Ponekad savršeni svijet i nije tako savršen kako izgleda na prvi pogled

{jathumbnail off}”Naša kultura usvojila je dvije velike laži. Jedna je da, ako ne podržavate nečiji način života, to znači da ga mrzite ili da ga se bojite. Druga je da, ako nekog volite, to znači da ćete podržati sve što kaže ili uradi. I jedno i drugo je besmislica”, rekao je jedan pametni svećenik. Te laži nikad nisu bile očitije nego nakon prošlonedjeljnog referenduma, a sadržane su u manipulativnom izrazu “homofob”, kojim se insinuira da svi koji ne podržavaju gay revoluciju zapravo mrze homoseksualce. Taman posla: u tome ima istine koliko i u tome da svi koji ne podržavaju komunističku revoluciju mrze radnike.

Moj stav o braku je prilično jasan: ako dva partnera istog spola žele sklopiti brak, slobodni su otići u bilo koju crkvu koja takav brak priznaje, anglikansku na primjer, ili pred državom sklopiti ugovor o građanskom partnerstvu s jednakim pravima kao i brak. Čak mi se dopada rješenje koje Milanović predlaže, da se niti jedna zajednica sklopljena pred državom ne zove brak, čime bi taj naziv ostao rezerviran za ono što je izvorno i bio, za crkvne brakove koji nisu građanski ugovor već vjerski sakrament, dakle se karakterom bitno razlikuju od svjetovnih. No ne slažem s tim da se istosplolna zajednica zove brak jer ona to nije, i hipokrizija je tako je zvati. Vlast može promijeniti zakonsku definiciju braka, ali ne i njegovu suštinu: brak je institucija starija od svih država i zakona, pa i od samog kršćanstva. Za mene, takvo inzistiranje na “ravnopravnosti” braka ima smisla koliko i inzstiranje da žene smiju igrati u prvoj nogometnoj ligi zajedno s muškarcima, u ime nedsikriminacije, ili uvođenju kvote od 40% žena u svaku prvoligašku momčad. Naravno, nitko nema ništa protiv da one imaju svoju ligu: ali neke stvari je bolje ne miješati u isti koš samo da bi se dokazala poanta o “jednakosti”, tim više što homoseksualci mogu stupati u brak pod istim uvjetima kao i svi ostali, pa tehnički diskriminacije niti nema.

Na razini Hrvatske moj stav o tome što je brak je većinski, iako iz ponešto drugih motiva od većine kojoj je brak svetinja. No u sredini u kojoj se ja krećem, takav stav je prilično izdvojen: urbana obrazovanija populacija je mahom sklonija istospolnim brakovima, a to nam i mediji stalno stavljaju pod nos ne bi li nas ipak suptilno nagovorili da promijenimo mišljenje u ono naprednije i više u skladu s vremenom. No zašto bi netko poput mene, tko ima kolege, prijatelje i rođake homoseksualce (oba spola), od kojih su neki (i neke) stvarno sjajni tipovi i cure, a neki pak ultimativni seronje, tko se kreće u sredini koja generalno ima pozitivan stav spram istospolnih brakova, i tko je svjestan da će oni kad-tad biti nametnuti milom ili silom kao ideološki standard, uopće bio protiv? Kad bih išao linijom manjeg otpora, linijom socijalizacije sa sredinom, glasao bih suprotno: biti “protiv” istospolnih brakova u Hrvatskoj ne znači uvijek imati “svoje mišljenje”, naprotiv. Da biste se uklopili, bitno je da mislite isto što i vaše lokalno okruženje, ne globalno, pa čemu se onda izlagati osudi okoline?

Jer zazirem od bilo kojeg vida moralne histerije, i od kolektivnih napadaja potrebe za iskupljenjem za “društvene nepravde”, a najviše od duha kolektivizma. Kad bi nas kao osnovnoškolce odveli na kakav školski izlet autobusima, na kakvo pranje mozga na Petrovu goru ili u Kumrovec, obično bi se zborno pjevalo “kad si sretan lupi nogama o pod” i slične pjesmice. Svi smo morali biti sretni po direktivi i ispoljiti duh zajedništva. Priznajem, meni je to neopisivo išlo na jetra. Mrzim zborno pjevanje, nikad to nisam mogao sakriti. Nije da sam ikad želio biti drukčiji, zapravo sam se želio na neki način uklopiti, ali mi jednostavno to nije išlo od ruke. Osjećao bih se kao Wednesday Adams u ljetnom kampu u kom svi moraju biti sretni, vedri i veseli i praviti se da svi vole svakog, gdje nitko ne smije biti “isključen”, a neprilagođeni završavaju u izoloaciji.

