Marko Ljubić: Savjet Predsjednici – čičak u cipeli je neugodan, a Čičak u glavi je opasan

Iz nekih, samo njenim savjetnicima i njoj poznatih razloga, predsjednica Republike je zaigrala na kartu kredibiliteta i političke pronicavosti Ivana Zvonimira Čička. Ne znam je li to zbog toga što su mu pale hlače pred njom u svojedobnoj svečanosti u Sveučilišnoj knjižnici, pa joj to imponira kao većini ljudi na državnim i društvenim pozicijama, ali kad je Čičak i njegove inicijative u pitanju, iskustvo pokazuje, valja s nužnom sumnjom čitati njegove poruke, riječi, kontekst i namjere. Jer su mu hlače previše puta padale pred nekakvim međunarodnim „autoritetima“, počevši od brošure HHO pune teških krivotvorina o hrvatskom narodu, vojsci i državi, zatim pred opskurnom Carlom del Ponte čijoj je „uzoritosti“ bio glavni prorok u Hrvatskoj.  Ako ga se već treba iz nekih razloga pohvaliti, onda bi primjerenije bilo reći da mu je frizura seksi, obrve autoritativne ili da su mu tregeri moderni. To bi već bilo stvar osobnoga ukusa, pa ne bi bilo podložno ozbiljnoj kritici.

Umjesto „čičkanja“ po Jasenovcu, predsjednica ima i ovlasti i dužnost javno i institucionalno zahtjevati od predsjednika vlade Plenkovića da se drži neupitnih preporuka Vijeća koje je sam formirao i s kojim je godinu dana držao u napetosti naciju, obećavajući politička rješenja na temelju njegovih stavova. Pri tome ne mislim na famozne zaključke, koji nisu ni bili usvojeni zaključci, i koje je Plenković  zloupotrijebio kao instrument obračuna s ostavštinom Domovinskog rata usmjeravajući nacionalnu politiku pod Pupovčev i antifa kišobran, svjesno zaboravljajući vrlo vrijedne preporuke u Dokumentu dijaloga.

Predsjednica je tjekom opetovanih rasprava o famozne tri kolone u Jasenovcu snažno poduprla Čičkove umotvorine o formiranju međunarodne komisije za Jasenovac.

Ukratko, teški savjetnički, državnički i politički debakl.

Zašto?

Zato što predsjednik/ca, makar i banana republike ne smije izreći javno sumnju u svoju vjerodostojnost, odnosno u poštene namjere i međunarodni krediblitet svojih institucija i naroda.

A podupiranjem Čičkove inicijative upravo to radi.

Nazad nekoliko mjeseci sam o toj ideji napisao slijedeće: „S druge strane, Čičak svojom inicijativom pokazuje slonovsku tankoćudnost. Iako njegova inicijativa u ime HHO izgleda prihvatljivo u kontekstu novih srpskih nasrtaja, izrazito je opasna, a u nekim elementima je svojevrsno verificiranje srpskih krivotvorina. Zašto bi Yad Vashem iz Izraela bio na čelu znanstvenoga tima, ustanove ili bilo kakve vladine institucije ili komisije koja se treba pozabaviti problemom Jasenovca?

Obrazloženje HHO-a da je to institucija koja ima sigurno najveće kompetencije i holistički pristup problemu Holokausta u svijetu uopće, daje zloćudnu dimenziju inicijativi. Daje joj posve suprotan sadržaj i značaj od naizgledne površne namjere, pa čak i stvarne namjere. To obrazloženje je doslovno sadržajno i simbolički na tragu Milanovićeve izjave da je NDH bila izumitelj industrije ubijanja u Drugom svijetskom ratu, doslovno je na tragu golemih srpskih napora da Jasenovac i srpske gubitke u NDH i u Drugom svijetskom ratu, nekako podvuku pod zajednički nazivnik s Holokaustom i povijesnim stradanjem Židova, a s ciljem univerzalne i trajne kriminalizacije svake hrvatske državnosti“.

To sam napisao 7. veljače 2018.

