Otvoreno pismo svim glavnim promotorima ratifikacije Istanbulske konvencije (nije ih moguće ovdje sve nabrojiti; uostalom, oni će se sami moći prepoznati)

Kada javna (ili državna) televizija u udarnu emisiju tijekom rasprave o IK koja je očito prerasla već u sukob između vlasti koja gura ratifikaciju, i golemog dijela nacije, pozove tri pobornice i tek jednu jedinu protivnicu ratifikacije, sve ako to i nije ona kap koja je prelila čašu, elementarno opredjeljenje za pravdu, zdravi razum i poštenje zahtijeva da svatko tko ikako može, digne glas protiv te razvidne ilustracije i činjenice nipošto samo medijskog, mnogodimenzionalnog razbojništva. Ili banditizma, kako vam drago. Nakon zagrebačkog prosvjeda u subotu uoči Cvjetnice ipak bi trebalo, svima koji ne zatvaraju oči pred činjenicama, biti više nego očito da je riječ o sukobu nacionalnih razmjera, sve ako ga se zbog imperativa općega dobra i nazove “dijalogom”. Prokleto je kad vlast, još k tome na prljavi način, koristi sve raspoložive mehanizme da bi narodu “utjerivala” vrijednosna opredjeljenja, štoviše, mijesila po svom pitanja savjesti. To se, notorno, naziva totalitarnom agresijom. Prekoračivanjem onoga što može i smije spadati na vlast. I vrlo prepoznatljivo smrdi na neka prošla, totalitarizmom razorena vremena, no o tome još ponešto kasnije.

U ministarstvu zaposlenom oko Istanbulske konvencije očito misle drukčije; upravo su izdali su nekakvu brošuru kojom bi dodatno trebali osnažiti svoju predanost ratifikaciji dotične konvencije. A moglo je izgledati da je dovoljno, napose proteklih tjedana, napisano i zapisano kako u korist njene ratifikacije, s jedne strane, tako i o samoj konvenciji, sa svrhom raskrinkavanja njezine problematičnosti, s druge. Problematičnosti posve dovoljne da za dotičnu konvenciju golem broj ljudi, bez sumnje, drži da je treba smatrati podvalom. A to, da ih je mnogo, poslije predposljednje ožujske subote ipak bi trebalo biti dovoljno razvidno. Uostalom, nakon temeljita uvida, i sam odavno držim da se radi o podvali. I da to i nije osobito teško uvidjeti, kolikogod stvar na prvi pogled može izgledati kao zamršena kontroverzija. Ipak, više je nego očita problematičnost; iza zavjese zaštite žena od nasilja živahno proviruje glavni cilj, infiltracija tzv. rodne ideologije u zakonodavstvo, odgojno obrazovne procese (školstvo) i općenito u sav društveni život država koje potpisivanjem i susljednom ratifikacijom prihvate tu konvenciju kao svojevrsni “nadzakon”. Kojega će provedbu napokon nadzirati stanovito, državi kolonijalno nadređeno, silno ideološki “uravnoteženo” kontrolno tijelo (GREVIO), sastavljeno od deset radikalnih feministica (ne pravnica). Muškaraca tu nema, što će reći da su oni doista ili posve neuporabivi, ili trebaju biti diskriminirani. Ali nitko još nije čuo nikakvoga objašnjenja tog čudesnog antidiskriminacijskog određenja, premda ima i onih koji su posumnjali da se mijenja značenje riječi diskriminacija. Nekim svakodnevnijim jezikom ipak, to je pitanje lažljive koze i njezina roga. Odavno je već postavljeno jedno od osnovnih, očitih pitanje: čemu suvišni rat Vlade, i svih ostalih poznatih pobornika ratifikacije, oko impostacije rodne ideologije u konvenciji ako je doista važna samo zaštita od nasilja i pogotovo, ako kao što neki tvrde, rodne ideologije ondje – nema. I još više, kako to da bi tek neizbježni i neuklonjivi kolonijalni nadzor nad državom mogao osigurati provedbu, zakonitost, pa još onda kad praktički sve što se tiče navedenog, “jedinog” predmeta konvencije, razglašene zaštite od nasilja, ionako već postoji u nacionalnom zakonodavstvu.

S druge strane, meni pak, kao prirodoznanstveniku, fizikalnom kemičaru, a onda dodatno i s nekih drugih, općeljudski važnih vidika, čini se da neki aspekti navedene podvale same istanbulske konvencije, a napose antiznanstvenost rodne ideologije, ipak nisu u javnosti dovoljno osvijetljeni i rasčlanjeni. Ili možda, u najmanju ruku, dovoljno naglašeni. I onda pogotovo, s tim povezane još žešće podvale kojom aktualna politika na čelu s predsjednikom Vlade pokušava obmanuti hrvatsku javnost glede osnovnih datosti i učinaka ratifikacije same konvencije. Podvale u nevjerojatnom rasponu od tvrdnji da u konvenciji uopće nema rodne (gender) ideologije pa sve do još nevjerojatnije i za svakog iole obaviještenog još uvredljivije ili barem komične tvrdnje predsjednika Vlade da je dotična konvencija “duboko kršćanska”.

