Razgovor s Lidijom Bajuk, dobitnicom nagrade „Zvonimir Golob“
LJUBAV JE JEDNA OD TEMELJNIH I POKRETAČKIH EMOCIJA
Lidija Bajuk, hrvatska pjesnikinja i kantautorica, jedna je od vodećih ličnosti hrvatske etno scene. Članica je i Društva hrvatskih književnika. Na ovogodišnjem natječaju za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“, koji već godinama organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), nakon Luke Paljetka, Drage Štambuka i drugih osvojila je ovu nagradu za pjesmu „Z tvojih rok“, pisanom na specifičnoj međimurskoj kajkavštini. Inače, za ovu nagradu konkuriralo je 284 autora, a pristiglo je više od 8oo pjesama. Bio je to povod za razgovor s ovom svestranom i iznimno uspješnom pjesnikinjom i glazbenicom.
Inače, nagrada će joj svečano biti uručena u ponedjeljak, 19. veljače u 11 sati u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.
Lidija, dobitnica ste brojnih glazbenih nagrada i priznanja, među njima dva Porina i nagrade Franjo Ksaver Kuhač. Također i više nagrada za književnost. Sada ste dobili nagradu Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu. Što Vam znače sva ta priznanja? – pitamo ovogodišnju slavljenicu.
Nastojanju oko mijenjanja svijeta nabolje nagrada priskrbljuje vidljivost i dostupnost. Pretpostavka umjetnosti su budnost, zapažanje, (samo)kritičnost i predočavanje, oni su nadahnuće za stvaralaštvo i inovaciju. Svijet se mijenja u kritičnoj točki koja je svojevrsna kontingentna niša ulančanih radova niza autora. Već je rečeno da talent ne znači ništa ako ga ne prati osamljivanje i rad. Talent opstaje zahvaljujući odgovornosti i pojedinca i društva. Nepovoljne okolnosti sužavaju mogućnost izbora, no aktivan i čovječan odnos prema svijetu povećava mogućnost izbora barem budućim generacijama. Nagrada je društveni poticaj za amblematski društveni angažman.
Je li lako ili teško napisati ljubavnu pjesmu? Naime, čini se da „svi“ pišu ljubavne stihove?
Ljubav je jedna od temeljnih i pokretačkih emocija, otuda omiljenost i zastupljenost ljubavne tematike. No, nije svaki pokušaj pisanja o ljubavi književno-umjetnički tekst.
Godinama ste na hrvatskoj estradi. Međutim, Vi ste izabrali malo teži put – etno glazbu. Što se podrazumijeva pod tim, jer, kako nam se čini, danas se uistinu svašta prodaje i izvodi pod tim nazivom?
Javno nastupam na hrvatskoj glazbenoj sceni desetljećima, ali ne bih rekla da sam dio hrvatske estrade. Nisam zabavljačica i ne želim se publici sviđati pod svaku cijenu, stoga nisam dio estrade. Pojam etnoglazbe u Hrvatskoj do danas nije definiran. I među etnomuzikolozima postoji neslaganje oko njegovog tumačenja, a tumačiti ga nastoje i oni kojima to nije struka. Zajedno s etno glazbenicima Dunjom Knebl i grupom Legen taj smo pojam uspostavili usporedno s objavljivanjem zajedničkog albuma Ethno Ambient Live / Arhaične pjesme iz Hrvatske, snimljenog na zajedničkom koncertu 1994. u zagrebačkom kultnom klubu Gjuro II. Njime smo željeli predstaviti glazbenu interpretaciju tradicijskog predloška drukčiju od folklorne, a napose drukčiju od tzv. folk interpretacije kojom je tada označavana novokomponirana obrada nepostojećega tradicijskog predloška. Etnoglazba je glazbeni žanr u kojem upućen obrađivač ili autor izborom tradicijskih glazbenih predložaka kreativno prožima i reinterpretira stare i nove glazbene elemente, izbjegavajući pritom pomodnost i podilaženje, ne težeći dopadljivosti i svojim obradama udahnjujući aktivno-kritički odnos prema suvremenom svijetu.