{youtube}KYEXQTrpRZc{/youtube}

Na takav meki, maternalistički fašizam s nasmijanim licem me mnogo kasnije podsjetio film “Demolition man” – ne naročit, obzirom da u njemu glume Sly Stalone i Sandra Bullock – ali sa zanimljivom premisom. U potpuno sterilnom i politički korektnom društvu budućnosti, u kom je zabranjena sva nezdrava hrana (i dan monopol na restorane samo jednoj tvrtki, usput) i sve loše navike, u kom je veliki brat (ili preciznije, dadilja koja pazi da dječica budu dobra) sveprisutan i čuje i kažnjava svaku vašu psovku, u kom je svaki vaš korak kontroliran kamerama i mikrofonima “zbog vaše sigurnosti”, u kom su svi sigurni i nediskriminirani, svedeni na vesele i bezazlene socijalne robote koji pjevaju debilizirajuće pjesmice, u kom nema ni natruhe nasilja niti nesigurnosti, u kom nema mesa niti duhanskog dima, a seks je tek virtualni užitak odvojen od ljudske intime i emocija, vlada strogi moralistički kult stanovitog slatkorječivog doktora Cockteaua i njegovog očito gay pomoćnika i vjerojatno ljubavnika. On je i poglavica i vrač, on propisuje striktna moralna pravila, ali ujedno i drži izvršnu vlast.

Film je politička satira s mnogo referenci na Huxleyev “Vrli novi svijet” i ne govori o budućnosti nego o steriliziranoj, uškopljenoj i politički korektno debiliziranoj sadašnjosti kojom nakon kratkog razdoblja kakve-takve slobode nakon Drugog svjetskog rata ponovo caruje novi puritanizam i ćudoređe, ovaj put u ime ideala bratstva svih ljudi, jednakosti i ravnopravnosti. Sloboda govora, stoljećima smatrana temeljem slobodnog društva, suspendirana je i ograničena optužbama za “govor mržnje” i “diskriminaciju”. Ljudi se sve više autocenzuriraju, u strahu od reakcija moralista koji će na svaku natruhu bilo čega što se smatra moralno neprihvatljivim – rasističkim, homofobnim, nacionalističkim ili jednostavno nezdravim – takvog pojedinca izolirati i odbaciti, možda čak i otpustiti s posla ili kazniti. Pušenje je gotovo zabranjeno, a s povijesnih fotografija Winstona Churchilla izbrisana cigara kako se taj grozni čin ne bi ni slučajno povezalo s pozitivnim likovima, što podsjeća na praksu krivotvorenja povjesti u SSSR-u, gdje bi strjeljani članovi politbiroa bili naknadno ukonjeni sa zajedničkih fotografija. Skriva se da je Einstein bio strastveni pušač jer nije u skladu s propagiranjem toga da su pušači isključivo zaostali neinteligentni luzeri, i nikako se ne smije spomenuti da je Hitler pokrenuo prvu veliku antipušačku kampanju u modernoj povijesti – a i antikršćansku, kad smo već kod toga. Čak i naši automobili su sve više nalik onima iz filma, mandatorno ojastučeni bunkeri na četiri kotača kojima upravlja računalo jer je čovjek nepouzdan, poput malog djeteta, mogao bi se ozlijediti ako mu se da da sam nešto radi ili odlučuje.

Ali to čistunstvo nije dosljedno: argumenti kojima se danas pravda suzbijanje pušenja ne važe za alkohol koji uzrokuje ogromne socijalne probleme, te slabi volju i inhibicije za razliku od nikotina koji jača koncentraciju. Argumenti kojima je (opravdano) legalizirana homoseksualnost, da je sve što se događa u seksu između dvije odrasle sporazumne osobe nije briga države, očito ne važe za prostituciju koja je svugdje sve strože kažnjiva. U “liberalnoj” Švedskoj strogo kažnjavaju čak i mušterije, a od jučer i u Francuskoj. Kažu, prostitucija je ponižavajuća za žene, što je upravo ono čime se kroz povijest od antičkog Rima do Japana i Bliskog istoka pravdala zabrana homoseksualnih odnosa! Ona naime nije bila, kako se često insinuira, zabranjivana zbog “kršćanstva”, dapače ono velik dio svoje povijesti nije imalo nikakav stav o njoj. Kažnjavanje mušterija ne vrijedi ni kod trgovine kokainom, koju se prešutno tolerira. A takve nedosljednosti uvijek najbolje upućuju da iza proklamiranih motiva stoje neki drugi.

