Odluka Andreja Plenkovića da u saborsku proceduru uputi zakon o ratifikaciji Istanbulske konvencije je prvorazredni akt najteže državne i političke krize u Hrvatskoj nakon puča Manolić-Mesić. Ne radi se tu samo o rodnoj ideologiji, koju Plenković neinteligentno usprkos zdravome razumu tolikoga broja obrazovanijih ljudi od njega, pozvanijih i stručnijih prema svim kriterijima današnjega pristojnoga svijeta ( Matko Marušić ili Dubravko Ljubić primjerice), pokušava minimizirati i svesti na problem tumačenja rugajući se Hrvatskoj, već se radi o činjenici da HDZ-ova vlada u zakonsku proceduru pušta prijedlog zakona nasuprot pretpostavljenoj volji svoga članstva računajući na – oporbu i posve suprotstavljene političke programe i svjetonazore.
To suvremena Europa ne pamti.

Time se potpuno delegitimira državna vlast proistekla iz zadnjih izbora i od države se radi –cirkus. Plenković tako potpuno izravno i politički nedvojbeno, državnu vlast koju je u okviru jednoga političkoga programa formirao, samovoljno i po svemu sudeći bez ikakvoga uporišta u svome članstvu, u svome izbornom tijelu i s golemom realnošću da je to što radi potpuno suprotno od temeljnih obilježja i programa i stranke i izbornoga tijela, izravno prevodi u vlast ljevice i oporbe. To je nezabilježen akt u povijesti demokratskih zemalja, sa zlogukom usporedbom nekadašnjega Malićevoga javnoga očitovanja o ideji tadašnjega predsjednika Josipovića koji je okupljao tim ljudi za uništenje HDZ-a.

To je prema svim političkim kvalifikacijama puča, ovaj put za razliku od pokušaja Mesića i Manolića, politički prevrat stranačkoga rukovodstva prema stranačkoj strukturi i članstvu, politički prevrat s nesagledivim državno-pravnim i političkim posljedicama na funkcioniranje hrvatske države.

To što Plenković namjerava, izravno poništava izbore kao najviši akt političke volje hrvatskoga naroda. Da o uništenju samih moralnih temelja društva ni ne govorimo, jer se poništavaju temelji za uspostavljanje bilo kakvih vrijednosnih kriterija u državnoj politici.

Idiotski je više nakon toliko precizno iznesenih izrazito utemeljnih i stručnih ekspertiza tjekom zadnjih nekoliko mjeseci navoditi da nije sporna samo tzv. rodna ideologija, iako je po svojoj definiciji sami sotonski akt nasrataja na esenciju čovjeka, nego da se radi o aktu razdržavljenja hrvatske države, prepuštanju odlučivanja temeljnim nacionalnim interesnim skupinama koje nemaju nikakve veze s političlkim legitimitetom i voljom hrvatskoga naroda. O tome se radi.

Hrvatska, njen identitet, njeno obrazovanje, njena kultura i javni prostor prepušta se zakonskom odlukom međunarodnoga ranga, parapolitičkim skupinama pod nazivom civilnih udruga nasuprot političkoj volji hrvatskoga naroda i s golemom sumnjom u političku volju članstva stranke izbornoga pobjednika, koji za tu svoju odluku nije tražio ni dobio izborni legitimitet. Parapolitičkim skupinama izrazito antikršćanskoga, antihumanističkoga i antiznanstvenoga profila, a u Hrvatskoj – skupinama koje su u svemu i na sve načine do sada bile izrazito – antihrvatske.

To znači ratifikacija Istanbulske konvencije.

I zato se za nju grčevito bore sve te skupine oko antifa platforme.

Prepuštanje prava na političko odlučivanja o esencijalnim interesima hrvatskoga naroda, skupinama i strukturama oko tzv. antifa platforme, pod idiotskom izlikom ostvarivanja zaštite hrvatskih žena, znači uz ostalo i iskazivanje teškoga prijezira prema samome pojmu – hrvatske žene.