Danas je tri mjeseca kasnije i usprkos ne samo moje kritike i ozbiljnoga upozorenja da je to opasan pristup, to Kolinda Grabar Kitarović pretvara u državnu poruku.

Treba li nešto bitno dodati navedenome o Čičkovoj inicijativi?

Ne.

Ali treba i mora se upozoriti predsjednicu Republike da mora imati više  senzibiliteta za poruke i riječi koje šalje hrvatskom narodu, jer njene poruke su državna politika, a moje su politički komentari. Ona nema pravo na ozbiljnu pogrješku, ja imam, iako je opasna i moja pogrješka.

Na žalost ova predsjedničina poruka zapravo potvrđuje konzistentnost njene politike.

Sklonila se iz fokusa javnosti u teškoj zbrci oko Istanbulske konvencije, iako ju je sa strane skrivajući se poduprla i iako je morala jasno i glasno reagirati prepoznajući duh i identitet svoga naroda, gromovito je poduprla s Istanbulskom konvencijom vrijednosno posve istu obrazovnu reformu, kojoj je Istanbulska konvencija cjeloviti institucionalni i zakonski okvir, pa su to dugovi koje će morati kad tad platiti hrvatskom narodu s pozicije njegove predsjednice. Daleko veći i sudbonosniji od grješke s uredom predsjednika, jer to ni nije bila pogrješka već prilično banalna loša procjena, ali se ispričala za nju bez ikakvoga povoda i stvarnoga razloga.

Upravo zbog toga ta isprika izgleda prilično banalno.

Šutnja ili potpora Konvenciji i potpora Divjakicinoj reformi su dubinske, esencijalne i strateške oznake politike i tu neće biti zaborava, a kad se u tom kontekstu gleda potpora Čičkovoj inicijativi internacionalizacije izrazito hrvatskoga nacionalnoga pitanja kao što je Jasenovac, koja po modelu Istanbulske predviđa nekakav jasenovački GREVIO kao riješenje, stvari postaju opasno ozbiljne i upozoravajuće.

Imam razumjevanje za poruku predsjednice Republike predsjedniku Vlade za recimo prijam udruga blokiranih, ali ne shavaćam kako joj je promaklo od predsjednika vlade Plenkovića, zahtjevati javno korištenje stavova iz Dokumenta dijaloga Vijeća, koje je sam formirao, kad se već odlučila pozabaviti Čičkovim razmišljanjima o Jasenovcu. Svakome tko ozbiljno promišlja hrvatsku zbiljnost je jasno da su epidemije blokiranih i iseljavanje posljedice izrazito lošega političkoga poretka koji počiva na lažnim političkim aksiomima i pokušaju nametanja lažnoga identiteta nacije u čemu politički mit o Jasenovcu prednjači, pa predsjedničino zauzimanje za riješavanje tih posljedica uz ignoriranje dubinskih poremećaja i uzroka – ostavlja dojam potpune neiskrenosti. Ovdje govorim o dokumentima Vijeća koje je nakon završetka rada Plenković s akademikom Kusićem potpuno zloupotrijebio, iako u tim dokumentima ima izuzetno vrijednih i potpuno usuglašenih elemenata, koji upravo čine podlogu za ozbiljnu državnu politiku prema vlastitoj prošlosti i identitetu.

U dokumentu dijaloga Plenkovićevoga Vijeća, koje su ljudi u javnosti popljuvali i ne čitajući ih u cjelosti, fokusirajući se nakon Plenkovićevog antiustaškoga i antifa prosrpskoga spinanja, na zaključke koje nitko nije usvojio, stoji usuglašeno a javno i politički potpuno zanemareno, slijedeće:

Na str. 2:

„Traumatski elementi prošlosti, osobito oni koji uključuju masovne žrtve i kršenja ljudskih prava, posebno ako su aktualizirani antagoniziranim, nepravednim i pristranim pristupima aktivno suprotstavljenih političkih skupina, moraju biti cjelovito istraženi i objektivno sagledani da bi bili prevladani, a same takve skupine marginalizirane“.