Od najmanje dvije stvari koje treba dodatno raspraviti, jer ovdje nije moguće ići u sve pojedinosti, prva je ono što neposredno i neprestano, vidljivo strši iz tog mehanizma podvale: pitanje rodne ideologije i njezine općenite, pa tako i protuznanstvene iracionalnosti. Budući da su već neko vrijeme sasvim dostupne valjane detaljne analize te šuplje ideologije, ograničit ću se, zbog oskudice prostora, samo na bit, središnja pitanja. Ako imam u boci bezbojnu, hlapivu tekućinu koja snažno miriše na benzen, pa onda nekoliko kapi mogu bez problema na nekoj keramičkoj podlozi zapaliti, onda je to, krajnje je vjerojatno, doista spomenuti, aromatski ugljikovodik benzen. Za konačnu sigurnost treba još samo obična, rutinska spektroskopija. To je ne samo standardni prirodoznanstveni pristup, već i općeljudski, logični i jedino prihvatljiv razumski pristup. Pristup koji ide od datosti, činjenične zadanosti. Nikako od bilo kakve proizvoljne konstrukcije ili dekonstrukcije stvarnosti. Prema tome, prvo, ako se u konvenciji više od dvadeset puta navodi “rodno” ili “rodni” nesumnjivo kao bitni dio, onda je potrebna doista besramna i beskrupulozna proturazumska drskost ili pak potpuna intelektualna insuficijencija za tvrdnju kako u toj konvenciji nema rodne ideologije. “Spektroskopija” zdravoga razuma može tada tek utvrditi prisutnost nevjerojatnog intelektualnog defekta ili pak pokvarenosti koja ne preza ni od najgore laži. Nepotrebno je podsjećati koliko puta su nas danima, sve do danas maltretirali, od vlasti do kojekakvih udruga, upravo takvim lažima.

Zatim, drugo, još važnije, glede iracionalnosti i besmislenosti same rodne ideologije. Valja reći da poigravanja s “dekonstrukcijom” stvarnosti mogu imati neko svoje mjesto u nekim drugim područjima i načinima govorenja ili izražavanja. Međutim, takva “poigravanja” kad se radi o čovjeku, njegovoj biti, onom temeljnom identitetu koji dijele svi pripadnici čovječanstva i koji nas sve čini ljudima, temeljno, bez obzira na postojeće razlike, primjerice rasne, etničke, nacionalne, kulturalne, povijesne i slične, “dekonstrukcijska poigravanja” dakle, gdje se rodnom ideologijom hoće suludo sumanuto “dekonstruirati” samo biće čovjeka, više nego evidentna konstitutivnost stvarnosti muškarca i žene za biće čovjeka, i napraviti bezumni i šuplji konstrukt namjesto stvarnosti, samo izmanipulirani ili poremećeni um može prihvatiti.

Agresivno nametanje, nasuprot mnogostruko očitoj stvarnosti znanstvenih uvida, logike, razumne analize, univerzalnog općečovječanskog i napokon povijesnog iskustva; treba li ponoviti da nema te biologije ili medicine u kojoj takvo što postoji? Idiotariju sažetu u blesavi crtež pod naslovom “genderbread person” (osnova rodne ideologije) može se prihvatiti samo uz svjesni ili možda nesvjesni (što ne pomaže nikom) prijezir zdravog razuma. Prijezir kritičkog znanstvenog pristupa kao jednog od izvrsnih alata za čuvanje okvira zdravorazumskog, temeljno intelektualnog i napokon općenito konstitutivnog za ljudsko bivanje. Ludost ili ludilo; jedno je za osudu i odbacivanje, drugo za umobolnicu.

To je ta kritična točka, uzrok kontroverzije. Nedovoljno naglašena u raspravi; odbacivanje, ovdje glede bića čovjeka (muškarca i žene), temeljnog, konstitutivnog, nezamjenljivog ičim drugim, intelektualnog pristupa i odnosa prema stvarnosti. Pristupa zdravog razuma. Problem počinje napuštanjem polazišta datosti, činjenične zadanosti, iza čega slijedi bezumlje proizvoljne dekonstrukcije stvarnosti i podjednako proizvoljne “konstrukcije” neke druge, lažne i nepostojeće “stvarnosti”. To onda neizbježno postaje fundamentalno poricanje ljudskosti, čovječje naravi obdarene ali i upravljane fundamentalno, razumom, intelektom. Zlouporabom i sumanutim “miksanjem” ali i pukim krivotvorenjem nekih elemenata stvarnosti pokušavati napraviti nekakvu “novu stvarnost” koju potom treba utjerivati u društvo silom i prijevarom, umotanom u zakone i konvencije nije samo protuljudska i protuznanstvena rabota, već polazišno i puka izopačenost. Idiotarija “genderbread person” crteža treba prijevarom površnih, naivnih i lakomislenih prokrijumčariti suludi retuš bića čovjeka te potom destrukciju obitelji, sa svim posljedicama za društvo. Ta prijevara može opstati samo ondje gdje se odustaje od datosti, činjenične zadanosti, zakona razuma, a u korist opsjene i obmane.

