Marko Ljubić: Ljiljana Alvir i hrvatske žrtve ne smiju poslužiti kao miris neopranoj Srbiji
Višestruko sam u svojim kolumnama u zadnjih nekoliko godina, naravno ne samo ja, do detalja analizirao teške zablude hrvatske državne politike, ali i prevladavajućega nekritičkog društvenoga stava o odnosima prema Srbiji, nevjerojatnoj fascinaciji tom Srbijom i izmišljenom civilizacijskom hrvatskom zadatku pred svijetom takvu Srbiju uvesti u zapadne civilizacijske krugove što god oni bili, koji je posljedica takvih zabluda. Preuzimajući na teškim polaznim zabludama odgovornost za regiju, Hrvatska je pristala biti nagrada i lovište za zločeste politke u okruženju, zadovaljavajući svojim nacionalnim tkivom interese inozemnih sila, pri čemu je već danas postalo pitanje opstanka hrvatske državnosti, stvari vratiti na početak i definirati hrvatski minimum interesa koje svatko s kim surađujemo mora respektirati.
Te zablude ćemo pokušati u seriji nastavaka detaljno objasniti temu po temu, pitanje po pitanje, a objavljivat ćemo ih od naredne nedjelje, nedjeljom i srijedom na večer.
Ali pođimo od jedne opasne trenutne avanture hrvatske države.
Neposredni povod za ovaj tekst je jedan detalj iz objavljenoga dogovora predsjednice Grabar Kitarović i predsjednika Vučića. Vrlo opasan signal dodatnoga zastranjivanja ponašanja hrvatske državne politike, a sve radi očajničkoga nastojanja da se međudržavni susret pokaže uspjelim, te prikrivanja slabosti i usmjeravanja pozornosti javnosti na detalje koji naizgled šalju sliku nečega dobroga, a kriju stvarnu nemoć hrvatske državne politike i novo pogodovanje agresoru.
Najava izravnih kontakata i razgovora udruga ratnih žrtava s najvišim državnim dužnosnicima nije odgovorna državna politika nego cirkus u funkciji srpskih nastojanja potpunoga odreknuća od bilo kakve odgovornosti za agresiju na Hrvatsku. Ljiljana Alvir ne smije ići u Beograd, niti je njen posao riješavati državne obaveze, a ako će već ići, u tome nikakve uloge ne smije imati službena hrvatska država. Strahovita je pogrješka Kolinde Grabar Kitarović to što podupire takav razvoj stvari i uključuje hrvatsku državu u organizaciju takvih postupanja, pogrješka koja dodatno pojačava i onako golemu štetu od cirkusa kojemu smo svjedočili zadnjih dana. Privatno svaki čovjek može u slobodnoj zemlji raditi što god hoće ako ne ugrožava druge ljude, ali gospođa Alvir mora usprkos ljudskim nastojanjima i razumijevanju očaja obitelji koje godinama ne mogu pronaći svoj mir i doznati istinu o svojim bližnjima, znati da je čak i u privatnoj formi njen odlazak predsjedniku Srbije – izravno potpomaganje državne politike Srbije koja i danas stoji na stajalištu da je ljude koje će tražiti Alvir i ostale hrvatske žrtve – trebalo i bilo opravdano ubiti a njihove posmrtne ostatke ili sakriti ili uništiti. Na taj način gospođa Alvir, iako s najrazumljivijim ljudskim motivima, izaziva štetu ne samo sebi, nego i mnogim ljudima, dajući priliku političkom zločincu dodatno učvrstiti privid svoga humanizma radi stvarnoga podupiranja zla i skrivanja zločina. Hrvatska država koja ju potiče na to i koja od toga navodno pokušava napraviti nekakvu državnu politiku, zapravo snosi odgovornost za taj potencijalni sunovrat. Gospođu Alvir vodi srce, bol, emocije, a državu bi kako kaže predsjednica republike morala uz sve to presudno voditi – razboritost.
Može li bilošto biti razborito i na taj način se kvalificirati bez mjerljivih rezultata konkretnih postupaka?
Ne može, niti smije.
Onaj tko skriva istinu o zločinima i o sudbinama tolikih ljudi od njihovih obitelji i civilizacije nije ništa drugo nego – zločinac. Najavljeni odlazak gospođe Alvir i njenih suputnika u Beograd na razgovore s Vučićem je novi, teški debakl državne politike, koja izravno pred kamere i na pozornicu baštiniku zla koje je pogodilo te ljude i ukupan hrvatski narod, gura izravne žrtve, bez ikakvih izgleda da nešto ozbiljno naprave, s jedinim izglednim ishodom – nove parade za srbijansku, „regionalnu“ i prije svega europsku mainstream politiku i javnost, o humanisti Vučiću, miroljubivoj i dobrosusjedskoj srbijanskoj politici i manipulativnim miomirisima koji se na taj način smrtonosno šire u svijet, ubijajući ovaj put umjesto tijela samu dušu hrvatskoga čovjeka.
