Ustašoidni Australci zabranili istospolne brakove
Da su velike zemlje poput Andore ili Monaka donijele nazadno-napredni zakon o prihvaćanju istospolnih brakova, Večernji, Jutarnji i svi njihovi novinari duginih boja proglasili bi to odmah na naslovnicama još jednim trijumfom slobodnog svijeta kojem oni teže još od Informbiroa
{jathumbnail off}Unošenjem u hrvatski Ustav odredbe da je brak zajednica muškarca i žene, Hrvatska se navodno – u očima tzv. međunarodne zajednice – survala na samo dno pluralno i demokratski uređenog svijeta. Pluralni, demokratski i do kostiju objektivni hrvatski mediji nisu se umorili ubrajajući Lijepu našu u društvo Bjelorusije, Moldavije, Nove i Stare Gvineje, Sjeverne Koreje i Mongolije. Međutim, Australije se nisu sjetili! Puzajući hrvatski fašisti otpuzali su u Australiju i preko australskih ustaša (kojima je Mesić pjevao o Juri I Bobanu!) gurnuli jadnu Australiju u naručje dna demokratskog svijeta poput Hrvatske, Mongolije, Moldavije, Gvineje itd. Naime, Vrhovni sud Australije je iznenada zabranio istospolne brakove! I to ne samo zabranio nego su, ustašoidni Australci dok kažeš “keks”, poništili 27 oglednih, idiličnih istospolnih brakova. Pozvali su se na savezni Zakon iz 2004. g., koji kaže da je brak isključivo zajednica muškarca i žene.
Slično sada kaže i hrvatski Ustav u čl. 62., ali kad to kod nas netko spomene Peđa Grbin i ekipa slatko se i s omalovažavanjem nasmiju. Australski je Vrhovni sud donio svoju odluku jednoglasno. Slična jednoglasnost dogodila se ovih dana i u Hrvata. Donesena je jednoglasna odluka kako neće biti referenduma o ćirilici u Vukovaru. Međutim, kod nas je to bilo jednim glasom našeg premijera. Da su velike zemlje poput Andore ili Monaka donijele nazadno-napredni zakon o prihvaćanju istospolnih brakova, Večernji, Jutarnji i svi njihovi novinari duginih boja proglasili bi to odmah na naslovnicama još jednim trijumfom slobodnog svijeta kojem oni teže još od Informbiroa. Kad, međutim, neka slabašna i mala državica poput Australije zabrani brak istospolnih partnera, npr. Papuanca i Maura, onda to tek Večernji objavi, ali stidljivo, tek negdje na dnu 18 stranice, a Jutarnji potpuno prešuti. Prešućivanjem te vijesti spriječili su novu podjelu među Hrvatima, tako da nam ostaje ona ranija na ljevičarske građane i desne malograđane. Ljevica nas svakodnevno uvjerava kako na desnici ima vrlo malo građana, ali zato puno malograđana, ognjištara, seljačina i zatucanih primitivaca. Ipak, važno je da ukinemo sve te podjele i krenemo prema jedinstvu jer samo to vodi prema ozdravljenju nacije.
Tako u Ministarstvu zdravstva misle da u zdravoj i naprednoj Hrvatskoj treba njegovati zdravstvo i jedinstvo.