Zatim na stranici 4. stoji slijedeće:

„Istodobno, već početkom 1942. godine i čitavim tijekom rata, a osobito u poraću, komunističko je vodstvo u nastojanju osvajanja vlasti provodilo revolucionarne metode koje su uključivale i teške zločine“.

Zatim na stranici 13. slijedeće:

„Ne ulazeći u pitanja “povijesnoga revizionizma”, ipak treba reći da tamo gdje je povijest već “revizionistička”, neki novi “revizionizam” može se javljati i kao potreba za “revizionizmom revizionizma”. Dobroj praksi suočavanja s prošlošću pogodovala bi historiografska i druga istraživanja, sa znanstvenim preispitivanjem izvora i kritičkim ispitivanjem i neselektivnim izborom i objavljivanjem građe, što uključuje uz dostupnost arhivskog gradiva i nova istraživanja i otkrivanja žrtava nedemokratskih režima te dostojanstveno obilježavanje pijeteta na mjestima njihova stradanja. Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga“.

I, konačno, s obzirom da je aktualnim političarima od svih nacionalnih nužnosti važnije imati i kakvo takvo pokriće u međunarodnim stavovima i dokumentima, u tom dokumentu na stranici 6./7.stoji i slijedeće:

„Od međunarodnih dokumenata posebno ističemo Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966.) koja među ostalim obvezuje države stranke da propisuju kaznena djela vezana uz širenje rasne mržnje, diskriminacije i nasilja, dvije rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe: Rezoluciju 1096 o mjerama za razgradnju (dismantle) naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (1996.) i Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (2006.), zatim Okvirnu odluku EU o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima (2008.) te Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.), zajedno s Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma (2008.). Također, prihvaćajući te i druge dokumente, Hrvatski sabor donio je više akata i deklaracija širokim konsenzusom vladajućih i opozicijskih stranačkih predstavnika, koji uključuju i Deklaraciju o antifašizmu (2005.), u kojoj se pozitivno vrjednuju antifašističke zasade Hrvatske, kao i, prema prethodnim rezolucijama Vijeća Europe, Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. (2006.)“

Prema tome, nema potrebe više „čičkariti“ oko elementarnih stvari ako se netko uistinu namjerava ozbiljno pozabaviti Jasenovcem i ostalim pitanjima iz hrvatske prošlosti, niti tolerirati tri skupine u Jasenovcu sa stranim veleposlanicima u prosvjednim i nedržavnim kolonama, što je samo po sebi debakl države i teško diplomatsko poniženje izvan svih diplomatskih standarda, niti tolerirati srpske političke papazjanije, niti imati obzira prema Pupovcu, Krausu i sličnim političkim destruktivcima.

A pogotovo prepuštati Čičku bildanje svoje važnosti na prevažnim nacionalnim temama.

Hrvatski narod je tisuću puta pokazao kroz povijest, a pogotovo tjekom i nakon srpske agresije, da je rijetko uzoran kršćanski i civiliziran narod, koji je sposoban suzbiti razumljive i posve ljudske osvetničke porive zbog nevjerojatnih zločina i zala kojima je bio izložen. Hrvatski se narod ne treba nikome dokazivati, a naročito ne Srbima ili Zuroffu, Krausu, Furio Radinu i sličnim političkim protuhama koji su u komunizmu i Jugoslaviji ostvarili karijere na izdaji upravo žrtava svojih sunarodnjka i na lažima o njima, koji su kompromitirani do boli i samo ih krajnje budale i zlonamjernici još uvijek respektiraju.

Hrvatski narod, a time i njegova država ako je njegova još uvijek, imaju neposredno iskustvo o pokušaju razgovora  Katoličke Crkve sa SPC i Srbijom oko bl Alojzija Stepinca, koji je završio kako je i započeo – debaklom ili razgovorom gluhih sa sve očitijom namjerom pape Franje da iza sebe ostavi nekakav povjesni ekumenski spomenik susreta s ruskim patrijarhom Kirilom riskirajući svetinje svoje žive Crkve i načela na kojima počiva. Ne može se razgovarati ili pokušavati razuvjeriti nekoga tko živi od laži, koji je svjestan laži, koji sve čini da sakrije istinu, tko promovira zločince u svece, a  drugoga, zbog svojih imperijalnih i perverznih ciljeva, na sve načine optužuje za svoja zla, umjesto da se – kaje.