Jer, niti je tko ovlastio te skupine za bilo kakvo relevantno zastupanje bilo čega hrvatskoga, niti je tko bilo kada na bilo koji način dokazao da su skupine oko Radojke Borić i antifa revolucionara bilo kakvi relevantni predstavnici hrvatskih žena ili hrvatskoga humanizma i vrednota, a s druge strane svaki, baš svaki njihov javni i politički čin do sada bio je izravni udar na sve što čini obilježje – hrvatskoga čovjeka.
Kako će to i po čemu status hrvatske žene biti zaštićen od nekoga tko je izrazita suprotnost svim obilježjima – hrvatskoga čovjeka uopće?

Nemoguće!
Jer, ratifikacija Istanbulske konvencije u Hrvatskoj se donosi pod izlikom zaštite žena. Kojih žena? Mogu li u Hrvatskoj biti ikakve druge žene nasuprot ili pored – hrvatskih žena?
Ne mogu.
Ne smiju.
Hrvatska žena i antifa platforma nemaju nikakve veze jedno s drugim.
Nikakve.
U izrazitoj su suprotnosti po svim esencijalnim obilježjima.

Može li netko čista obraza govoriti o zaštiti hrvatskih žena, a nikada, baš nikada niti u jednome elementu svoga djelovanja nije ništa učinio na pomoći tisućama hrvatskih, ne bilo kojih, nego hrvatskih žena, silovanih u srpskoj agresiji?
Naglašavam, da svaki akt, svaki zakon, odluka i državno-društveni postupak koji u Hrvatskoj ne govori o hrvatskoj ženi, ne može biti u njenome interesu. Jer ne žive u Hrvatskoj estonske, turske, grčke ili neke druge žene, niti su suočene s istim problemima, niti im je civilizacijsko i kulturološko obilježje nužno isto, niti su im vrednote nužno iste, zato je sve što se izvan tih specifičnosti odnosi na hrvatske žene – podvala.

Neprovedivo.
Nejasno.
Mutno u pozadini.

Svi ti na koje će se prenijeti nadležnost provođenja ovako zamišljene Istanbulske konvencije i sramotne navodne zaštite žena – zapravo su u svakoj prigodi zastupali relativizaciju sramotnoga zločina silovanja i uništenja hrvatske žene u srpskoj agresiji, pokušavajući opravdati zločinca i njegova temeljna izvorišta i njihove nositelje.
Misli li Plenković i HDZ, njegovo rukovodstvo da to hrvatski narod ne vidi i ne zna?
Platforma s koje se pokušava navodno zaštititi žena je izrazito antiženska, antiljudska, i – antihrvatska u svakome svome pogledu, jer ništa što je izravno suprotno znanstvenom, kršćanskom i civilizacijskom načelu čovjeka – ne može koristiti nikakvoj hrvatskoj ženi.

Može samo njenoj suprotnosti!
Nije žena moguća izvan temeljnih obilježja čovjeka, a ta obilježja se ovdje i ovim urušavaju i izvrću prijeziru.

Žene i ljudi koji tu plaftormu zastupaju toliko su puta prezreli sve hrvatsko da je neshvatljivo kako u svemu tome netko uopće smije tražiti bilo kakav izraz nečega hrvatskoga – pogotovo politike.

Rukovodstvo HDZ-a prije upućivanja Konvencije u saborsku proceduru bi moralo, radi jasnoće i ravnanja hrvatskoga naroda prema toj stranci, radi jasnoga očitovanja baš svakoga člana stranke i jasne profilacije stranačkih politika, provesti unutarnji stranački referendum o tome. To se može napraviti za dva dana, ako se hoće.
I, ako rukovodstvo smije.

Bez toga, bez te jasnoće,nitko zdrava razuma ne bi smio uputiti u proceduru Istanbulsku konvenciju, jer nitko u stranci nakon toga, bez obzira što javno izjavio i kako glasovao u Saboru neće moći biti – oslobođen odgovornosti za posljedice ratifikacije.

Izvor: Marko Ljubić/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save