Miljenko Jergović jedan od dvije milijarde živućih najboljih pisaca na planeti i regionu otkriva čarobnu formulu kako od malograđanina postati ugledni građanin. Prije svega nije se važno zvati Ernest već Perković. Odnekud vam je sigurno poznato to prezime? Niste pogodili! Nije Sandra Perković, nije ni Marko Thompson Perković, a nije ni Lex Perković iliti Josip. Jergovićevi junaci su Franka Perković i Bruno Gamulin. Kaže Jergović kako je ona kazališna redateljica, a on filmski režiser. Žive u centru Zagreba i iznenada su se našli u centru kolumne “Sumnjivo lice” notornog Jergovića. Da vas predugo ne zamaram cijelom tom pričom. Naša redateljica i režiser odlučili su se rastati, razvesti, eutanazirati svoj brak kao protest protiv referendumske Hrvatske. Tako oni urbi et orbi, kroz karizmatsku javnu objavu Jergovića, daju podršku Srbima, Židovima, homoseksualcima i nenormalnima koji su obespravljeni hrvatskim Ustavom mržnje! Tako su, prema svom mišljenju u mišljenju notornog Jergovića, naši junaci također manjinci, a “manjinstvo je element njihovog građanskog dostojanstva” umuje Jergović. Ma, da bi reč rekel! Ona redateljica, a on režiser. Žive u strogom centru grada. “Oboje vrlo situirani.” Ipak se nisu razveli zbog arogantne većine koja već godinama skuplja po kontejnerima plastične flaše, ne živi u strogom centru već gdje stigne i dok još može platiti stanarinu i režije. Ta arogantna većina nije “dobro situirana”, ona živi od plaće koja dođe i ne dođe, plaća skupe režije i muku muči kako izvući kraj mjeseca. Ta arogantna većina ne privlači pažnju bleferskim razvodima i preseravanjem po medijima, već se bori za preživljavanje u ovoj našoj idiličnoj ekonomskoj stvarnosti. Međutim, to nije privuklo Jergovićevu pažnju već se u članku, da bi sugestivnije i plastičnije opisao mentalitet Zagrebčana, vraća u doba NDH. Kaže naš Jergović kako, dok Stepinac prima odlikovanja od Pavelića, građanska fukara nije ni prstom mrdnula kako bi zaštitila svoje sugrađane i susjede Srbe, Židove, homoseksualce i nenormalne. Jebeni purgeri!!! Na sreću, izlaz je za homoseksualce bio bijeg u NOB. Tamo su mirno živjeli dok nisu nekog uhvatili za tur. Onda su prolazili slično kao ovih dana tetak sjevernokorejskog vođe. Tako misli Jergović da su Zagrepčani izgubili osobno dostojanstvo i pretvorili se u krpe sve dok Maršal nije na bijelom konju ujahao u grad. Maršal ih je sve skupio na jedan demokratski skup: krpe iz grada i one koje su preživjele marš od Bleiburga do Makedonije lijepo je pobio i s njihovim kostima nagnojio sjevernozapadnu Hrvatsku i Sloveniju. Tako je postao hrvatski Mičurin. Ali za Jergovića je to daleka i maglovita povijest koja ne dopire do njegovih suptilnih osjetila koja danas vrijeđaju zagrebački malograđani, oni isti koji su ga prihvatili kad je za vrijeme rata u BiH pobjegao u Hrvatsku.
Tako su za nedavnog rata Jergovićevo Sarajevo bili opkolili nezaštićeni Srbi granatirajući sa okolnih brda Sarajlije i slaveći njegovog Dražu Mihailovića. U jeku tog granatiranja Jergović je iznenada, valjda uz pomoć sv. Save, odjednom osvanuo među zagrebačkim krpama. Odmah mu je odlično krenulo. Onog koji je nedavno spomenuo “dom” šalje Jergović javno u “pi… materinu fašističku”. Onog koji je stvorio hrvatsku državu koja mu je dala utočište i u kojoj živi i radi, nazvao je “Mirogojskom lešinom”. U Beogradu je ganut slušao pjesmu “Od Topole pa sve do Ravne gore….”. U Jutarnjem ima osobnu kritičarku Jagnu Pogačnik i Davora Butkovića koji se, bez ikakvog književnog obrazovanja, drznuo pisati bljutave kritike o novom Andriću gledajući u Jergovića zaljubljeno k’o Mamić u Sammira.
Ne znam ima li Jergović čistu savjest? No, još se u starom Rimu govorilo da oni koji imaju čistu savjest u pravilu imaju lošu memoriju!
