvatsku, i to kao povijesnu isključivost, naši vrli karijerni diplomati pišu note, notice, očitovanja i gotovo se ispričavaju pritom, zbog nestandardnih diplomatskih praznih fraza. Eto Vam sada slikanja, pozivanja, dočekivanja i diplomatskog ublažavanja ponašanja čelnika iz istočnog susjedstava i dobrohotnosti koju ismijavaju.
Mali samo podsjetnik: „Nekakvo pismo koje je pisao Vučić nitko nije vidio. Ja se ovim ne rugam Srbiji, meni je žao zbog ovoga, ali ovakva vrsta manipulacije, možda, prolazi u Beogradu, ali u Zagrebu, u Europi ne” (Milanović Z., Jutarnji list, 24.09.2015). Pročitajte s pažnjom reakcije s njihove strane nakon što im je Milanović zatvorio granicu prema Hrvatskoj i osjetit ćete jedini način koji razumiju.
Problem je suvremene političke Hrvatske i njezinih blagih reakcija na sve provokacije s granicama i povijesnim istinama, u silnom ponižavanju prema političkim spasiteljima koji im omogućavaju vlast, iako je manje-više svima jasno kako su isti podržavali s razumijevanjem i agresiju na Hrvatsku. Zadatak je to koji je obećan Europi u amortizaciji zemlje i njezine vodeće stranke, iako nikom nije jasno kako je, pak, moguća u istoj stranačkoj populaciji takva mirnoća i ovakvo bezpogovorno prihvaćanje koalicijskog i vanjskog ponižavanja zemlje, stranke i uopće političke ideje.
Nije moguće da je hrvatski bunt ostao samo na mladoj ekipi iz Živog zida i Mosta i nekoliko pojedinaca, kraj svih hrvatskih znanstvenika, umjetnika, slobodnih mislitelja, humanista i sličnih slobodarskih djelatnosti, tako dragih revolucionarnim pokretima prošlosti. Pogotovo po modelu usmjeravanja i kontroliranja. Nabrojimo i izdvojimo samo neke:
Nositelji protesta i želje za promjenama
1.Elitisti, odnosno antipopulisti, europski su novovjeki politički izum u funkciji obrane vlasti i njezinog zadržavanja pod svaku cijenu, makar trebali koalirati s potpunim političkim protivnikom. Proklamirana je politička stabilnost po tom modelu, zapravo, prizemna politička trgovina koja negira bilo kakvu ulogu birača i važnosti njihovog izbora te doslovno poništava smisao političkog nadmetanja. Takvom se trgovinom vrši izbor isključivo stranačkih poslušničkih kadrova, u pravilu nedoraslih dodijeljenim ulogama, ali vrlo podobnih za pokrivanje stabilnosti izabranih. Najveći su im protivnici populisti, a zapravo nositelji protesta i želje za promjenama. Obrazac je to političkog vladanja kojeg upravo gledamo u Hrvatskoj i kojeg mirne duše možemo nazvati i političkom okupacijom zemlje, stranačkom amortizacijom različitosti mišljenja i političkim europskim elitizmom koji ne priznaje nikakve promjene, osim po njihovoj želji. Nije samo tu u pitanju kontrola političkih promišljanja, nego i kontrola država, a mogli bismo čak tvrditi i zarobljavanje misli financijsko i politički posloženih elita. Zato su i reakcije poneki put neočekivane: “Stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj… E, ovdje nećete. I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje vlade.” (Plenković A., Dnevno.hr, 19.01.2017.).
Jedna od ključnih zadaća moje vlade? Prvo lice, ključna zadaća, rezolutna prijetnja, antipopulisti (elitisti) protiv mladosti i bunta, uključivanje stranke i vlade, europske želje za stabilnošću i slično… Europski zadatak – stabilizirati Hrvatsku! Po mogućnosti poslati iste te mlade populiste kao radnu snagu u razvijenu i već stabiliziranu Europu i pritom ne treba misliti, nego samo slijediti europske direktive. Koje usput shvaćaju kao odrednice, a ne smjernice.
Artističko podržavanje pritisaka na Hrvatsku
2. Europski elitizam polako i sigurno gradi svoj zaštitni zid prema osobnosti pojedinaca i prema nacionalnim državnim interesima i pritom ih uopće ne zanima, vrlo vjerojatno ključni problem istočne i jugoistočne Europe u budućnosti – odlazak ljudskog potencijala ili radne snage prema razvijenim europskim zemljama i gospodarstvima. Dovlače što trebaju u svom interesu i nije ih briga kakva će gospodarstva i društva ostaviti u tim dijelovima Europe, niti ne pomišljajući pritom o financijskoj nadoknadi obrazovnim sustavima zemljama iseljavanja. Sve pod diplomatsko-političkim frazama o slobodama kretanja, otvorenim granicama, ljudskim pravima i sličnim stabilizirajućim pojašnjenjima. Sljedbenici, pak, opće europske stabilnosti u Hrvatskoj, na demografski nestanak vlastite zemlje uopće ne reagiraju, dok ga njihovi koalicijski partneri – niti ne spominju. Nestanak Hrvatske, kao cijena europske stabilnosti i hrvatskog načina vladanja ili hrvatske poslušnosti i susjedske poniznosti.
3. Artističko podržavanje takvih pritisaka na Hrvatsku, usput i financiranih proračunskim novcem, novi je stari oblik osrednje umjetnosti podvučen pod slobodu kak ti umjetničkog izražaja. Izravno je podržavan, potican i usmjeravan politički, a takva mu je u krajnosti i umjetnička atribucija. Nema tu nikakvog bunta protiv elitizma, političkog determinizma svega oko nas ili pak političke intelektualne i svake druge osrednjosti. Jednostavno nema, jer i sami tome pripadaju, a osnova je ukupnog djelovanja – razaranje hrvatskog vrijednosnog sustava. Vezivanje artističkog i političkog postupanja u isti ili sličan način, bez kriterijskog selektiranja istina, ide u prilog ostanku na vlasti, ali to mladi ne razumiju niti žele prihvatiti. Suvremeni je spoj prosječnih umjetničkih sloboda i talenata, procjenjivan po političkim modelima isključivosti, poguban za hrvatsku budućnost, a pogotovo kad se prikloni obrascima pritisaka na Hrvatsku, kakve smo gledali i osjetili početkom devedesetih. Funkcioniralo je to i tada, a funkcionirat će i danas, sve dok se s druge strane ne pojavi snaga i bunt koji će takav sustav pomesti.
Na svom putu prema gore…
Moderni se humanisti doslovno uvijek pozivaju na univerzalna postupanja prema svjetskim odrednicama i uvijek apstrahiraju osobno ponašanje prema životnom okruženju. Potpuno ih na isti način opisuju i drugi i uvijek će za njih tvrditi kako jesu, ili su bili zagovornici svjetskog mira, borbe za ljudska prava, zaštitnici umjetnosti, pravednici svemirskih i kozmičkih veličina, važni u svemu, financijski i inače slobodni, donatori… i puno još sličnih uzdizanja i prenemaganja. Nikad se ne spominju sebičnost, način stjecanja bogatstva, ugrožavanja drugih na svom putu prema gore ili pak prosječnost i poslušnost koju je znao prepoznati i nagraditi politički sustav. Elitisti, artisti i humanisti suvremene Hrvatske protiv ostalih…
Ostali. Na putu prema dole. Drugi put.
Izvor: Stjepan Šterc/direktno.hr