To novokomponirano moralno čistunstvo koje je često protivno zdravom razumu mi je jednostavno neprihvatljivo: to je dio iste priče o vrlom novom svijetu u kom svi moraju biti veseli, nediskriminirani i puno se voljeti. Što je loše u zaštiti manjina i nediskriminaciji? Ništa, ali je loše ono što se u ime manjina i nediskriminacije radi i može raditi, kao što se svašta radilo čak i u ime kršćanstva, nacionalne emancipacije, socijalne pravde i drugih ideologija i religija koje inače same po sebi nisu sporne. I nacizam je počeo u ime zaštite ugrožene manjine: Nijemaca u Sudetima, koji su bili diskriminirani i sustavno iseljavani od strane Čeha. I srpski fašizam osamdesetih se rodio iz osjećaja ugroženosti i diskriminacije, a najviše su tome doprinijele slike Srba koji su pod pritiskom iseljavani s Kosova. Da se razumijemo, u oba slučaja je ugroženost manjine bila stvarna, i Nijemci u Sudetima i Srbi na Kosovu su stvarno bili diskriminirani i egzistencijalno ugroženi. No ono što se izrodilo iz moralne histerije koju je to pokrenulo je zastrašujuće. U slučaju Njemačke hajka se proširila na Židove, te “kapitaliste i izrabljivače”, a sličnim putem je krenuo i srpski fašizam, optužujući “bogate severozapadne republike” (katoličke Sloveniju i Hrvatsku, u kojima je standard bio bar dvostruko viši nego u ostatku Jugoslavije) da se “bogate na račun ostalih”. Kako su hajke na jedne i druge, na Židove u Njemačkoj i “ustaše” završile, znamo. Uostalom, u čemu se razlikuje retorika Slobinih propagandista o “klerofašistima i slugama Vatikana” i retorika Jutarnjeg lista o zagovornicima referenduma? Nije li se i o referendumu o samostalnosti Hrvatske pisalo na isti način, nije li se o Tuđmanu i njegovoj stranci pisalo kao o “stranci opasnih namjera” na posve jednak način na koji se danas piše o Markićki i inicijativi za obitelj? Uostalom, ne čine li to isti ljudi, poput Jelene Lovrić i Pavića, i s istim argumentima?

Mnogi će u Željki Markić prepoznati moralnog čistunca, no mene više brine ovo drugo čistunstvo – jer to je smjer u kom svijet ide, i to je ono što nas treba brinuti. I danas ponovo svjedočimo krivotvorenju stvarnosti i povijesti, pa i znanosti same, što je pouzdan znak da je naše društvo ideologizirano i neslobodno. Ljudima je zavladao strah da će nešto krivo reći, znanstvenici zaziru od objavljivanja bilo kakvih radova koji se bave ma kojom osjetljivom temom, od veze rase i nacionalnosti i inteligencije zbog čega je Nobelovac John Watson izopćen iz znanstvene zajednice, prirode homoseksualnosti – vjerojatno bi i sam Sigmund Freud danas bio u zatvoru zbog homofobije jer je smatrao da se svi ljudi zapravo rađaju neodređene seksualnosti, i hvalio se time da je “izliječio” oko 80% homoseksualaca koji su mu se obratili – bilo kakva istraživanja čiji bi se rezultati kosili s unaprijed proklamiranim dogmama o spolu, rasi, rodu, ili naciji, pa čak i mrskom kapitalizmu i religiji, su jednostavno istjerana iz javnog prostora i mainstream medijima. Oni nisu nužno izravno cenzurirani – jednostavno se ne žele zamjerati ideološki zatupljenoj publici i izložiti se bijesu moralne javnosti. Korporacije čiji čelnici daju kakvu izjavu koja se nije na liniji tog novog moralnog čistunstva i općeprihvaćenog javnog morala dolaze pod udar bojkota, što je loše za biznis: tako se pritiskom šire uvjerenja. “Homofobni” profesori se otpuštaju s posla zbog drskosti da o fenomenu homoseksualnosti javno izraze mišljenje koje je – gle čuda – isto onakvo kakvo je bilo općeprihvaćeno u svijetu do pred tridesetak godina, a i danas je izvan kršćanskog dijela svijeta, od Japana u kom još nema ni gay pridea (lani je održan prvi) do juga Afrike. “Znači pederi su novi drug Tito”, prokomentirala je jedna moja poznanica vijest o kažnjavanju “homofoba” na prekršajnom sudu zbog nečeg ružnog izrečenog o njima.