Međimurje, gdje ste i rođeni, posebno Vam je u duši. To se vidi i u Vašim stihovima, knjigama i glazbi. Što to ima ovaj kraj u odnosu na druge, jeste li zadovoljni na koji način se predstavljaju njegove kulturne i druge vrijednosti?
Povijesno Međimurje upoznalo je Ilire, Kelte, Rimljane, Langobarde, Avare, Slavene, Bijele Hrvate, Franke, Tatare, Osmanlije, Nijemce, Mađare, Židove itd. Međimurska tradicijska kultura obilježena je manje ili više tradicijom tih naroda. U Međimurju se već dugo nastoji oko očuvanja i predstavljanja kulturnih vrijednosti, no još uvijek nedostaje strateško nadprojektno i nadprogramsko povezivanje i umrežavanje kulturnih i gospodarskih čimbenika na lokalnoj, županijskoj i nacionalnoj razini.
Međutim, kako god okrenuli, relativno se malo Međimuraca proslavilo na državnoj, pa i europskoj razini. Eto, Vi ste iz Čakovca „morali otići“ u Zagreb!
Ne bih rekla da ih je malo – podsjetimo se poznatijih: likovnih umjetnika Ladislava Kralja, Luje Bezeredija i Ivan Kipkea, književnika Kalmana Mesarića, Milivoja Slavičeka, Jože Horvata i Kristijana Novaka, etnomuzikologa Vinka Žganca, povjesničara Ive Horvata, i Dragutina Feletara, povjesničara književnosti Zvonimira Bartolića, teologa Jurja Kolarića, skladatelja Fortunata Pintarića i Josipa Štolcera Slavenskog, glazbenika Elizabete Toplek (Tete Lize), Borisa Leinera, Armanda Puklavca, Evelin Novak i Zite Varga, sportaša Franje Punčeca, Roberta Jarnija, Dražena Ladića i Filipa Udea, itd. Veliku zaslugu u povijesnom očuvanju hrvatskoga međimurskog identiteta kontinuirano su imali crkveni djelatnici. No, drugo je pitanje ističu li Međimurke i Međimurci koji pronose glas Međimurja u domovini i svijetu svoje podrijetlo ili ne. A koliko se zna o njima u Međimurju i izvan njega, ovisi i o tome što nam oni znače i u kontekstu hrvatske kulture uopće.
Svojedobno ste nastupali i s nekim od velikih imena svjetske glazbe. Što ste od njih naučili?
Pohvala britanskog glazbenika Johna Mayalla nakon mojeg prednastupa na njegovim koncertima 1986. u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu, dogodila se prije mojih prvih glazbenih nagrada i recenzija u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Poziv toga velikog blues glazbenika, kojeg poznati američki gitarist Eric Clapton naziva svojim velikim učiteljem, na sudjelovanje te godine u njegovoj europskoj turneji i na preseljenje u SAD u kojima bi me zaposlio kao studijsku prateću pjevačicu – nisam prihvatila. Ubrzo je uslijedio sličan drugi poticaj američke angažirane pjevačice Joan Baez, nakon prednastupa na njezinim 1989. u Ljubljani i Zagrebu. Ta dva događaja usmjerila su me prema repertoaru na materinjem jeziku, na uporno vježbanje i beskompromisnost u obrađivačko-autorskom pristupu. Gostujući 1997. na Idriartfestivalu u Tibetu, osvjedočila sam se da su tradicijski repertoari važan sastavni dio dinamičkih procesa u očuvanju nacionalnih identiteta malih naroda.
Zbog čega je hrvatska etno glazba malo ili bolje rečeno nikako poznata u svijetu? Sa svojom gitarom prošli ste veliki broj zemalja, od Tibeta do Kolumbije, od Grčke do Kanade. Znači li to da ste željeli nešto više postići i izvan granica naše zemlje?