Druga stvar, o kojoj bi itekako trebalo raspraviti, infiltracija je totalitarnog preko ove nasilne infiltracije Istambulske konvencije u hrvatsko društvo. Sam nasilni proces kojim vlast nameće prihvaćanje (ratifikaciju) nečega za što golem broj ljudi drži da je zadiranje u pitanja savjesti, totalitaran je par excellence; zadiranje vlasti u pitanja savjesti totalitarizam je po definiciji. Nijedna demokratska vlast ne može intervenirati u pitanja savjesti, a da istog trena nije duboko zagazila u totalitarizam. Kristalno je jasno, dovoljno je informacija, da niti lokalna niti globalna sekta gender ideologije ne kani odustati od svoje agende retuširanja čovjeka, obitelji i društva, i da im je pritom u najmanju ruku svejedno za sva pitanja savjesti. Podjednako je jasno da ratifikacija toj ambiciji sekte otvara sva vrata, dok dosadašnja iskustva iz zemalja gdje su “poslovi” sekte uznapredovali, neupitno ocrtavaju uspostavu, korak po korak, eksplicitnog totalitarizma. Ponavljam, informacija ima zaista već dovoljno, nitko ne će poslije moći reći “nismo znali”.

Sasvim osobno, tek ovo: ako moju suprugu sutra (bilo bi napose ljupko to još pred našom djecom i unucima) netko nazove “roditelj ne-znam-koji”, za mene će to biti neoprostiva uvreda. Ali protiv toga ne će biti moguće poduzeti baš ništa. Takvo oduzimanje imena neopisivi je banditizam. Jer biti i zvati se majka jest i ime, ime za rađanje novoga života, ime za svu majčinsku ljubav i njezinu veličinu, i životno predanje kod podizanja i odgoja djece, ime za sve darovano bogatstvo i ljepotu života koju svak od nas od majke prima i koja se ničim ne može ni usporediti, a nekmoli primitivno, idiotski, besramno bijedno redukcionistički, svesti na šuplju mizeriju nekog konstrukta. Sličnu, no ne beznačajnu raspravu glede očeva svak može sam dovršiti, jasnoće ne nedostaje. I jasno je da niti ovdje ne će biti kraj totalitarnoj raboti sekte.

I napokon, premda ima još mnogo: aspekt apsolutno neprihvatljivog zadiranja u suverenost države, Republike Hrvatske. Već je zapisano drugdje: “Prihvaćanjem Istanbulske konvecije odričemo se značajnog dijela državnoga i nacionalnoga suvereniteta, i to u pitanjima koja su u svim temeljnim dokumentima međunarodne zajednice ostala pod isključivom nadležnošću nacionalnih država” (podcrtao S.U.). Razlika prema nekim drugim konvencijama, primjerice Aarhuškoj, očita je i tome ne treba komentara.

U kontekstu spektroskopije kukavičjeg jajeta konačno, nije zgodno završiti preskočivši kvazireligiozne ispade političara, promotora ratifikacije, budući da u narodu izazivaju jaku alergiju na licemjerje. Tako pripovijest o “duboko kršćanskom” karakteru IK, čak ako se i zaborave neuvjerljiva motanja oko procesija križnoga puta i nadbiskupskog imendana, u narodnoj memoriji ostaju kao primitivni pokušaji politikantskog retuširanja crkvene doktrine. I to od onih koji o toj doktrini razumiju podosta manje od ništa. Vjernici obično shvaćaju i znaju da doktrina postoji da bi pripomogla razumjeti vjeru i biti u vjeri. I da to ne može biti područje ničije legitimne proizvoljnosti, ni u Crkvi ni izvan nje, pa ih samozvani “teolozi” tipa predsjednika Vlade, ili Vrdoljaka i Radina (uključujući i samozvane televiziji mile teologinje) samo nepotrebno živciraju. Bilo bi stoga zgodno napustiti pokušaje podvale retuširanja spomenute doktrine; to je ionako posve nesuvisao i posve bezizgledan posao.

Prof.dr.sc. Stanko Uršić, fizikalni kemičar

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save