No paradoksalno je, upravo zbog toga što sam uvijek nekako pomalo odudarao od sredine, razumijem homoseksualce poput Dražena Ilinčića, zapravo mi je po razmišljanju po mnogo čemu bliži od mnogih s “moje” strane. Jer i on je sa svojim stavovima pomalo izopćenik među svojima, aktivisti ga ne vole. Pomirljiv ton njegovog intervjua i zdrav razum kojim odiše upućuje da istospolne zajednice ne bi niti bile apostrofirane kao sporno društveno pitanje kad se akstivisti ne bi postavljali neprijateljski i agresivno prema općoj populaciji. To upućuje da je aktivistima i zagovornicima istospolnog braka, koji najčeće i nisu homoseksualci, zapravo cilj izazvati negativnu reakciju, pa galamiti i pozivati se na ugroženost. Na temelju onog što on govori, vjerujem, Hrvatska bi lako postigla konsenus koji joj je potreban. Da, razumijem Ilinčića, jer nije problem razlikovati se od onih s druge strane barikade – problem se razlikovati od svog neposrednog okruženja, od svog miljea. On je, dakle, jasno i decidirano rekao da istospolne veze jednostavno nisu ista stvar kao i heteroseksualne, dapače da ljubav između dvije žene nije isto što i ona između dva muškarca, a kamoli ona između muškarca i žene. Ilinčić je u pravu kad kaže da gay subkultura nastala sedamdesetih zapravo nema i ne treba imati veze s obiteljskim životom s troje djece i psom u predgrađu, radi se o posve drugom načinu života, i da sam termin “brak” zapravo tu i nije bitan. To je zapravo travestija, ali i demonstracija sile. Zapravo, mogao bih komotno potpisati većinu stvari koje je on ovdje iznio.

Još radikalniji je svojevremeno bio nekadašnji vođa gay pokreta iz sedamdesetih i deklarirani pedofil David Thorstad, kad je rekao: “Gay asimilacionisti žele postati dijelom postojećeg, nepravednog kapitalističkog društva, a ne ga temeljno promijeniti. Njihov pristup je inherentno sebičan, ne altruističan … Oni su poput roditelja – samo još gori, jer se pretvaraju da nude put u gay budućnost”. O Thorstadu možete misliti da je bolesnik i moralna nakaza, ali čitajući njegove tekstove i intervjue dok sam istraživao pedofilske veze Aleksandra Štulhofera, nisam mogao ne primijetiti visoku razinu intelektualnog poštenja i odsustva ma kog vida licemjerja kod njega. Izravan je i iskren u svojim nastupima poput djeteta, ne zna niti želi manipulirati: to što nikad nije emocionalno odrastao, možda i donekle objašnjava njegove sklonosti. No, on je otvoreno govorio i o “prirodnoj i neporecivoj” povezanosti homoseksualnosti i pedofilije, i o tome da je pederastija (odnos odraslog muškarca s dječakom) daleko najčešći vid homoseksualnog odnosa u zapadnoj kulturi, a te heretičke izjave bivšeg lidera gay alliancea danas čine gorim homofobom od Željke Markić, Judith Reismann i Marijane Petir zajedno. “Ako izbacimo ljubitelje dječaka iz naše sredine, onda bolje da prestanemo mahati zastavama antičkih Grka, Michelangela, Leonrada da Vincija, Oscara Wildea, Walta Whitmana, i Shakespearea. Bolje da ih prestanemo navoditi kao dio svog naslijeđa osim ako ne proširimo značenje riječi “gay”, rekao je 1985. citiravši Jima Kepnera, pionira pokreta, aludirajući na to da su svi navedeni bili, doduše prema ne uvijek pouzdanim povijesnim izvorima, gay pedofili.