Rastužio sam se ovih dana nad zlom sudbinom povjesničara Hrvoja Klasića. Onako lijev i progresivan, svrstan u nezaštićenu manjinu, postao je preko noći simbolom teške fašističke provokacije. U 1:22 sata noću dobio je naš Hrvoje poziv. Onako povijesno znatiželjan javio se i čuo na telefon Thompsonovu pjesmu “Čavoglave”. Još bi on nekako progutao što to nije naša bratska “Računajte na nas”, ali nikako nije mogao progutati što počinje riječima “Za dom”. Hrvoje je odmah tome dometnuo i “spremni” i eto belaja! Profa je odmah posumnjao kako mu je to sigurno smjestio Joe Šimunić, otišao na policiju i prijavio ideološki atentat na nezaštićenu manjinu te sebe osobno (kao manjinu manjine). Policajci su krajnje ozbiljno shvatili tu odvratnu fašističku provokaciju. Ustanovili su da nije kriv Joe Šimunić te ga uputili da krivca pronađe u HT-u. Ako mu ni HT ne pomogne, savjetovali su mu da se obrati Haškom sudu jer će oni sigurno odmah utvrditi tko mu je pustio noću zabranjenu ustašku budnicu. Nakon duge i pedantne istrage napokon je ustanovljeno kako je prijeteća pjesma poslana s mobitela pravnice HRT-a. Pravnica je preplašeno ciknula: “Moj svjetonazor upravo je u suprotnosti sa svim što Thompson radi” i dodala “hakirali mi mobitel i s njega profesoru puštali ustaške pjesme”. Pravničin svjetonazor jasan je i bistar k’o londonska magla. Za razliku od njezinog “svjetorazdora” Thompson sklada divne rodoljubne pjesme. Na koncerte mu dolazi i do 50.000 ljudi, “Čavoglave” su pjesma s kojom su dragovoljci devedesetih odlazili u rat dok je milostiva pravnica s HTV-a grijala svoj tur u nekom zapećku. Naravno, i profesor i pravnica se prave kao nevine francuske sobarice kako ne znaju da ta pjesma nije bila nikada zabranjena. I dan danas ju možete kupiti u svakom dućanu koji prodaje glazbu. Pjesma je nastala kad su nezaštićeni Srbi divljali po Hrvatskoj, žarili i palili i (ispričavam se prof. Kasapović zbog prejakog glagola), klali od Vukovara do Škabrnje, Saborskog itd. Nesretni mobitel naše pravnice poslan je bio na vještačenje koje treba utvrditi koji je zapravo pravničin svjetonazor te je li profa doživio samo lakše ili čak i teže duševne ozljede kad je čuo Thompsona. “Nitko ne sme da vas bije” dok ja ne kažem rekao je Sloba. Tako nitko ne smije ići džonom na pravničin svjetonazor i da straši profu koji je mobilizirani sudionik Domovinskog rata. Svaka čast našoj policiji koja se uprla riješiti ovaj težak zločin.
Čudi me da Carla del Ponte nije svojedobno bila digla optužnicu I protiv Thompsona radi progona i pogroma srpskih CCCCivila.
Ako prođe referendum o ćirilici Zagreb će biti zatrpan razvodima brakova. Stotine raznih Perkovića će iskoristiti tu prigodu da se ugleda na ovog Perkovića i riješi se na brz način svoje druge polovice. Recimo muž se zadrži s prijateljima i vrati se tek nakon nekoliko dana kući, a žena/oštrokondža sikčući krši njegovo ljudsko pravo time što ga upita gdje je bio. “Ma idi u onu stvar! Dosta mi je tebe i referenduma o ćirilici. Vidimo se na sudu na razvodu!” reče muž i odmah postane od malograđanina GRAĐANIN! Štogod o tome mislili naši veliki ustavnopravni stručnjaci Zoran Milanović i Peđa Grbin, o tome hoće li se referendum održati može odlučiti jedino i samo Ustavni sud Hrvatske. Prema tome, Stožer ima pravo tražiti referendum sve do odluke Ustavnog suda. Svakodnevno se na Ustavni sud vrši javni pritisak izmišljenom tezom kako referendumsko pitanje traži da nacionalna manjina bude većina u mjestu gdje bi onda bila uvedena dvojezičnost. Traži se samo 50% kao što to imaju mnoge pravno uređene zemlje u Europi. Ne traži se 50% plus 1 glas. Zato su tu naši strogo kontrolirani mediji da pomognu Zokiju i Peđi. Ako referendum ne prođe, to će bar sačuvati mnoge brakove i sačuvati mnogim naprednim ženama muževe.
Kaže Haso Muji: “Moja je žena anđeo!” “Blago li ti se!” odgovori Mujo. “Moja je još živa!”
EU odlučila pomoći Ukrajini. Kao što je pomogla Hrvatskoj, Sloveniji, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Sirenski zov Rusije Ukrajinci ne puše. Rusi gube živce i u znak dobre volje prijete Europi da će im zavrnuti slavinu s plinom!
Neki zlobni ljudi vjeruju da je bolje da Rusi zavrnu slavinu s plinom nego da ih Švabe otvore.
Autor: Zvonimir Hodak/Danevno.hr
