Poslanje vjernika laika
Misli Pape Benedikta XVI. o poslanju vjernika laika u današnjem društvu
Crkvi su potrebni zreli laici koji su stvarno “suodgovorni” u njezinu općem poslanju, a ne smatrani jednostavnim “suradnicima” klera. Laici su u Crkvi pozvani živjeti kao protagonisti crkvenoga poslanja, osjetiti djelovanje za poslanje Crkve svojom obvezom: molitvom, učenjem, aktivnim sudjelovanjem u crkvenom životu, s pozornim i pozitivnim pogledom na svijet, i to u stalnom traženju znakova vremena.
Ne posustajte u stalnomu poboljšavanju, ozbiljnim i svakodnevnim odgojnim zauzimanjem, svojega posebnog poziva vjernika laika, pozvanih biti hrabri i vjerodostojni svjedoci na svim područjima društva.
Preuzmite i sudjelujte u pastoralnim odlukama biskupijâ i župâ, potičući prigode za susret i iskrenu suradnju s drugim sastavnicama crkvene zajednice, uspostavljajući odnose poštovanja i zajedništva sa svećenicima, a sve u svrhu žive, ministerijalne i misionarske zajednice. Njegujte istinske osobne veze sa svima, počevši od obitelji, i ponudite svoju raspoloživost za sudjelovanje na svim razinama društvenoga, kulturnoga i političkoga života, imajući uvijek za cilj opće dobro.
Na vjernicima laicima je da u osobnom i obiteljskom, kao i u društvenom, kulturnom i političkom životu konkretno pokažu da vjera, na nov i dubok način, pomaže tumačiti i preobražavati stvarnost; da kršćanska nada širi ograničeni ljudski obzor i odašilje ga prema pravoj visini svojega postojanja, prema Bogu; da je ljubav u istini najdjelotvornija snaga u stanju promijeniti svijet; te da je evanđelje jamstvo slobode i poruka oslobođenja.
Socijalno djelovanje i evanđelje ne mogu se odvojiti jedno od drugoga. Tamo gdje ljudima donosimo samo znanja, spretnosti, tehničke sposobnosti i instrumente, donosimo premalo. Molim vas, molite i kod kuće zajedno: kod stola i prije nego idete na spavanje. Tko vjeruje, nikad nije sam.
Na širokom moru kulture Krist uvijek treba ‘ribare ljudi’, to jest savjesne i dobro pripremljene osobe koje svoje profesionalne kompetencije stavljaju u službu dobra, i u konačnici u službu kraljevstva Božjega.
Obezvrjeđivanje ljudske ljubavi, zatiranje istinske sposobnosti ljubavi pokazuje se, u našem dobu, najprikladnijim i najučinkovitijim sredstvom da se Boga otjera od čovjeka, da se Boga udalji od čovjekova oka i srca. Oblikujte civilizaciju prave pravednosti i ljubavi bez razlika.
Danas se šutnja pretvorila u riječ zajedništva. Ono što treba najviše promicati je ekumenizam ljubavi, koji proistječe izravno iz nove zapovijedi što ju je Isus ostavio svojim učenicima. Ljubav praćena dosljednim gestama stvara povjerenje, otvara srca i oči. Dijalog ljubavi po svojoj naravi promiče i prosvjetljuje dijalog istine: naime, u potpunoj istini doći će do konačnog susreta kojemu vodi Kristov Duh. Jamačno, relativizam i jednostavni i lažni irenizam neće riješiti ekumensko traganje. Oni ga iskrivljuju i pogrešno usmjeravaju.
U teškim trenucima, kada se naše obitelji moraju suočiti s boli i nevoljama pogledajmo Kristov križ. Tu možemo pronaći hrabrosti i snage da izdržimo.
Čovjek koji nastoji živjeti samo pozitivistički, u onome što se dade izračunati i izmjeriti, na kraju biva ugušen. U tom pogledu je pitanje Boga, na neki način, ‘pitanje svih pitanja’. Ono nas vraća dubinskim čovjekovim pitanjima, težnjama za istinom, srećom i slobodom koje su usađene u naše srce i koje traže svoje ostvarenje.
Ovaj naš svijet je svijet straha: straha od bijede i siromaštva, straha od bolesti i patnje, straha od samoće, straha od smrti… Znamo ipak da trenutke dubokoga trpljenja, trenutke posvemašnje osamljenosti u času smrti nijedno osiguranje ne može “pokriti”. Jedinu ispravnu sigurnost u tim trenucima daje Gospodin koji i nama govori: ‘Ne boj se, ja sam uvijek s tobom.’ Možemo pasti, ali na kraju padamo u Božje ruke, a one su dobre ruke.
Obitelj je, naime, “živi organizam u kojemu se ostvaruje uzajamno kruženje darova”, a zadaća joj je biti znakom Božje ljubavi prema svim ljudima. Na poseban je način važno da u obitelji “nikada ne nedostaje Božja riječ, koja drži na životu plamen vjere”, stavlja na srce kršćanskim roditeljima Benedikt XVI. te ujedno ne zaboravlja istaknuti niti važnu ulogu baka i djedova, koji su, kako je rekao jednom prigodom, “jamci ljubavi i nježnosti što je svako ljudsko biće treba davati i primati”.
Bog dolazi bez naoružanja jer on ne želi osvajati izvana, nego iznutra, on želi obratiti čovjeka iznutra.
Nisu važne izvanjske udobnosti: Isus je rođen u štali a za prvu je kolijevku imao jasle, ali Marijina i Josipova ljubav su mu dali osjetiti nježnost i ljepotu koju osjeća dijete koje je ljubljeno. To je ono što trebaju djeca: ljubav oca i majke. To je ono što im daje sigurnost i što im, kako budu rasli, omogućuje da otkriju smisao života.
Ništa ne može poboljšati svijet, ako se zlo ne svlada, a ono se može nadvladati samo djelotvornim oproštenjem što ga može pružiti samo Bog koji ne udaljuje zlo nego ga stvarno preobražava. Jer, oprostiti ne znači zanijekati, nego preobraziti: potrebno je da Bog u taj ocean nepravde siđe svojim još većim oceanom dobra i ljubavi.
Silvana Dragun/Prudencija.hr