Na spomenutom festivalu u Nepalu i Tibetu, bila sam jedina hrvatska predstavnica u skupini umjetnika iz Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Francuske, Velike Britanije, Kolumbije i domaćinskih zemalja. Tijekom neformalnog druženja i upoznavanja, netko je predložio da svatko predstavi svoju zemlju trima rečenicama i jednom tradicijskom pjesmom. Hrvatsku sam opisala kao malu europsku zemlju iznimne prirodne, povijesne i kulturne baštine, predstavljanje zaključivši a cappella izvedbom jedne međimurske pjesme. Nazočni su htjeli čuti još, pa sam otpjevala jedan slavonski i jedan primorski napjev, svim trima pjesmama ukratko prepričavši sadržaj. Sjećam se komentara jednog oduševljenog Nizozemca o tako maloj zemlji s tako raznolikom, melodičnom i osebujnom glazbom. Budući da poznavanje glazbene tradicije svijeta svakome od nas ponaosob diktiraju glazbena i filmska središta svjetskih velesila, predstavljanje male kulture uvijek je ograničeno. Iako kratkometan, najizravniji način je osobni. Bio bi prodorniji pod okriljem dugoročno osmišljene strategije hrvatskih kulturnih politika na svim razinama.
Što biste posebno izdvojili iz Vašeg cjelokupnog rada? Glazbenica ste i književnica, radili ste kao učiteljica, knjižničarka, urednica u izdavačkoj kući i samostalna umjetnica. Sada čujemo da ste i doktorirali. Otkud sve to?
Zahvaljujući svojoj interpretaciji hrvatskih tradicijskih napjeva i vlastitom kantautorskom opusu, upoznala sam prirodna i kulturna obilježja gotovo svakog kutka naše lijepe domovine, putovala sam u strane zemlje koje ne bih posjetila kao turistikinja. To me potaklo na usporednu sličnih i različitih kultura, na promišljanja o svijetu i čovjeku. Kao i moji roditelji, majka učiteljica hrvatskog jezika i otac profesor fizike, mislim da je temelj boljem društvu cjeloživotno, kvalitetno i dostupno obrazovanje, primjereno zapošljavanje obrazovanih kadrova i vrednovanje rezultata njihova rada. Sklonost pedagoškom radu povremeno upražnjavam vodeći etnoradionice za različite uzraste, a voljela bih i sudjelujući u sveučilišnoj nastavi. Knjigama sam okružena od malih nogu – one su mi najdraži dar. Redovito posjećujem antikvarijate, sajmove starih i novih publikacija. Glavni arhitektonski element mojeg životnog prostora su knjige na policama. Imam veliku kućnu biblioteku antropološke i etnografske, razvrstane većinom prema UDK sustavu. Jedan bibliotečni dio odnosi se samo na međimursku građu, drugi na hrvatsku usmenu književnost, treći na notografirane pjesmarice, četvrti na publikacije akademika Radoslava Katačića itd. Dobro sam upućena u hrvatsku tradicijsku pjesmaricu. U svoje glazbene repertoare uvrštavam uglavnom manje poznate ili već posve zaboravljene napjeve. Novi život može im udahnuti jedino izvedba. Oni me nadahnjuju i na pisanje vlastitih književnih tekstova. Zahvaljujući velikom broju hrvatskih tradicijskih napjeva koje javno izvodim, uočila sam da je zamjetan broj onih koje su tematsko-motivski podudarne, bez obzira na različite dijalekte njihovih usporednih zapisa. Pretpostavka da su starije i osobitije od drugih, motivirala me na studij etnologije i antropologije, a onda i na doktorski studij. Krajem siječnja ove godine doktorirala sam na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na temu Odjeci slavenskog mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja. Tako se moj pedagoški, knjižničarski, umjetnički, stručni i znanstveni rad međusobno neprekidno dotiču i prožimaju.
Želite li još nešto dodati, poručiti?
Preduvjet za poštovanje i uvažavanje drugih je samopoštovanje. Samopoštovanju je preduvjet dosljednost. Dosljednost omogućava samodisciplinu koja se suprotstavlja taštini. Samodisciplina je pretpostavka uvidu koji potiče znatiželju, a uvid i znatiželja kreativnost.
Razgovarao: Mladen Pavković; Foto: wikipedia.org