I tu sad dolazimo do paradoksa da bih ja kao “homofob” dao istospolnim parovima ista pa i veća prava od onih koje im nudi veliki homofrend Milanović – koji je rekao da istospolni parovi neće imati pravo na naziv brak, i da im neće dati pravo na posvajanje djece: gay aktivisti, u krajnjoj liniji, imaju pravo kad kažu da je paradoksalno da samac u Hrvatskoj može posvojiti dijete, a istospolni par ne, jer taj samac može biti i homoseksualan. Od mnogo ljudi s ljevice sam čuo da treba homoseksualcima dati pravo na brak, ali ne i pravo na usvajanje djece: takav je stav pomalo licemjeran, jer se kao daje pravo na brak “da se ne bi osjećali manje vrijedni i diskriminirani”, dakle se pristaje uz neke raširene ideološke postulate i glumata moralno-politička ispravnost, a s druge strane pak ostaje zazor od toga da su oni ipak možda svi pedofili. Usto je i promašen, jer ne možete dati istospolnim parovima pravo na naziv “brak” a ne i na usvajanje djece, to bi onda bilo kršenje antidiskriminacijskih zakona. Iako, upoznao sam i zastupnika takvog gledišta čiji su motivi drugi, i smatraju da su djeca živa bića i nisu i ne mogu biti ničije “pravo”, već ona imaju svoja prava, dok prema homoseksualnim brakovima imaju pozitivan stav.

Paradoksalno je naoko i da se jednako poput mene izjasnio prije samo pet godina i veliki homofrend Obama, kad je u Kaliforniji održan referendum o istospolnim brakovima, rekavši da smatra da istospolni parovi trebaju imati jednaka prava, ali da on osobno smatra da brak treba biti zajednica muškarca i žene. Na tom referendumu je većina također odlučila protiv istospolnih brakova – da, dobro ste pročitali, i to u najliberalnijoj državi planete. A ne treba sumnjati da će jednako završiti i švicarski referendum.

Obama je, kao pravi političar, naglo evoluirao u svom stavu u smjeru žestoke borbe za istospolne brakove, ne samo za ravnopravnost istospolnih zajednica. Za njega promjena mišljenja nije čudna, on je političar, a to je najniži oblik života na zemlji, i uvijek će javno zastupati ono mišljenje koje mu donosi najveću korist, neovisno o onom što je govorio dan prije. No zanimljivo je kako se stav javnosti nevjerojatno brzo promijenio o tom pitanju: još pred svega pola stoljeća, malo tko bi se uopće složio s legalizacijom takvih odnosa – više njih bi se tada složilo s legalizacijom prostitucije – a da ste rekli da se dva muškarca mogu i trebaju vjenčati, naišli biste na jednoglasni podsmjeh i sve bi bilo doživljeno kao dobar vic, ili jednostavno kao teža besmislica.

Odakle tako nagla promjena? Je li ona produkt organskog razvoja društva, ili je inducirana? Brzina promjene stava javnosti o tom pitanju upućuje ipak više na ovo drugo: na indoktrinaciju i pranje mozga, iako i promjene u načinu života i ulozi muškarca u obitelji svakako igraju bitnu ulogu. U tradicionalnoj farmerskoj obitelji s jasno podijeljenim spolnim ulogama istospolni brak bi bio ne samo nezamisliv nego i neodrživ, pa i u gradskoj obitelji prije pola stoljeća, dok danas stvarno i nema nekog tehničkog razloga zašto dvije osobe istog spola ne bi dijelile krevet i stol.

No ovdje su se spojile dvije totalitarizmu sklone ideologije: američki puritanizam, sa svojim moralnim čistunstvom, i neomarksisti. Puritanizam je duboko u korijenima Amerike, još otkad su se prvi useljenici, koji su bježali iz Europe u kojoj su zbog puritanizma bili proganjani kako bi zasnovali državu na zasadama svojih vjerovanja iskrcali s Mayflowera, i oduvijek je naginjao moralnoj histeriji i spaljivanju vještica (suprotno općem antikatoličkom vjerovanju, većina vještica je spaljena u protestatskom dijelu Njemačke). Svojevremeno je Max Weber napisao iznimno bitno djelo “Protestantska etika i duh kapitalizma”: danas bi možda netko trebao napisati ponešto o protestantskoj etici i ideologiji ljudskih prava. Potreba za iskupljenjem preko apologetskog odnosa spram Indijanaca, crnaca, homoseksualaca i svih marginalnih grupa koje su bile navodnom “žrtvom nepravde” u povijesti je dio tog duha, pa i ovaj novi moralistički zanos Amerike oko prava homoseksualaca nije ništa novo. No zanimljivije je kako je došlo do toga da istospolni brak podjednakom žestinom zastupaju neomarksisti u Europi, iako su još tridesetih komunisti u Rusiji stavili homoseksualnost izvan zakona, kao uostalom i modernu umjetnost, i seksualne slobode, i sve ono što su prije toga glasno podržavali?

