‘Raskrsno’ vrijeme – dvolični Zapad i napadi na Crkvu
Biti suvremen znači biti odgojen, dobar, istinoljubiv, čedan, radin… Pristaje li nešto od ovoga onima koji se busaju u svoju suvremenost i htjeli bi nas podučavati, milom ili silom? Moram se nasmijati, i to grohotom!
{jathumbnail off}Bashar al Assad je diktator. Nedavno ustvrdiše Ujedinjeni narodi. Po prvi put tako jasno, a između redaka moglo se odavno čitati. I sad čovjek može u dotično povjerovati ili ne ako razmišlja svojom glavom, a ako ne razmišlja naravno da će povjerovati. U to isto vrijeme Assadovi protivnici čine teško shvatljive zločine po Siriji. Sjećamo li se onoga, ime mu je potpuno nevažno, koji je zaklao protivnika, izvadio mu srce i pojeo ga? Te i druge strahote pometoše pod tepih, kao, nisu važni. Slično nastoje učiniti i s otmicom 12 pravoslavnih redovnica iz manastira u Maalouli, mjestu gdje se još govori aramejskim, Isusovim materinjim jezikom.
Dogodilo se to dok su rečeni progovarali o Assadu, njih nisu spominjali. Demokratski Zapad. Ne spominju ni kršćane u Libiji. Znamo li da su svedeni na žižak svijeće? Utrnut će ga maleni povjetarac. Baš njih briga. Oni su razorili Libiju, kradu sada njezina bogatstva i idu dalje. Žalosno. To je onaj Zapad kojemu kršćanstvo namrije bogatstvo i sve ono veliko što posjeduje. Sada se ponaša poput kakvog cestovnog razbojnika. Dokle? Do nas je, ne do njega.
Zbog ovoga što izgovorih zacijelo bi me žestoko osudili neki biskupi Crkve u Njemačkoj. Zanose se mišlju da su suvremeni. Najnoviji im je doseg navodna briga za one koji su se rastali i ponovno stupili u brak s nekim drugim. Dotični biskupi nisu u suglasju s onim što Crkva naučava o svemu tome. Oni bi njih ponovno primili u puno zajedništvo s Crkvom. Pa, kažu, da treba početi s pričešću. I opiru se suprotnom Papinu stavu. Teško je predvidjeti kamo će sve otići. Očito se nešto iza brda valja. Početak mu je u prihvaćanju samo razumom onoga što se mora prihvaćati i srcem. Bila je to prijevara tzv. suvremenog vremena. Sve se razumski može dokučiti. Ne može. Kako npr. samo razumski dokučiti ljubav za koju svi prisežu da su je iskusili u životu? Potpuno nemoguće. Isto je i s vjerom. Ima stvari koje razumski razlažemo, ali i onih koje razlažemo samo u tišini srca. Zapravo, pravo je pitanje jesmo li ikada došli do toga da u tišini slušamo te nježne, duboke otkucaje srca? Ili smo možda razbijači iz seoske gostionice? U Nizozemskoj, koja prednjači u razuzdanoj slobodi, kršćani to počinju shvaćati. Zahvaljujući internetu svojim su pitanjima doprli do Pape. I on ih je počeo podučavati, ne samo u pitanjima divlje sekularizacija koja je urodila homoseksualnim zajednicama i eutanazijom, nego i u svim vidovima života. Poručio im je to preko njihovih biskupa koji su došli u pohod »ad limina«. Rekao im je da postoje vječne istine, da sve nije promjenljivo. One su ključ čovjekova dobra i ključ društvenog razvoja. Čuju li ovo hrvatski političari trenutno na vlasti? Teško. Da čuju, ne bismo imali preko 350.000 nezaposlenih s tendencijom da brojka dođe do 400.000. Razvalili su najprije svoju unutrašnjost, sada razvaljuju vanjštinu koja pripada svima nama. Pravo zapadnjačko ponašanje. Logika cestovnih razbojnika, ponovimo to.