S takvima razgovora nema.

Da zaključimo.

Nikakav međunarodno delegirani konzorcij, komisija ili tijelo ne može niti smije biti nadležan nad hrvatskom povješću. To je prag samopoštovanja i neshvatljivo je kako predsjednica to ne razumije. Nije ista stvar formirati na zahtjev i uz otvoreni proračun vlade Republike Hrvatske u okviru jednoga od tolikih povjesnih instituta koje financiramo milijunima kuna, međunarodni multidisciplinarni projekt sa znanstvenicima iz cijeloga svijeta o istraživanju razdoblja NDH, pogotovo Jasenovca ili predati nadležnost za to čak i istim ljudima koji će biti predstavnici nekakve međunarodne institucije ili bilo koga izvan Hrvatske. Pogotovo Srbije. U znanosti nema delegiranja, niti bilo kakvoga predstavljanja, jer svaki znanstvenik svojim potpisom pod zanstveni rad – predstavlja samoga sebe a tek onda svoju znanstvenu instituciju, pa znanost u cjelini. U tom projektu je poželjno i bitno imati znanstvenike sa svih relevantnih svijetskih sveučilišta i insitituta, koji mogu biti Židovi, Rusi, Amerikanci, mogu biti i Srbi, ali nositelj i projektant cijeloga posla mora biti Hrvatska i njene znanstvene institucije. Ideja da nam istraživanja predvode delegirani Srbi, Židovi ili Amerikanci je uz to i izrugivanje znanstvenoj metodologiji, jer znanstvenom modelu i znanstvenom poslanju pretpostavlja etničku i političku pripadnost, što je ismijavanje same znanosti i samo bi korumprirani znanstvenici pristali na to s krajnjim političkim namjerama. To je debakl u svakom pogledu.

Iza te ideje i istraživanja , mora stajati samo i isključivo hrvatska nacionalna politička volja i svijetska znanstvena metodologija i uzoritost.

Hrvatska mora o tome donijeti političku odluku, formalno uporište je u Dokumentu dijaloga Vijeća koga sad Plenković ignorira služeći se samo neusvojenim navodnim zaključcima za obračun s „ustašlukom“ i za nastavak ispunjavanja Pupovčevih i antifa zahtjeva progona hrvatskih dragovoljaca i prekrajanja temeljnih aksioma uspostave suvremene Hrvatske. Plenković se obavezao formiranjem Vijeća, pa kad već ni ne pomišlja iskoristiti taj dokument, onda ga predsjednica mora javno podsjetiti na to i kloniti se Čička.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

1 comment

  1. Mario Milovčić

    Tako je, točno tako i nikako drukčije. Gosp. Marko Ljubić je, nažalost, jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji trezveno, pametno i analitički razmišlja i prosuđuje, i što je još važnije, na vrijeme, razložno i razgovjetno objavljuje svoje analitičke tekstove ili javno govori u elektronskim medijima. Njega bi predsjednica trebala uzeti za Savjetnika a ne Čička, jer Čičak se već odavno profanirao i prije djelovanja u HHO-u. Sada pokušava nešto vratiti od “stare slave” ali njegovo vrijeme je prošlo još u Maspoku 70-ih. Ako misli da “intimus Dragane s Mosta” koji nas je prije 15 godina uvjeravao da moramo odmah skinuti gaće i naguziti se “mišu belom koji pravdu deli” i haškom sudu, tom nedonoščetu engleskoga MI6, može lako spustiti tregere i pred svojim hrvatskim narodom pokajati se za ono što je govorio, pisao i radio. Isto vrijedi i za sve ostale mesiće i manoliće, pusiće i kusiće, pupavce i pupavke, babe i žabe, bauke i beuse, izdajnike i izrode…!!! Hzodidus!

Odgovori

Skip to content