Uz to što će hrvatske žrtve tako legalizirati Vučićeve manipulacije i poslužiti Srbiji i njemu za nove igrokaze, na taj se način otvara prema najavama o reciprocitetu takvoga ponašanja koji su dogovorili Vučić i Grabar Kitarović, mogućnost dodatne političke legalizacije zla i njegovih protagonista iz devedesetih, uvođenje u legalnu politiku u susretima s vrhom hrvatske države i državnim institucijama, srpske obavještajne parastrukture oko Save Štrpca i skupina navodnih srpskih žrtava Oluje, što je novi iskorak u potpunoj relativizaciji događaja s početka devedesetih do oslobođenja Hrvatske. I kapilarni pravac srpskog poodmaklog međunarodnog predstavljanja Oluje kao zločinačke akcije a hrvatske države kao zločinačke tvorevine. Tko to ne razumije, uistinu je potpuni idiot ili otvoreni neprijatelj hrvatskoga naroda. Sredine tu nema. Neshvatljivo mi je da to nitko oko Kolinde Grabar Kitarović ne vidi, tragom pouke nesretne majke koja je sina zaklinjala kad je izgubio na kocki da se ne ide vaditi iz gubitka novim kockanjem, a on ju nije poslušao pa se potpuno upropastio, i sebe, i majku, i obitelj. Jednako tako mi je neshvatljivo da joj to nitko iz Vlade ne prigovori i zaustavi razvoj takvoga katastrofalnoga ponašanja sa sigurnim kao dan ružnim posljedicama.
Ljudi koje danas Hrvatska i njhove obitelji traže su daliživote za hrvatsku slobodu, poginuli su u obrani od srpske planirane i organizirane državne vojne agresije, njihovu sudbinu ultimativno mora riješavati hrvatska država ili ta država ne vrijedi baš ništa. To rade civilizirane države, nikada obitelji žrtve i žrtava. Sudbinu nestalih se ne može riješiti razgovorima s Vučićem s ovakvih potpuno deformiranih i nepostojećih državnih pozicija, jer Hrvatska još nema usuglašen i jasan stav – tko nas je napao i je li nas uopće netko napao devedesetih godina? Jer, da je htio Vučić i Srbija to riješiti, riješili bi odavno. Istina o poginulima i nestalima se ne može riješti bez međunarodno usvojene definicije jedinstvene istine o događajima iz devedesetih godina, a sve dok se Srbija ne prisili na to, neće dati nikada ni jedan ozbiljan podatak o tim nesretnim ljudima niti njihovim obiteljima.
Razbojnika se oduvijek moralo prisiljavati na resocijalizaciju ili u slučaju da ne pristaje, metodom izolacije osigurati higijenu u ljudskom društvu.
Hrvatska ima državu, imamo i isturenu ispostavu te državnosti u administraciji EU, to je Europska komisija, pa je to pitanje, kao i čitav niz drugih otvorenih pitanja na stečevinama međunarodnoga prava i međunarodnih humanitranih normi – ultimativno nužno postaviti kao zahtjeve toj administraciji, jer je očito da se bilateralno sa Srbijom to ne može riješiti. Svako pristajanje na nove bilaterale ili fingirane razgovore, zapravo samo nas dodatno i još više udaljava od sve slabijih mogućnosti riješavanja bilo kojega pa i toga pitanja. Dakle, gospođa Alvir, ne smije hraniti zlo svojom ljudskom boli, jer ona mora od hrvatske države tražiti odgovore, a ta država od Vučića. Gospođa Alvir može i posve je legalno i razumno raditi svakodnevni pritisak na državne institucije Republike Hrvatske da riješe to pitanje, a one su i plaćene i njih smo svi mi zajedno izabrali da to rade u odnosima prema Srbiji i ne samo da rade – nego i da urade. Inače ne vrijede ni plaća ni potpore. Sve ostalo je bolna zlouporaba tragedije gospođe Alvir, naše tragedije i bolno dohranjivanje zla koje nikada neće prestati biti zlo ako se tako nastavimo ponašati. Poticati gospođu Alvir ili bilo koju udrugu da izravno sa srbijanskom državom koja u potpunosti baštini zlo koje su napravili hrvatskom narodu i uzdiže ga u svoje legitimno i legalno pravo u međunarodnim odnosima, te u odnosima s Hrvatskom, znači kao Poncije Pilat prati ruke od odgovornosti, znači ne raditi svoj posao i sudjelovati u nastavku zločinačke prijevare. A to je uz sve ostalo veliki grijeh, da ne kažem zločin.
Ukratko, umjesto da povjerenik EK Hahn, inače u biti hrvatski službenik u Bruxellsu, viri ispod repa srbijanskom predsjedniku i njegovoj administraciji, njegov posao je ispunjavati legitimne, humanitarne, civilizacijske i međunarodno-pravne zahtjeve svoga autentičnoga i ovlaštenoga suverena koji ga plaćaju – članica EU, pa tako i Hrvatske. Hrvatskom narodu treba jasno reći jesmoli spremni postaviti takve zahtjeve pred našu zajedničku europsku operativu, jesmo li ih postavili i ako netko ometa postavljanje ili realizaciju takvih zahtjeva – tko je taj i zašto?
Pa da vidimo smije li Angela Merkel primjerice favorizirajući do gadljivosti neonacističku Srbiju reći da nije europski posao rješavanje sudbina ubijenih ljudi. U tako ozbiljnim stvarima i zahtjevima koji vrišteći pozivaju na svim postojećim vrednotama na kojima počiva suvremeni svijet, svatko mora svakoga u sustavu odlučivanja natjerati na izjašnjavanje i to koristeći – javnost, hrvatsku i europsku. Za to ne treba žaliti ni ljudi ni resursa.
A ne gurati udruge žrtava kao alibi za svoju nesposobnost i nerad u zagrljaj zločincu još uvijek neopranom od krvi.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