Protiv pape Franje ustaše neki i u njegovoj Argentini. Isti oni koji su ga napadali dok je još bio tamo. Radi se o gradu San Juan de Cuyo i o katedrali San Juan Batista. Ljevičari, komunisti, homoseksualci, pristalice pobačaja, oni koji ga obavljaju, masoni… udružili su se da obeščaste, i po mogućnosti zapale dotičnu katedralu. Nisu uspjeli dok ju je papa Franjo branio, mislili su da mogu sada nakon što je prije koji mjesec došao novi nadbiskup kojeg je postavio papa Franjo. Ispriječili su im se svjesni katolici. Uhvatili su se za ruke i zatvorili put. Protivnici, zapravo protivnice, napadale su golim grudima, sprejevima i divljim krikovima. Kršćani su molili. Oni su ih prljali svojim rekvizitima, izvodili besramne radnje, psovali, nije pomagalo. Katedrala je obranjena, unatoč tome što policije nije bilo na vidiku. I zbog toga je vijest sa zakašnjenjem stigla. Razvikani mediji je nisu prenijeli jer raspojasani sekularizam nije odnio pobjedu. A bi tako, zar ne, i u Zagrebu. Ta nismo valjda zaboravili na sve to? Revolucija traži rupu u kršćanstvu da bi mogla prodrijeti, revolucija koja bi nas htjela ostaviti bez našega kršćanstva. I što bi nam ostalo? Jedna njihova, velika praznina.
Dobar sljedbenik revolucije izgleda da je i dr. Pavle Močilac. Krstilo ga u djetinjstvu i to mu se sada nikako ne sviđa. Htio bi da je bezvjerac. Pa je za sebe i za druge smislio tzv. »Raskrsni list«. Prepoznajemo, aludirajući na Krsni list. Može ga se pronaći na internetu, ispuniti, ovjeriti kod bilježnika, i po njemu, tako više nisi kršćanin. A onda prisiliš i svećenika da to sprovede u svojim knjigama. Krug je zatvoren. Nastupa novo vrijeme, novi svjetski poredak, »raskrsno« vrijeme. Mediji u hrvatskom narodu prenesoše ovu vijest, jer je po njima ona važna. Naravno da ne će prenijeti vijest gdje se, recimo, sada moli u crkvama, gdje su sv. mise zornice. Zapravo, ništa o tome ne će prenijeti. Njima je potpuno nevažno što je vrijeme Došašća, što ljudi prije odlaska na posao svraćaju do svoga Boga. Ma sama po sebi to je vijest, bez obzira što čovjek o tome mislio. Ali, njihovi gospodari su izdali zapovijed da se o tome šuti i oni šute. Sloboda medija. Budimo realni. Ne postoji to u njihovim glavama, baš kao što u Obaminoj glavi ne postoji sloboda za američke kršćane. Nastoji u Senatu progurati zakon Enda koji diskriminira kršćane. Poslodavca ne smije biti briga kojeg je tko »spolnog usmjerenja« i kojeg »roda«. Ćudoređe mora biti zadnja rupa na svirali. Žestok neki američki predsjednik. Drugi bi rekli ljudska olupina. Ali svejedno, što god, nije dobro. Svijet se uvijek gradio i gradit će se na različitosti muška i ženska, na njihovoj plodnosti, na vjeri u Boga i u sposobnosti koje je on dao čovjeku. Zna to svaka baka na selu, a za razne učene glave, nažalost, nisam siguran.
Podrazumijeva se da podržavam Francuze koji nastoje u svojoj zemlji izboriti se za referendum o braku. Ponukao ih je na to, razvidno, uspjeh naše udruge »U ime obitelji«. A njih je opet na taj pokušaj ponukao njihov pothvat Manif pour tous. Zajedništvo je to koje se budi, nažalost, iz pepela. Sami smo krivi. Uvalili su nam priču o ispraznoj suvremenosti i mi smo joj povjerovali. Naravno da treba biti suvremen, ali to nije povratak u pećinu. Suvremen biti znači biti odgojen, dobar, istinoljubiv, čedan, radin… Pristaje li nešto od ovoga onima koji se busaju u svoju suvremenost i htjeli bi nas podučavati, milom ili silom? Moram se nasmijati, i to grohotom!
Miljenko Stojić/HRsvijet.net