Leszek Kolakowski ovo odlično objašnjava u Glavnim tijekovima marksizma: “Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom….Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sustava, iako sve društvene grupe koje su nositelji tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage… Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Sam je Lenjin u više navrata avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima (“Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi…”), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Teško je u tome ne prepoznati današnje tendencije mljevenja društva u jednoličnu, rafiniranu masu jednakih zrnaca koja se lako oblikuje.

U tom našem vrlom novom gay – veselom i tolerantnom svijetu sve vrvi od optužbi za homofobiju, podmetanja, uvrede, etiketiranja – svega onog što su inače karakteristike totalitarnog uma. Patetična pisma koja ciljaju na najniže sentimente preplavila su medijski prostor, a zvuče, kad ih malo karikiramo, otprilike ovako: “Da, naravno da bih bio oduševljen da mi je dijete homoseksualac. Naravno da bih prihvatio njegovu homoseksualnost, to bi pokazalo kako smo mi napredni. A najsretniji bih bio da doma dovede dečka koji se zove Tyrone, ili Omar, jer mi želimo biti otvoreni u svakom pogledu. Mi nismo poput katolibana. Zamislite kakve se sve tragedije događaju zbog te odvratne vjere, evo jedna moja susjeda, normalna i draga žena, odgajala je dijete sama, mučila se da ga podigne i napravi od njega liberalnog čovjeka naprednih shvaćanja, a on je postao katolički svećenik! Moramo li vam opisivati kako je toj ženi slomljeno srce. I sve zbog te ogavne sekte. Meni je drago što je moj sin homoseksualac i što ćemo imati zeta, voljeli bismo i da kćer bude lezbijka ali na žalost ona se još uvijek viđa s dečkima, mlada je još, možda se ipak predomisli. Nedavno si je istetovirala paukovu mrežu na spolovilu i provukla kost kroz nos, pa se nadamo da ipak nije posve izgubljena.” Stvaran primjer takvog metareligioznog isposničkog pisma možete pročitati ovdje.

S moralnom policijom koja danas posvuda vidi homofobiju, kao što je Udba svugdje vidjela neprijateljske elemente, a Hooverov FBI komuniste, se nije za igrati. Moralna histerija je gadna stvar kad krene, i mogli bi imat gadnih problema ako kažete nešto krivo. Dakle ako vas netko pita biste li dali homoseksualcima dijete na posvajanje, odrecitirajte im mantru: “Zapravo mislim da bi trebalo oduzeti svu djecu katolibanima, jer u katolibanskim obiteljima dijete može samo naučiti kako mrziti. Tamo će ih dirati svećenici pedofili, a pijani otac će ih mlatiti svaki dan. Svi svećenici su pedofili. Tko god misli da je za djecu bolje da rastu uz majku i oca nego s gej parom je zaostao, takve ljude treba ukloniti da ne truju naše zdravo društvo takvim zlim idejama. ” Već postoji standardni set manipulativnih pitanja kojima se brane od bilo kojih logičnih pitanja, poput “a što bi vi da vam je dijete homoseksualac”. A što bi oni da im dijete odluči postati katolički svećenik? Plesali od sreće?

