17. ožujka 1914. Antun Gustav Matoš – „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova dok njeno ime (se) briše“
O izdajicama hrvatskog naroda, osobito iz redova političara, često je govorio legendarni književnik Antun Gustav Matoš.
Poznata je Matoševa izjava da „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“. Na drugome mjestu Matoš će napisati da Hrvatska ima više izdajica nego cijela Europa zajedno: „Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“.
Hoće li Hrvati, konačno, poslušati savjet velikog pjesnika i prestati njegovati svoje izdajice (često u domoljubnom ogrtaču) kao najveće nacionalno bogatstvo?
Na današnji dan 17.ožujka. 1914. u Zagrebu umro je Antun Gustav Matoš, hrvatski pjesnik, novelist i esejist. Središnja je osoba hrvatske moderne, pjesnik izrazito domoljubnih stihova i životnih stavova. Iza sebe je ostavio više pripovijetki i putopisa, kao i niz pjesama, od kojih se posebno ističu “1909”, “Utjeha kose”, “Gospa Marija”, „Serenada“ i dr.
Najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini, znanim toposima još antičkih korijena, no specifična boja i živi ton našega autora čini te pjesme izvanvremenskima i nadvremenskima.
Pjesma 1909. nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka “Gaj”, prigodom proslave u Krapini. Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost nad stanjem u kojem se nalazi Hrvatska, što daje posebni ton pjesmi.
Posebno su dojmljive Matoševe slike žene-domovine. „Obješena” Hrvatska u 1909. istodobno je seljanka (ima „ladanjski skut”) i građanka s prisnim licem pjesnikove „mame” i očima „neke krasne dame”.
1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
Antun Gustav Matoš
Izvor: narod.hr
3 comments
Da je današnje komunjare i partizanine ljube, samo jednu tisućinku, koliko ju je Ljubio Matoš, Ljepa Naša bila bi u ljepšem ruhu! Ljubav, kojom je Matoš ljubio Lljepoticu Našu,to mu samo Krist platiti može! Neka mu je vječna sla, počivao u Miru Božjem, i neka ga čuva Naša Voljena Mati ,koju je Voljeo, Ljubio i Pisao o Njoj!
Da, dragi naš pravaš i pravdaš Matoš, “vukao je čemer magle svojih gorah” vremena u kojem je živio, ali nije vidio budućnost u istim bojama. Naprotiv, bio je pjesnik nade i optimizma. Vjerovao je u budućnost svoje Domovine i to je često izražavao svojim stihovima; “Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo/Božanski Satir kad nam milost dade/za cvjetni uskrs hrvatske Plejade”/. Uvijek uz poruke ohrabrenja ;”Pregni miso/I digni snagom uma volju bonu/Budi vihor,bura,truba,buna…/
Veličansveni, vječni Matoš koji je svojim stihovima opisao našu prošlost, sadašnjost, a bojim se i budućnost.