Održano predavanje povodom 73. obljetnice bleiburške tragedije
U četvrtak, 10. svibnja Hrvatska udruga Benedikt je, povodom 73. obljetnice bleiburške tragedije, u svom prostoru u Splitu organizirala predavanje pod nazivom “Bleiburg – mit ili istina”. Predavanje je održao Mario Šimundić, prof. povijesti i hrvatskog jezika i književnosti. U ime domaćina prigodnim riječima obratio se dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt. U nastavku donosimo neke od informacija koje je u svom predavanju iznio prof. Šimundić.
Povlačenje vojske NDH teklo je u potpunom rasulu. Poglavnik je već 8. svibnja ostavio vojsku i narod i pobjegao, general Luburić je 11. svibnja napustio vojsku i vratio se u Hrvatsku. Većina Vlade NDH zarobljena je već u Sloveniji. Do bleiburškog polja stiglo je oko 70.000 ljudi. Pregovori o predaji s Britancima nisu bili uspješni te je vojska NDH 15. svibnja ipak kapitulirala pred partizanima. Neke grupe na čelu s Rafaelom Bobanom prije kapitulacije uspjele su se probiti iz obruča. Na povratku u Hrvatsku ustaše, domobrani i civili izloženi su smrti i mučenjima. Oni koji nisu odmah ubijeni poslani su na marš za neke dug i do 1000 km. Procjenjuje se da je ubijeno od 50.000 do 100.000 Hrvata. Bleiburg se morao dogoditi. Ono što se dogodilo na Bleiburgu najbolje opisuje rečenica Milovana Đilasa, po važnosti četvrtog čovjeka u KPJ: “Oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.” Tito i KPJ nisu mogli dopustiti povratak u zemlju tolikoj skupini vojno sposobnih ljudi protiv kojih su se borili 4 godine. One koje su mogli unovačili su u Jugoslavensku armiju, a one s dužim stažom uglavnom ubijali. Bleiburg je i veliki problem za povijesnu znanost. Mnogo je nepoznanica zbog toga što komunistička vlast nije dala da se o Bleiburgu uopće govori, a kamoli da ga se spominje. S druge strane oni koji o Bleiburgu pisali, a to je bila ustaška, a kasnije hrvatska politička emigracija, pisali su na osnovu svjedočanstava i emocija, a ne znanstvenom metodom. Krivci za Bleiburg su dobro poznati. To su Vlada NDH na čelu s Pavelićem, zatim naredbodavac Aleksandar Ranković uz načelnu suglasnost Kardelja, Tita i Đilasa te u jednoj mjeri i Britanci. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnji naroda i njegove borbe za slobodu te komunističke borbe za vlast. Antifašizmu nije potrebno da se pod njegov plašt skrivaju komunistički zločini ni da se izjednačava borba partizana za slobodu te komunista za vlast. Što nam na kraju ostaje nego sjetiti se stare latinske izreke “Historia est magistra vitae.”. Doista iz povijesti treba učiti i učiniti sve da bi spriječili bilo kakvo ponavljanje zločina koji su se nedvojbeno dogodili u svibnju 1945. Ne ponovilo se.
Izvor: hu-benedikt.hr
