Caritas nije slučajno odabrana meta, toj organizaciji Katoličke crkve nije trebala Istanbulska da u tišini skrbi o ženama i djeci

Kad se laž ponovi puno puta, kažu, ljudi počnu vjerovati u nju. Polemike oko ratifikacije Istanbulske konvencije još se ne stišavaju, a na meti medijskih aktivista našao se Caritas koji se skrbi o žrtvama nasilja.

Caritas nije slučajno odabrana meta, već je trebao poslužiti kao dokaz kako se “licemjerna“ Crkva u Hrvata najviše protivila ratifikaciji Istanbulske konvencije, ali će njene blagodati u obliku financijskih dotacija i te kako iskoristiti. Međutim, ovo je tek vješta medijsko-politička manipulacija koju je na kraju demantirao i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.

Riječ je, naime, o tome da je Caritas Zagrebačke nadbiskupije još u veljači 2007., dakle prije jedanaest godina, s tadašnjim Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi sklopio Ugovor po kojem pruža uslugu privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja u Sigurnoj kući. Sredstvima koja Caritas prima temeljem navedenog Ugovora od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kroz takozvani sustav “glavarina“ (3.200,00 kn po korisniku mjesečno) financira se stručni rad s korisnicima, hrana i higijena, režijski troškovi i plaće stručnog tima.

Drugim riječima, nemoguće je, a rekla bih i zlonamjerno, tumačiti da Ugovor s resornim ministarstvom, potpisan prije deset godina ima ikakve veze s nedavno ratificiranom konvencijom Vijeća Europe, takozvanom Istanbulskom. Naime, spomenuta sredstva dio su sume novca koje mjerodavno Ministarstvo već godinama osigurava za provedbu strategije zaštite žrtava nasilja u iznosu od oko 69 milijuna kuna godišnje na nacionalnoj razini bez obzira na Konvenciju, a koja su u sličnom iznosu, (odnosno uvećana za tek oko 1,5 milijuna kuna), planirana i za buduće razdoblje. No i ove činjenice potvrđuju tvrdnje da je Hrvatska i prije ratifikacije Istanbulske konvencije imala visoku zaštitu, odnosno zakone i mjere koje bi trebale pomoći u suzbijanju nasilja nad ženama i djecom, te skrb za žrtve.

Inače, država po potpuno istim uvjetima, osim Sigurne kuće Caritasa zagrebačke nadbiskupije, financira još šesnaest kuća u kojima se skrbi za žene žrtve nasilja i njihovu djecu, a među njima ima i nekoliko skloništa za žene koje vode glasne udruge civilnog društva. Po spomenutom Ugovoru potpisanom prije deset godina, Caritas je korisnicama osiguravao i još osigurava privremeni boravak, prehranu, održavanje osobne higijene, brigu o zdravlju i pružanje psihosocijalne potpore, ali i edukativne i kreativne radionice, radno-okupacijske aktivnosti, te aktivnosti športskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, izlete, ljetovanja, zimovanja te mogućnost dodatnog obrazovanja. Sve ono što bi imale kod kuće i još više. S korisnicima je, prema pravilima struke i u skladu s propisima RH svih ovih godina radio stručni tim sastavljen od socijalne radnice, psihologice i obiteljske savjetnice, koje svakodnevno surađuju s mjerodavnim centrima za socijalnu skrb, policijskim službama, zdravstvenim službama, zavodom za zapošljavanje, ustanovama za obrazovanje djece i odraslih itd.

Rezultat tog rada je da su, tijekom deset godina u Sigurnoj kući, zbrinute čak 404 korisnice – žrtve obiteljskog nasilja. I nakon njihova napuštanja Sigurne kuće, Caritas je, iako nije obvezan, nastavio pomagati korisnice pružajući savjetodavnu pomoć, novčanu i materijalnu pomoć.

Sve ove detalje vezane za Caritasovu skrb u Sigurnoj kući za žene žrtve nasilja namjerno sam naglasila jer su se danima prije usvajanja Istanbulske konvencije mnogi žestoki zagovornici njene ratifikacije, obrušavali na Katoličku crkvu da joj se protivi jer je nije briga za zlostavljane i jadne žene. Vrijeđani su svećenici, biskupi, a onda i “natražni“ vjernici koji ne razmišljaju svojom glavom i slijepo vjeruju “popovima“. Svi skupa su onda bili proglašavani “katotalibanima” i diskreditirani na sve moguće načine.

Cijelo to vrijeme jedna organizacija Katoličke crkve, a Caritas to zasigurno jest, u tišini je skrbila o desetcima žena i njihovoj malodobnoj djeci koji su u njihovim sigurnim kućama u različitim dijelovima Hrvatske, pronašli ne samo utočište i hranu već i skrb i ljubav. Za to napraviti njima nije trebala Istanbulska ni bilo koja druga konvencija, već kršćanska briga za ljude i briga za potrebite. Isto onako kako u Hrvatskoj vode na desetke pučkih kuhinja za najsiromašnije kojih je svakim danom sve više i više, utočišta za beskućnike, brinu za napuštenu djecu, ali i za budućnost mladih bez roditeljske skrbi koji će s osamnaest godina morati napustiti ustanove u kojima su do tada boravili. Zato medijsko-političke manipulacije – kojima se ove institucije lažno prikazuju najprije kao bešćutne, a onda i gramzive – nikome ne služe na čast!

Izvor: Silvana Oruč Ivoš/direktno.hr

Odgovori

Skip to content