Naravno da ne mogu pristati uz stranu čija se propaganda služi klevetama, obmanama, demagogijom, lažima, koja vrši pritisak da izolira i sotonizira neistomišljenike. Ako se i ne slažem sa Željkom Markić oko mnogo toga, i ako i s druge strane ima spinova i koječega, pa i neukusnih izjava, ne mogu jednostavno prijeći preko činjenice da je lijeva aktivistička propaganda beskrajno nalik onoj nacističkoj, da manipulira, podmeće, da tisuću puta ponavlja istu dokazanu laž dok ne postane istina – primjerice da je Markićka rekla da bi djecu radije dala u dom nego samohranim roditeljima, zbog čega su se mediji ispričali – i nastavili s istom laži! Naciste se optuživalo za spaljivanje knjiga: današnja politička korektnost ne pali knjge, samo ih “pročišćava od govora mržnje”, sotonizira, ili zabranjuje, a dobar primjer je novo izdanje Marka Twaina u kom Huckleberry Finn više nije “nigger” nego “slave”: zbog te riječi je jedna inherentno humanistička i antirasistička knjiga od čistunaca proglašena “rasističkom”. No kao što to što se netko protivi istospolnim brakovima ne znači da mrzi homoseksualce, ni korištenje riječi “nigger” ne znači da je Twain mrzio crnce, iako dogmatici prema tome prosuđuju, a ne prema stvarnom sadržaju.

Bazična dogma gay aktivizma, da je homoseksualnost urođena, se vuče iz činjenice da mnogi homoseksualci tvrde da su “oduvijek znali da su takvi”. Ja im posve vjerujem, – iako ja nisam znao kakav sam do pred pubertet – ali to što je to kod njih tako ne znači nužno da je to uvijek i isključivo tako, i da homoseksualni odnos ne može isto tako biti posljedica egzogenih faktora, seksualnog odnosa sa starijim muškarcem u djetinjstvu, ili jednostavno prilike ili kulturnog utjecaja, čiste radoznalosti i eksperimenta. I sklonost alkoholu, duhanu, promiskuitetu i ovisnostima je, u krajnjoj liniji, manje-više kongenitalna pa to ne znači da pijenje treba proglasiti ljudskim pravom. Jednostavne i općepoznate činjenice da su u zatvorima i na brodovima homoseksualni odnosi vrlo česti, što upućuje na to da su ljudi ipak prvenstveno oportunisti, a tek potom sve ostalo. Homoseksualnost je mnogo raširenija u nekim kulturama poput arapske gdje žene baš i nisu dostupne, a dječaci koji su imali muške ljubavnike u tinejdžerskoj dobi u pravilu i sami imaju dječake za ljubavnike kad odrastu – što je česta praksa npr. u Afganistanu, gdje su takvi dječaci statusni simbol. Takve stvari danas jednostavno nije pristojno spominjati niti neke općeprihvaćene “istine” dovoditi u pitanje, a tu smo već pomalo zagazili u totalitarizam. U istinski slobodnom društvu baš ništa ne smije biti izuzeto od propitivanja u ime bilo čega, pa i današnje općeprihvaćene društvene vrijednosti. To što takvo propitivanje nekog eventualno vrijeđa ili osobno pogađa, ne smije biti razlogom za cenzuru.

Mnogo ljudi pristaje uz ideju istospolnih brakova iz čisto altruističnih razloga, iz dobrih namjera, jer vjeruju da svi ljudi trebaju biti ravnopravni i jednaki, ili zato jer jednostavno jer ne vide zašto nekom nešto braniti, iako se zapravo nikom ništa ne brani, tek se traži da svojim zajednicama daju zasebno ime koje nikom neće biti sporno i neće zadirati u ničije vjerske sakramente. Međutim, dobrim namjerama je popločan put do pakla, a ja jednostavno ne mogu podržati stranu koja ne dozvoljava da se o svemu otovreno razgovara, koja zataškava istraživanja i činjenice u ime “nediskriminacije”, i koja galamom i moralističkim floskulama želi izbjeći diskusiju o nekim pitanjima i nametnuti jednoumlje. Činjenice ne mogu biti ni rasističke ni homofobne, mogu biti samo točne ili pogrešne. Samo nečiji postupci mogu biti takvi, a zbog toga se ne smiju zabranjivati činjenice, istraživanja, krivotovoriti znanost ili prekrajati povijest. Očito je da opet idemo prema vremenu u kom će mediji i znanost biti strogo cenzurirani, ovaj put u ime humanističkih ideala i zaštite osjetljivih skupina. Što je, naravno, duboko pogrešan način da se ma koga zaštiti, ali je dobar način da se nekog ciljano uništi i nametne ljudima uvjeranje za koja će misliti da su njihova. A najgore je što će fanatizirani aktivisti koji danas predvode borbu za istospolne brakove za pola stoljeća vjerojatno propagirati uvođenje šerijata.

Written by M. Holjevac/fizzit.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save